Privreda Turske nezaustavljivo raste

Izvoz Turske u prvom kvartalu ove godine porastao je za 10,6% (više od 63,1 milijarde dolara) i u ukupnom rastu privrede učestvuje s 2,2%. Kada se ima u vidu činjenica da se oko 95% izvoza sastoji od industrijskih proizvoda, onda se jasno vidi ono što naglašava predsjednik Istanbulske industrijske komore, a to je da je industrija motor rasta turske privrede

U skladu sa sada već ustaljenom praksom po kojoj ekonomisti i ekonomske institucije, kako domaće, tako i međunarodne, u svojim predviđanjima potcjenjuju rast turske privrede pa se onda iznenade, brojevi koje je Turski zavod za statistiku (“TurkStat”) izbacio za prvi kvartal tekuće godine bili su (iz)vanredna vijest. Naime, turska privreda ostvarila je rast od 5%, opet pobuđujući ekonomske “vrače-pogađače” koji su predviđali rast oko 3,5% (Svjetska banka, naprimjer), ili 3,8% (finansijska redakcija Agencije “Anadolija”).

Prelomljen po sektorima, taj rast izgledao je ovako: poljoprivredni sektor porastao je za 3,2%, industrijski za 5,3%, građevinski za 3,7%, a sektor uslužne ekonomije zabilježio je rast od 5,2%.

VLADINI POTICAJI IZVOZU, PROIZVODNJI, ZAPOŠLJAVANJU

Izvoz Turske u prvom kvartalu ove godine porastao je za 10,6% (više od 63,1 milijarde dolara) i u ukupnom rastu privrede učestvuje s 2,2%. Kada se ima u vidu činjenica da se oko 95% izvoza sastoji od industrijskih proizvoda, onda se jasno vidi ono što naglašava predsjednik Istanbulske industrijske komore Erdal Bahçıvan, a to je da je industrija motor rasta turske privrede. Za to u velikoj mjeri zasluge ima i politika Vlade Republike Turske s paketima podsticaja i podrške investicijama, proizvodnji, izvozu i zapošljavanju.

Na važnost odnosa između domaće potražnje (2,8%) i izvoza (2,2%), u petopostotnom rastu privrede kao bitnog elementa uravnoteženijeg rasta, ukazuje zamjenik premijera Mehmet Şimşek dodajući da indikatori za drugi kvartal pokazuju čak i viši rast od prvog.

Sve u svemu, turska privreda još jednom pokazala je izuzetnu otpornost i žilavost naspram svih izazova koje je država posljednjih godina imala pred sobom. Od njih je svakako najbrutalniji faktor destabilizacije bio pokušaj vojnog puča 15. jula 2016. godine, poslije kojeg je zabilježena recesija u tom trećem kvartalu (-1,3%), da bi na godišnjem planu, opet unatoč svim predviđanjima pomenutih ekonomskih “vrača‑pogađača” i na njihove veliko iznenađenje, privreda ipak zabilježila rast od (skromnih) 2,9%.

“Skromnih” je mala ironija i odnosi se na mnoge države koje nisu imale nijedan djelić destabilizirajućih elemenata kakvim je Turska izložena sada već četiri godine u kontinuitetu (naprimjer Njemačka s prošlogodišnjim rastom od 1,9%), kao i na činjenicu da, izuzevši godine svjetske ekonomske krize (2008. i 2009. godine), koju je Turska amortizirala bolje nego većina zemalja, turska privreda bilježila je konstantan rast od gotovo 6% posljednjih decenija.

Osim pomenutih programa podrške Vlade, direktne strane investicije igraju veliku ulogu u otpornosti turske privrede. Izvještaj Konferencije Ujedinjenih nacija o trgovini i razvoju (UNCTAD) proglašava Tursku, u koju se prošle godine slilo 12,3 milijarde dolara direktnih stranih ulaganja, kao najaktivniju zemlju u privlačenju stranih investitora. To je svojevrstan mirakul s obzirom na političku destabilizaciju zemlje. Očekivano je da tremori, nakon “zemljotresa” od 15. jula 2016. godine (da je zdravog razuma, prije svega, domaćih (ne)političkih igrača koji su glavni provodnici nestabilnosti, a naročito poslije referenduma o ustavnim promjenama), utihnu. Prije svega mislim na terorističku organizaciju fetulahdžija (FETÖ), odnosno njene jatake u političkom životu Turske.

Pitanje je da li će to biti tako otvoreno. Sudeći po vrlo provokativnim, vanparlamentarnim (a kakvim drugačijim?) akcijama Republikanske narodne partije (CHP), to je teško za očekivati. Međutim, kad je o kemalistima riječ, oni ionako ne mare za stanje privrede. Glede razvoja, oni troše energiju na teorije zavjere da su “TurkStatovi” brojevi namješteni, odbijajući vjerovati u očigledni razvoj Turske. (To ponekad dobija komične oblike, naprimjer kad razgovaram s čovjekom koji je od siromašnog nadničara, zahvaljujući Vladinoj politici podrške stočarstvu u posljednjih pet godina, s bicikla sjeo u novi auto, smjestio (novi) traktor u garažu (prije toga nije imao traktor), proširio štalu za jednu-dvije krave na kapacitet od 20 grla, a koji ne prestaje da se žali na Vladu. Ovo je opis ruralnog glasača CHP-a, urbani se ne razlikuje mnogo, samo ne proširuje štalu, nego, recimo, stan.)

PREDVIĐAJU KOLAPS, A GLEDAJU RAST

Ekonomski “vrači-pogađači” ne idu baš do te mjere u negiranju uspjeha turske ekonomije, ali postoji taj trend gledanja na nju kao na nešto što je pred kolapsom, samo što se nije srušilo, već duže od decenije. Sada se ovaj rast objašnjava (isključivo i maliciozno) kao posljedica troškova Vlade u pomenute programe za održavanje privrednog rasta. Potrošnja Vlade, u odnosu na isti period prošle godine, povećana je za 9,4%. Tim analizama ne nedostaje malicioznosti, ali im nedostaje primjećivanje očiglednog – dinamičnosti i adaptibilnosti turske privrede. Financial Times citira Tima Asha iz Bluebay Asset Management, koji će, pored sada već klišeja o otpornosti turske privrede, reći da ovaj rast “pokazuje utjecaj raznih programa Vlade da stimulira rast kredita – koji su se vratili izuzetnim usponom”. I tu se komplimenti završavaju. Međutim, kada se pogledaju troškovi, koje recimo EU, SAD i/ili Japan prave pokušavajući da ostvare isti efekt (privredni rast) i koji su u odnosu na Tursku nezamislivo ogromni, onda bi trebalo da bude jasno da novac (Vlade) nije jedini faktor, odnosno da su ovdje ta ulaganja donijela višestruko više dividende od očekivanih.

Iako će to stranim posmatračima zvučati kao samohvalisanje, ipak je najbolje objašnjenje ovog rasta dao zamjenik premijera Nurettin Canikli: “Velika dinamičnost, snaga da se podnese šok i mogućnost da se adaptira i na negativno u vrlo kratkom roku jeste razlika. Stabilnost finansijske strukture (koja je uostalom i amortizirala svjetsku krizu 2008/09., opaska autora) testirana je teškim šokovima, a Centralna banka implementirala je nezavisnu politiku koja je uzimala u obzir i razložnost i rast. Naša Vlada napravila je aktivne, odlučne i hrabre poteze. Naši reformski planovi nisu još okončani, a odluke koje su bile potrebne ekonomiji donesene su bez odugovlačenja.”

Za državu koja je poput apotekarske vage osjetljiva na političke nestabilnosti i sistem koji je još uvijek podložan političkim blokadama to jeste ogroman uspjeh (ne treba zaboraviti da kriza 2001. godine – najveća ekonomska kriza u novijoj historiji Republike – nije imala puno veze s ekonomijom koliko je bila posljedica gađanja tadašnjeg premijera Bülenta Ecevita knjigom Ustava Republike Turske od strane tadašnjeg predsjednika Ahmeta Necdeta Sezera). Istovremeno to (po ko zna koji put) objašnjava potrebu da ustavne promjene, usvojene 16. aprila ove godine, zažive u potpunosti 2019.

Vizija kojom je Turska vođena u periodu tektonskih geopolitičkih promjena nije uska, o čemu svjedoče ogromna ulaganja u infrastrukturu, kako bi se zemlja pripremila/uključila u ono što neminovno dolazi – tzv. “Put svile”, odnosno “Jedan pojas, jedan put”. Mnogo otpora tom projektu prelama se i preko Turske, tako da se time djelomično mogu objasniti maliciozne projekcije o turskoj ekonomiji. No, ekonomski “vrači-pogađači” poslije 12. juna, kada su objavljeni rezultati prvog kvartala, vraćaju se digitronima i ispravljaju predviđanja za sljedeći kvartal i godinu. Nije teško pretpostaviti da će nastaviti da se iznenađuju.

PROČITAJTE I...

Financial Times objavio je tekst Godinu poslije pokušaja puča, Turska se hrva s istinom, čija je osnovna teza da Turska nije uvjerila svoje saveznike da iza puča stoji teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ). Šta uopće znači hrvanje s istinom? S istinom se hrva onaj koji je ne prihvata, naprimjer, oni koji poriču počinjeni genocid u Srebrenici, a u slučaju pokušaja puča u Turskoj, Zapad je taj koji se hrva s istinom

Zahvaljujući Al Jazeeri, Katar je postao nezavisna sila koju se više ne može kontrolirati i potčiniti volji susjeda. Ona je danas simbol katarskog suvereniteta koji je proteklih decenija više puta bio doveden u pitanje jer su vlasti u Rijadu podržale nekoliko propalih državnih udara u Dohi, kako bi na vlast dovele svoje odane klijente, spremne na kolaboraciju i subordiniran odnos spram Rijada

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!