Prijedorski heavy metal: Firma nastala u garaži danas zapošljava 28 povratnika

Dvadeset godina nakon što su prvi povratnici u Prijedor i Kozarac prenoćili u svojim porušenim kućama ili improviziranim šatorima, više ne očekuju pomoć od države. Oni koji su ostali vjeruju samo u svojih deset prstiju. Osnivaju firme, rade, izvoze i zapošljavaju svoju djecu. Firma Mirsada Ramića, povratnika u Prijedor, jedna je od takvih priča

Negdje iza zidova prijedorske svakodnevice, ispunjene pričom o diskriminaciji i surovom povratničkom ambijentu, čuči “običan” čovjek. Surova bosanskohercegovačka atmosfera nekako je najočitija upravo ovdje. Prijedor je po tome specifičan. Već 1997. godine preživjeli Prijedorčani i Kozarčani počinju planirati povratak ka rodnoj grudi, koja je tada iz susjednog i slobodnog Sanskog Mosta bila nadohvat ruke. Uslijedile su prve posjete, prve dženaze pod policijskom pratnjom. Jer mrtvi su se prvi vratili. Zatim protesti, intervencije međunarodne zajednice, na kraju i spontani povratak u improvizirana šatorska naselja i pod ruševine. Ispred tog “običnog” puka stajala su danas prilično zaboravljena lica i naličja borbe čiji će pečat biti prvi pokriveni povratnički krov. Među njima i uvijek na čelu Sejad Ćirkin, naprimjer, ili u međuvremenu preminuli Muharem Murselović.

DAYTONSKI SUŽIVOT

Uslijedile su godine euforije i zanosa. Danas će vam većina povratnika uzdahnuti za tim prvim poslijeratnim danima i mjesecima punim nade u neko bolje sutra. Malo bi ko danas bio spreman prezimiti pod najlonskim improviziranim šatorom ili u šupi, gdje su skupa spavala sitna čeljad i krave. A Prijedor je danas postao grad države pune apsurda na svakom njenom kvadratnom metru. Pored masovnih grobnica, logora i svega onog što je obilježilo surovu ratnu prošlost po kojoj je ovaj grad definitivno paradigma stradanja civilnog stanovništva u 1992. godini, Prijedor je postao i paradigmom povratka, sa svim boljim i lošim stranama. Daytonski suživot ukazuje se u njemu na stotine načina.

Ulični prodavač knjiga na glavnom gradskom trgu, naprimjer, ima sve. Kod njega, nakon posjete Tomašici, možete kupiti i Nemoguću državu Nenada Kecmanovića, najnovije bestselere, ali i Mermerne istine o Bosni Radovana Karadžića. Tu je i Šešeljeva literatura, ali i životopis srebreničkog heroja Nasera Orića Od Gazimestana do Haaga. U ljetnoj sezoni ima i islamsku vjersku literaturu.

Da biste prešli na pješačkom prijelazu ulicu, vozilo zaustavi i ljubazno vas pusti ratni zločinac koji se vratio s odslužene zatvorske kazne. Za pobjedničke utakmice povratničkih “muslimanskih” fudbalskih klubova nerijetko su zaslužni mladi prijedorski Srbi kojima nije problem imati prijatelja Bošnjaka. Igraju djeca lopte, izlaze u diskoteke i slave prve mladalačke pobjede. Ni okupljanja po glavnim gradskim trgovima, poput ovih prijedorskih, nema gotovo nigdje drugdje. A sve na račun upornosti i ljubavi ka rodnoj grudi tog običnog gladnog i promrzlog povratnika koji se vratio, rušio predrasude, koji je radio i gradio i pružao ruku pomirenja. A njega je sve manje.

Pored pustih mahala i kuća te, uglavnom, sređene infrastrukture, danas se više nego ikad postavlja pitanje: “Kamo dalje!?” Dok neki skrhano čekaju odgovor, ni sami ne znajući odakle, drugi su uporni, rade i grade. Pored Jusufa Arifagića i njegove farme, tog hotela za crveno norveško goveče o kojem bruje mediji, tu su desetine manjih i većih privatnih inicijativa koje daju nadu da će života u Prijedoru ipak biti. Posebno u Kozarcu. Imena perspektivnih kompanija, poput “Arifagić Investment”, “Austronet”, “Ivančica”, “Norbos”…, ovdje život znače. U Prijedoru ih je manje, ali ih ipak ima. A i njihovo je postojanje paradoks.

RAD U TRI SMJENE

“Cromex” je pogon za preradu metala. Osnivač ovog malog poduzeća, a u oku povratnika giganta, jeste Mirsad Ramić, povratnik iz Švicarske. Već je prvih godina po povratku Mirsad shvatio kako stvari stoje. “Uzdaj se u se i u svoje kljuse” i već u Sanskom Mostu pljunuo u šake i dao se na posao.

“Šef nam je na terenu i u potrazi za nafakom”, kaže nam Ajdin Mešić. Dodaje da je, eto, i ovu vrstu komunikacije Ramić prepustio njemu. Priča počinje u Mirsadovoj maloj garaži prije dvanaest godina. Posla uvijek ima za onog ko hoće raditi, zato je registrirano poduzeće, u početku sa svega četiri zaposlena. Danas ova firma zapošljava njih 33, od kojih su čak 28 povratnici. Tako se osigurava egzistencija za stotinu povratničkih usta. Ajdin je jedan od njih i menadžer proizvodnje. Pored ljubavi ka rodnoj Ćeli, posao je ipak jedan od razloga što je još uvijek tu, u Prijedoru, iz kojeg ne želi ići. Vratio se iz Zagreba, u kojem je odrastao i diplomirao ekonomiju. Iz hrvatskog ga je glavnog grada želja za poslom odvela čak u Kinu. I pored dobrih poslovnih ponuda i zarade, daljinu nije mogao podnijeti i vraća se u Ćelu. U međuvremenu je i magistrirao. Priča nam kako se u početku posvetio uzgoju bijelog luka, od čega ni danas nije odustao: “Raditi se mora, a mislim da ljudima zaista treba poticaja i ideja, a poljoprivreda je ovdje, nažalost, osnovna djelatnost.”

U međuvremenu je sreo Mirsada, koji mu je ukazao povjerenje. “Zatim sam se zaljubio i oženio, dobio dva sina”, priča Ajdin, pokazujući šta sve to povratnici rade i proizvode. Od laserskog rezanja, 3D savijanja cijevi, aragonskog varenja, do montaže i ugradnje gotovih proizvoda čiji je asortiman prilično širok. “Radimo u tri smjene, plate su solidne i redovne, a ljudi zadovoljni.”

Radnici su, u prosjeku, stari trideset godina. Toliko ima i Ajdin. Kaže nam kako raste i proizvodnja i broj uposlenih. “Da nam je još desetak Mirsada, za nas u Prijedoru ne bi bilo zime!” Obaveze prema državi na prvom su mjestu, ali ona je i okrutna prema firmama u realnom sektoru o kojima se uopće ne vodi računa. Pored administracije i bespotrebne papirologije u vezi s izvozom, problem je i u odsustvu poticaja za zapošljavanje. Međutim, ponekad je i teško naći stručnog radnika, zato uglavnom prolaze obuku prije zaposlenja.

Profita ima, sav novac koji firma zaradi dolazi iz inozemstva, jer sve proizvode uglavnom i izvoze. Ajdin Mešić se i politički angažirao, odbornik je u novom sazivu Skupštine grada. Mirsad Ramić se, kaže nam, i dalje previše ne uzda u politiku. Ali svjestan da se bez nje ne može, podržao je njegovu odluku o ulasku u Skupštinu, jer i tako može prijedorskoj mladosti pomoći da se vrati. I ostane.

 

Prethodni članak

Pobjednici iz Srebrenice

Sljedeći članak

Arif Ključanin: Mozaik

PROČITAJTE I...

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

Otišla je za njega, ali je imala momaka... nećete vjerovati, sad kad bi brojila, da neko piše imena koja je ipak zapamtila, da hi imam trides i pet, da je imala. Al' ipak, neka je i odstranila Murata, ope je suđena bila za njeg

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!