Pripremaju neki ozbiljni rat jer znaju da ovakav ekonomski sistem neće preživjeti

I bez činjenica, Iran je kriv, Iran je izvršio napade ili je uklonio dokaze. Nije bitno, bitno je da je za nešto kriv. Ponovite to dovoljan broj puta i imate novu istinu. Ili alternativne činjenice, što bi rekla jedna Trumpova saradnica. Iransko uvjerljivo negiranje u ovakvim se “analizama” tumači kao plauzibilno poricanje jer se time opet skreće pažnja s osnovne činjenice – dokaza nema. Osim političkog i geostrateškog konteksta, za razumijevanje najnovije eskalacije u Zaljevu potrebno se osvrnuti na ekonomski, posebno finansijski kontekst

Živopisni američki predsjednik Donald Trump još uvijek nije krenuo stopama svojih prethodnika i upleo SAD u rat na drugom kraju svijeta. Ne čini ga to posebno značajnim jer je tek u drugoj polovini prvog mandata, a za dobivanje drugog na izborima iduće godine, jedan bi mu mogao, ispravno tempiran, dobro doći u pridobivanju glasova na koje računa. No, kako se čini, povelik je broj drugih igrača na unutrašnjoj i vanjskopolitičkoj sceni koji bi vrlo rado, što prije, vidjeli američku vojnu intervenciju, bilo gdje.

Posljednjih mjeseci ukazale su se dvije prilike, nestabilnost u Venezueli i povećanje napetosti u Zaljevu, kao posljedica unilateralnog američkog povlačenja iz multilateralnog JCPOA (Joint Comprehensive Plan of Action), odnosno međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu i novih sankcija toj zemlji, pa čak i zemljama koje s njom nastavljaju trgovati (sekundarne sankcije). Za ovo potonje Trump je itekako zaslužan jer je najava povlačenja iz Sporazuma bila dio njegove predizborne kampanje, s argumentom kako se radi o lošem sporazumu za SAD, a glavni moto kampanje bio je da se Amerika učini opet velikom. Kako se situacija u Venezueli, zahvaljujući nespremnosti vojske da podrži uzurpatora Guaidoa, kao i spremnosti Rusije, Kine i Turske da podrže vlast legalnog i legitimnog, iako nesposobnog predsjednika Madura, razvija u pravcu postizanja rješenja pregovorima, pažnja ratnim opcijama sklonih protagonista američke vanjske politike, unutar i izvan SAD, fokusirana je na Zaljev, odnosno Iran.

Napetost koja raste godinu dana nakon povlačenja SAD iz teško ispregovaranog sporazuma iz 2015. godine nije urodila pritiskom na Iran koji je željela “ratna frakcija” u američkoj administraciji koji bi rezultirao slomom iranske ekonomije, a time i sposobnosti daljnjeg razvijanja nuklearnog programa, te pristanka Irana na novi, znatno nepovoljniji sporazum, što posebno zabrinjava američke bliskoistočne klijente, cionističku državu, saudijski režim i njegove zaljevske saveznike. Iran je prvo suzdržano tražio ostale potpisnike sporazuma da se izjasne, EU je čak najavila i traženje alternativnih rješenja kompenzacije kompanijama koje bi nastavile saradnju s Iranom, unatoč sekundarnim sankcijama, ali bez uspjeha. Nakon poduljeg čekanja na poteze EU, Iran je odlučio nastaviti s programom obogaćivanja uranija, još ispod kritične mase za izradu nuklearnog oružja i dao rok ostalim potpisnicama Sporazuma do 7. jula da konačno kažu ostaju li pri odredbama Sporazuma ili ne. Sve je to povećalo napetosti, posebno zato što se posredni rat saudijskog režima i Irana u Jemenu oduljio, sa sve većim posljedicama po civilno stanovništvo, a bez ikakvog rješenja na pomolu. U takvim uvjetima, bilo kakav incident u Zaljevu koji bi ugrozio slobodnu plovidbu i transport nafte može biti okidač za vojnu intervenciju i rat širih, vrlo opasnih razmjera. Unatoč prekidu svih odnosa još od 1980, obje su se zemlje sustezale od izravnog vojnog konflikta, iako su SAD sa svojim arapskim klijentima podržavale režim Saddama Huseina u ratu s Iranom, no bez uspjeha.

Zbog toga su kao naručeni došli incidenti s napadima na tankere koji su prevozili naftu, prvo emiratske, saudijski i norveški, a onda japanski i norveški, nadomak Hormuškog moreuza. Za prvi incident u maju UAE su indirektno optužile Iran da stoji iza napada, dok su za drugi 13. juna Britanija i SAD, prvo izjavom savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, odmah optužile Iransku revolucionarnu gardu da je izvela napade. Kao dokaz iranskog napada na komercijalne brodove, američka mornarica objavila je snimku na kojoj, kako tvrdi, iranski patrolni čamac prilazi prethodno napadnutom tankeru i skida nedetoniranu minu s njega kako bi uklonio dokazni materijal. Iran je “kategorički odbacio” odgovornost za napad, a skepsu oko vrste i počinioca napada izrazio je i direktor vlasnika jednog od dvaju napadnutih tankera. Norveška ministrica vanjskih poslova je također, unatoč izjavama SAD i Britanije, rekla da je prerano za zaključak o odgovornosti za napad. Bivši britanski ambasador u Uzbekistanu Craig Murray na svom je blogu 17. juna odbacio američki argument da je Revolucionarna garda postavila mine na bokove brodova, iznad linije gaza. Iranci imaju čudnu metodu postavljanja bombi ako za to koriste nenaoružane ljude, stiješnjene na malom čamcu, u direktnom kontaktu s minom, napisao je, dodavši da takve mine ronioci postavljaju ispod linije gaza jer je to mjesto sakriveno, a i šteta je znatno veća.

Iz snimke koju su Amerikanci ponudili ne vidi se ništa što bi ukazivalo na postavljanje mine, a naknadni američki spin išao je za tim da dokaže kako se ovdje možda nije radilo o postavljanju mina, već uklanjanju dokaza. Svijet, za razliku od slučaja američkih dokaza o postojanju iračkog programa za masovno uništenje koje je dovelo do napada na tu zemlju i njezinog praktičnog uništenja 2003, a koji su naknadno pobijeni, u ove dokaze slične snage zasad nije povjerovao. No, pokušaj izvođenja sličnog scenarija uvjeravanja o nužnosti intervencije protiv “zlog režima”, kako kaže Murray, treba nas jako zabrinuti. U medijima i na društvenim mrežama česte su kritike da je američka optužba na račun Irana nepouzdana i da se radi o lažiranom napadu (false flag attack). Povlače se paralele i s lažiranim incidentom u Tonkinškom zaljevu koji je poslužio kao povod za američku vojnu intervenciju u Vijetnamu 1964. Eliot Higgins, osnivač stranice za istraživanje vojnih sukoba i kršenja ljudskih prava pomoću otvorenih izvora “Bellingcat”, nije krio sumnju.

“Iako je objekt na trupu Kokuka Courageous opisan kao ‘vjerovatno magnetska mina’, slike koje su predstavljene nisu dovoljno jasne da to potvrde. Ništa što je predstavljeno kao dokaz ne dokazuje da su objekt zaista postavili Iranci. Video samo pokazuje da su Iranci odlučili ukloniti ga iz nepoznatog razloga”, napisao je Higgins za New York Times. Tu se u igru ubacuje teza da je Iran, ako već i nije postavio magnetne mine na brodove, uklonio dokaze o njihovu postavljanju. U analizi za Stratfor Reva Goujon tvrdi da je majski napad signalizirao da Iran može i hoće ometati pomorski prijevoz nafte. Međutim, drugi napad pokazuje da se ta prijetnja pretvara u ne tako suptilan poziv na rat koji bi se inače mogao izbjeći. No, on ne nudi nikakav dokaz da Iran stoji iza napada, ali vrlo suptilno uvodi tu tvrdnju kao više puta ponavljanu laž koja postaje istinom, prema doktrini izvjesnog doktora Goebbelsa. On tvrdi da je Washington krivo procijenio iransku poziciju jer, po njemu, Iranu je više u interesu preventivno isprovocirati SAD, unatoč mogućim ograničenim vojnim udarima, odnosno ako je američka vojna akcija ionako realna mogućnost, bolje je da se Amerikanci ispucaju odmah prije nego što sankcije dodatno destabiliziraju Iran jer kopnena invazija ionako nije realna mogućnost, kao što naglašava i američka strana, svjesna da se pri svakoj vanjskoj prijetnji Iranci ujedinjuju, pa agresija ne daje rezultata.

Međutim, slabost ove analize jeste da zanemaruje iransko sve lakše zaobilaženje sankcija, čak i na izvoz nafte, te njihov znatno manji utjecaj na privredu i društvenu stabilnost. Javio se, naravno, i predsjednik Jeruzalemskog instituta za strategiju i sigurnost Epfraim Inbar, koji je za RT naglasio da još “nemamo činjenice”, ali da je vjerojatno da su Iranci sabotirali brodove jer su “promijenili strategiju i ne žele više čekati da Trump ode nakon izbora, već misle stvarati nevolje kako bi omeli protok važnog strateškog resursa kao što je nafta”. Dakle, i bez činjenica, Iran je kriv, Iran je izvršio napade ili je uklonio dokaze. Nije bitno, bitno je da je za nešto kriv. Ponovite to dovoljan broj puta i imate novu istinu. Ili alternativne činjenice, što bi rekla jedna Trumpova saradnica. Iransko uvjerljivo negiranje u ovakvim se “analizama” tumači kao plauzibilno poricanje jer se time opet skreće pažnja s osnovne činjenice – dokaza nema. Izraelski novinar Barak Ravid je u članku za portal Axios napisao da je Mossad dostavio indikacije Bijeloj kući kako Iran priprema neku vrstu prijetnje američkim interesima u Zaljevu. Informaciju o mogućoj iranskoj zavjeri protiv američkih ili interesa njihovih zaljevskih saveznika date su u razgovorima između izraelske delegacije koju je vodio izraelski savjetnik za nacionalnu sigurnost Meir Ben-Shabbat i američke delegacije koju je vodio američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton, tvrdi Ravid, pozivajući se na neimenovane izraelske izvore koji su potvrdili i da Mossad nije mogao predočiti detalje o mogućim iranskim akcijama.

Bez obzira na to, slijedeći prve Boltonove optužbe, državni tajnik Mike Pompeo i Ministarstvo odbrane požurili su izjaviti da je iranska prijetnja realna kao i da su SAD spremne poduzeti akciju. Pompeo je čak u posjeti Finskoj rekao da će SAD držati Iran odgovornim za svaku akciju protiv SAD-a na Bliskom istoku, došla ona od Hezbullaha, jemenskih Hutija ili neke druge grupe. Istovremeno vršilac dužnosti ministra odbrane Patrick Shanahan je potvrdio da se nosač aviona USS Abraham Lincoln i borbena eskadrila aviona kreću prema regiji. Međutim, demokratski senator Tom Udall pozvao je Kongres da postupi odmah kako bi zaustavio bezobziran marš prema neustavnom i neautoriziranom ratu s Iranom koji Trumpov tim savjetnika za vanjsku politiku otvoreno zagovaraju prije nego bude prekasno.

Naravno, ugrožavanje redovne opskrbe naftom kroz Hormuški moreuz podiže spekulantsku cijenu crnog zlata na spot tržištima. To će pomoći Iranu da popuni sankcijama ispražnjen budžet. Ali, ne samo Iranu već svim velikim izvoznicama nafte, uključivši Rusiju, SAD i Saudijsku Arabiju, a posebno spekulantima. Iran je već više puta prijetio zatvaranjem Hormuškog moreuza, posljednji put nakon Trumpove odluke o sekundarnim sankcijama čiju je primjenu odgodio nekim saveznicama, što je sada na isteku. Drugi napad dogodio se kad je japanski premijer Shinzo Abe bio u prvom posjetu Iranu, što je i iranski ministar vanjskih poslova Muhamed Dževad Zarif komentirao kao, “blago rečeno, sumnjivu” koincidenciju. Stvari možda postaju nešto jasnije ako uzmemo u obzir da je Abe otišao u posjetu Iranu nakon susreta 27. maja s Trumpom kako bi posredovao. Trump je uvjeravao Abea da SAD ne žele promjenu režima u Teheranu. Ministar Zarif je optužio Amerikance da “sabotiraju diplomaciju” i lažnim optužbama prikrivaju vlastiti “ekonomski terorizam”.

Mike Pompeo izjavio je da, unatoč “nesumnjivoj” odgovornosti Irana za napad, SAD ne želi rat s tom zemljom. SAD će razmotriti opciju vojne pratnje za komercijalne tankere u regiji. To ne znači da nema prostora za daljnju eskalaciju. Ograničena vojna akcija SAD može prerasti u rat, pogotovo ako iranske ili proiranske snage u regiji uzvrate napad. Ciklus napada po principu “milo za drago” mogao bi dovesti do nekontrolirane eskalacije čak i ako obje strane ne žele pravi rat, upozorio je Gouyon.

U daljnjoj eskalaciji napetosti Iran je srušio američki špijunski dron, Teheran tvrdi u iranskom, dok Washingtom ustrajava da je dron bio u međunarodnom zračnom prostoru. Iako navodno naređena, vojna akcija napada na Iran zaustavljena je Trumpovom intervencijom radi navodne zaštite 150 života Iranaca. Jedini američki odgovor, uz puno spina o povučenoj odluci u zadnji čas hakerski je napad na iranski sistem upravljanja protuzračnom odbranom i najava dodatnih sankcija. Bez obzira na licemjeran spin o zaštiti života (u akcijama američkih dronova u Afganistanu ginu stotine), čini se da je Trump još uvijek suzdržan i ponavlja da je spreman na bezuvjetne pregovore, a konačnu odluku o ratu može donijeti samo on. Iranski vojni i civilni zvaničnici i nakon ovog incidenta smiruju strasti i ponavljaju da Iran ne želi sukob. Jedino Bolton upozorava da Iran ne smije američku blagost shvatiti kao slabost, dok Pompeo pokušava arapskim saveznicima objasniti zašto, unatoč svim njihovim naporima, Trump nije pokrenuo rat.

Iako analize Stratfora i slične govore kako je Iran rezolutno odbacio posredovanje, valja se podsjetiti da je predsjednik Hasan Ruhani 8. maja, na godišnjicu američkog unilateralnog povlačenja iz JCPOA, obavijestio preostalih pet potpisnica, Rusiju, Kinu, Britaniju, Francusku i Njemačku te EU da će Iran smanjiti poštivanje svojih obaveza prema Sporazumu zbog američkog povlačenja. Ruhani je naglasio da je Iran pokazao značajnu suzdržanost, dok se SAD nisu držale svojih obaveza te nisu ostavile Iranu drugu opciju osim redukcije izvršavanja svojih obaveza. Iranska agencija “Tasnim” citirala je informirane iranske izvore koji su potvrdili da će Iran iskoristiti prava iz JCPOA u slučaju da jedna ili više strana ne poštuju obaveze. Riječ je o dva člana Sporazuma. Jedan dopušta Iranu da se obrati Zajedničkoj komisiji ako jedna ili više strana ne poštuje obaveze, a drugi kaže da je “Iran izjavio da, u slučaju ponovnog uvođenja potpunih ili djelimičnih sankcija, Iran će ih tretirati kao osnovu za prekid izvršenja svojih obaveza po ovom Sporazumu, u potpunosti li djelimično”.

Također, 21. maja iranski ambasador u UN predložio je zemljama Zaljeva mehanizam za izbjegavanje rata, na što saudijska koalicija nije odgovorila. Uprkos retorici, odvijaju se indirektni kontakti koji pokazuju da ozbiljan dio politike u obje zemlje ne želi rat, iako porast napetosti može dovesti do nekontroliranih reakcija, kako upozoravaju ruski diplomati. Iranski šef diplomacije Zarif je još 27. aprila dao intervju CBS Newsu u kojem je naglasio da Iran ne želi ni konfrontaciju ni konflikt, već samo pruža otpor, iako zna da postoje ljudi koji konflikt zagovaraju kao i da ne vjeruje da predsjednik Trump želi konfrontaciju. Dok on možda ne želi sukob, Boltonov B-tim – Bibi (izraelski premijer Benjamin Netanyahu), bin Salman (saudijski krunski princ Muhammed bin Selman) i bin Zayid (krunski princ Abu Dhabija Muhammed bin Zayid) ga žele i mogu provocirati incident kako bi ga započeli.

Zarifova izjava reflektira narastajuće političke razlike između Trumpa i njegovih glavnih političkih savjetnika Boltona, potpredsjednika Mike Pencea i šefa diplomacije Pompea. Te su razlike naglašavali i ruski, kineski i venezuelanski zvaničnici. Zarif je također istakao apsurd okrivljavanja Irana za svjetski “islamski” terorizam, uputivši Amerikance da radije bace pogled na glavne saveznike u regiji, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Radi se zapravo o podjeli gotovo svake američke administracije modernog doba na ratnu frakciju, jastrebove koje određeni krugovi vojnoindustrijskog kompleksa, podržani spekulantskim interesima Wall streeta uspijevaju ugurati u administraciju i njezina većeg dijela koji zagovara mirna rješenja konflikata. Donald Trump politički je praznoglavac i mentalni trgovac, pod utjecajem savjetnika, od zeta izrazito proizraelskog Jareda Kushnera do jastrebova, poznatijih kao chicken hawks još iz administracije Georga W. Busha koji su progurali rat u Afganistanu i Iraku 2002/2003, poput Johna Boltona. Mike Pompeo, bivši obavještajac i ministar vanjskih poslova, te Mike Pence dolaze iz istih krugova konzervativnih revolucionara u Republikanskoj stranci. Bivši ministar odbrane Joseph Mattis kao glas razuma natjeran je da ode. Treba se podsjetiti da, osim unilateralnog izlaska iz sporazuma o nuklearnom programu Irana, SAD su proglasile Revolucionarnu gardu terorističkom organizacijom. Za Iran je to ravno deklaraciji rata. Ustvari, nije SAD suzdržan, već Iran, posebno imajući u vidu postojeće višedesetljetne, ali i nove sankcije, posebno sekundarne koje već ozbiljno ugrožavaju međunarodne odnose.

Osim političkog i geostrateškog konteksta, za razumijevanje najnovije eskalacije potrebno se osvrnuti na ekonomski, posebno finansijski kontekst. Prvo je cijena nafte koja se, nakon ogromnog rasta, početkom krize 2008. stabilizirala dobrano ispod 100 dolara za barel. Cijena nafte suštinski je niska, posebno ako se uzme u obzir da je na razini prije krize, a uz PPP, zapravo je i niža. Uz sve manju očekivanu globalnu potražnju, radi predviđene finansijske krize mogla bi dalje padati, što potvrđuje i pad s početka ove sedmice, uprkos mogućem sukobu SAD i Irana. Mnogim bi proizvođačima odgovaralo povećanje, naravno, do određene mjere kako ne bi pojačali smanjenje potražnje i pripremili se za novu finansijski generiranu ekonomsku krizu.

Američke Federalne rezerve spremaju novi hiperinflacijski val kvantitativnog otpuštanja, spuštanjem eskontne stope na historijske minimume, EU nikako da poveća eskontnu stopu, a stvarnih rezultata nema jer nema promjene ekonomske paradigme koja je dovela do krize 2008. Upravo je Trump reaktualizirao Kennedyjev program odlaska na Mars, preko baza na Mjesecu, što je tzv. science driver, odnosno pravi poticaj razvoju znanosti i tehnologije potrebnom za stvaran rast. Taj pristup prihvataju i provode narastajuće sile Kina, Rusija, Indija, a žele Iran, Brazil, Indonezija… Problem dijela SAD administracije i industrijske te finansijske elite novi je svjetski poredak koji je sve više multipolaran, s čime se ne mogu pomiriti jer gube utjecaj i ekstra profite, jača im konkurencija i ugrožava tržišne pozicije koje su spremni braniti silom, odnosno silom spriječiti rast drugih. Sve veći broj zemalja izvan Zapada radi na ubrzanoj industrijalizaciji i razvoju, pa i cutting edge tehnologija te infrastrukture. Kineski program “Road and Belt” uključuje sve veći broj zemalja, čak i evropskih, poput bivših socijalističkih, ali i Italije i Luksemburga, Švicarske. Traže se alternative za razvoj izvan nametnutih okvira. Kina razvija fuzijske nuklearne reaktore. Razvoj i komercijalizacija tog vida dobivanja energije eliminira zabrinutost zbog klimatskih promjena, a energija postaje jeftina i dostupna za proizvodnju svakome. Države se sve više okreću bilateralnoj saradnji ili novim multilateralnim aranžmanima. To s nadolazećom finansijskom krizom stvara ozbiljnu nervozu u establišmentu u SAD i šire. Ako je Trumpova nespretna politika i za šta zaslužna, onda je to povratak suverenitetu država i početak novih multilateralnih odnosa.

Sve veću dramatičnost situacije u finansijskom sektoru potvrđuje još u aprilu obavljena kolumna Pam Martens Wall Street on Parade, u kojoj je iskazala prijetnju finansijske krize vidljivu u godišnjim izvještajima za 2018. pet najvećih američkih banaka JP Morgan, Bank of America, Citigroup, Goldman Sachs i Morgan Stanley. Iz izvještaja Securities and Exchange Commission (Komisiji za vrijednosnice) vidljiva je njihova ogromna izloženost derivativnim finansijskim aranžmanima koji bi mogli ponovo raznijeti Wall Street, kako kaže Martens. Samo je JP Morgan prodala derivativne ugovore s credit default mehanizmom osiguranja kolateralima ispod investicijskog stepena u iznosu od 177 milijardi dolara. Kada propadnu ti kolaterali, banka će biti izložena ogromnim isplatama. Banka je u izvještaju otvoreno priznala regulatoru da ima znatno veću izloženost derivativima od dopuštene po novim, pojačanim regulatornim mjerama. Ostale četiri banke imaju vrlo slične rezultate. Ovo, kaže Martens, daje najjači argument Kongresu da donese zakone koji će razdvojiti od države osigurane depozitarne komercijalne banke od trgovačkih kasina na Wall Streetu, odnosno ponovo uvesti zakon Glass‑Steagall, koji je čuvao finansijski sistem SAD 66 godina, sve do ukidanja 1999. Martens je dala ukupnu vrijednost derivativnih ugovora pet banaka koja iznosi 201 bilion dolara.

Italijanski Senat je 3. aprila odobrio zahtjev da vlada razjasni stanje s vlasništvom zlata Centralne banke i izvidi mogućnost repatrijacije zlatnih rezervi, i to nakon što je predsjednik Evropske centralne banke Mario Draghi odgovorio na upit o vlasništvu zlatnih rezervi italijanskim evroparlamentarcima da je sva aktiva stavljena u Evropski sistem centralnih banaka na raspolaganju ECB-u, ali je izbjegao pojasniti vlasništvo. Repatrijacija zlatnih rezervi zapadnoevropskih zemalja koje su čuvane uglavnom u američkim trezorima za vrijeme Hladnog rata sve je aktualnija. Ne postoji više opasnost rata s istočnim blokom, a nema niti povjerenja da je zlato tamo gdje je ostavljeno.

Venezuelanska kriza pokazala je kako je opasno držati svoje zlatne rezerve vani jer mogu biti zamrznute političkom odlukom. 11. aprila italijanski ekonomist Antonio Maria Rinaldi upozorio je na sistemske rizike unutar eurozone i moguću krizu te raspad jer finansijski uvjeti koje postavlja ne osiguravaju rast te će to prisiliti države da polako napuštaju euro. Istovremeno, politika monetarnog ekspanzionizma Evropske centralne banke izaziva neravnoteže i deprecijaciju eura, zapravo realan rast cijena. Dolarske i jenske devizne rezerve Banco d'Italia porasle su za 10, odnosno 20 posto, što je zapravo iznos devalvacije prema jednoj, odnosno drugoj valuti. To znači da Italija plaća 10 posto više za uvoz, posebno strateških ugljikohidrata (nafta i derivati, plin) koji se obračunavaju u dolarima, dok se 66 posto italijanskog izvoza plaća u eurima. Da Italija ili bilo koja druga država ima vlastitu valutu, vanjskotrgovinski bilans i produktivnost postavili bi vrijednost valute ispod produktivnije njemačke. U režimu sporazuma iz Bretton Woodsa pariteti nacionalnih valuta podešavani su kada je trebalo države zaštititi od bankrota uslijed spekulantski ili umjetno skupih nacionalnih valuta. To je unutar eurozone nemoguće.

Njemački ekonomist Marc Friedrich 18. juna je upozorio da je Deutsche Bank de facto bankrotirala. Skrivanjem insolventnosti nazvao je odluku da se 50 milijardi dugoročnih derivativnih plasmana izbaci iz bilansa, a ionako neće pomoći. Padne li vrijednost dionice banke ispod 5 eura, Friedrich očekuje da će ju njemačka vlada nacionalizirati. Kako je to vrlo teško po EU regulativi, vlada je prvo pokušala spojiti ju s Commerzbankom, što nije uspjelo. Kupovina banke od treće strane malo je vjerovatna jer je teret duga ogroman. Ukupne, u bilansu neiskazane derivativne pozicije veće su od 40 biliona eura. Visoki troškovi i nizak profit situaciju čine neupravljivom. Propast Deutsche banke mogao bi pokrenuti finansijski krah kakav svijet još nije vidio, prema kojem će propast “Lehman Brothersa” 2008. biti šala, zaključio je.

Stvarno je vrijeme da se pokrene neki ozbiljniji rat. Inače, ovakav ekonomski sistem neće preživjeti.

PROČITAJTE I...

Nezir Hadžić, bivši direktor sarajevskog Vodovoda i kanalizacije (ViK), do sada nije imao priliku reći istinu o svojoj smjeni, niti se odbraniti od orkestriranog napada koji je, prema njegovim tvrdnjama, podmuklo osmislio i proveo njegov bivši prijatelj i bivši stranački kolega Elmedin Konaković ne bi li prikrio svoje manipulacije u ViK-u i sa sebe skinuo odgovornost i gnjev građana. Nezir Hadžić sin je rahmetli Safeta Hadžića, proslavljenog narodnog heroja, a sada bez ustezanja za Stav najavljuje borbu “s pobješnjelim pojedincima i sveznalicama” pred kojima neće pognuti glavu. Nezir smatra da je slijeđenje puta “hrabrog i čestitog Bošnjaka” dužan i imenu svog babe. Za Stav otkriva da je zbog Konakovićevih lažnih potvora puno trpio te je, nakon dede i rahmetli babe, koji su također radili u ViK-u, napustio Vodovod nakon 17 godina provedenih u ovom preduzeću. Ponuđeno mu je mjesto koje je imalo za cilj nastavak poniženja i represije Elmedina Konakovića spram njega i njegovog porodičnog naslijeđa, što nije mogao prihvatiti. “Čvrsto vjerujući da moju nafaku ne određuju ljudi, izašao sam iz ViK a s osjećajem da napuštam sopstveni dom i porodicu jer, u konačnici, svaki dio mog života i mojih predaka bio je vezan za ovo preduzeće, a Elmedin Konaković nakon pet mjeseci dolazi na obilježavanje godišnjice smrti mog oca na kapiji 'Pretisa' jer mu savjest nije mirna”, kaže, među ostalim, Nezir Hadžić u ekskluzivnom intervjuu koji otkriva sve potankosti Konakovićevih malverzacija i manipulacija

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike... Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!