Priče strave i užasa (IV): Nisam te se bojao živog, a kamoli mrtvog

Siđi bi Murat petkom na džumu u čaršiju, a poslije se zarakijaj, kako je to već kod nas u tim vremenima išlo. Ali nikad, nikad, pričala je kasnije Hanka, Hanka koja je iz kuće ponijela svoj bešvakat, nikad ne bi unišao u kuću pijan, toliko bi mu pameti, ma koliko se naljoskao, u glavi ostalo: peksinluk se ne unosi ondje gdje se na sedždu pada! Nego, kada se vrati noću iz kafane, pijan kao guzica, uvijek se svali negdje pred kućom: pod jabukom, na verandi ili na sijenu u štali. I tako je to išlo godinama

Murat Dž. iz okoline Gradačca bijaše, po usaglašenoj ocjeni šireg kraja, junak, u arhaičnom smislu: popiti, zajahati u trku konja, opaliti iz prangije i krenuti na prangiju, zapodjenuti u kafani i na teferiču tuču, podići pred džamijom bajrak, pobiti se jedan na jedan, jedan na dva, jedan na tri i tako eksponencijalno dokle ima smisla, dokle ne bi neko rekao: “Odvadi malo.”

Ašikovao je s mnogima, pa tako i s izvjesnom Hankom, ali ništa pretjerano, bijaše, kažemo, i drugih djevojaka na Muratovom radaru. Hanki, koja je rasla u pobožnom ružinjaku, braniše da se i gleducka s Muratom, tim bumbarem, i ubrzo isposlovaše da je udaju za jednog postarijeg, ali čestitog Veliju iz Brčkog, dobrostojećeg majstora u trenutno neperspektivnom zanatu: abadžiju. Dođoše veseli svatovi u ružičnjak Hankinog oca, i automatski, kao kakav leptir, odleprša haber do Murata da se Hanka udaje, što mu i nije bilo toliko krivo, da se udaje samo zato da se ne bi udala za njega, što, međutim, upali u njemu junački ponos, te skoči na konja i krenu zaobilaznim putem prema izlazu iz sela.

Svatovi bijahu otandarali iz sela i, kad izađoše na jednu zaravan, pred njih izjaha srditi Murat na bijesnom đogatu i viknu kako junaku i priliči: “O, Boga vam, hrđavi svatovi, kud ste pošli s tom mojom mladom?” Krenu sam na njih sve, dohvati se djevojke, uhvati je za bijelu ruku, pa je baci za se na đogina i uteče, kao u vesternima, kao u pjesmama, vesela mu majka! Ote im Hanku ispred nosa i tako je spasi mlitavih ubadanja u tvrdo sukno pod abadžijskim fenjerom; niko se nije ni za nož, ni za kuburu uhvatio, a kamoli da je pomislio svoja prsa postaviti, čak ni mladoženja koji podiže ruke uvis i iskašlja: “Bit će sreće drugi put.” Odvede je u svoju kuću, gdje ga čekaše ostarjela majka da joj Hanka hizmet čini. Hoćemo reći: oženi je. Mladoženja i nesuđeni djeverovi oborenih noseva odjahaše prema Savi, a Hankini se pomiriše sa sudbinom: udala se, nema joj sad nazad.

Takav junak bijaše Murat! Siđi bi petkom na džumu u čaršiju, a poslije se zarakijaj, kako je to već kod nas u tim vremenima išlo. Ali nikad, nikad, pričala je kasnije Hanka, Hanka koja je iz kuće ponijela svoj bešvakat, nikad ne bi unišao u kuću pijan, toliko bi mu pameti, ma koliko se naljoskao, u glavi ostalo: peksinluk se ne unosi ondje gdje se na sedždu pada! Nego, kada se vrati noću iz kafane, pijan kao guzica, uvijek se svali negdje pred kućom: pod jabukom, na verandi ili na sijenu u štali. I tako je to išlo godinama.

Nekakav Petar iz Pelagićeva, junak Muratovog formata, naiđe kroz jedno naše selo i vrijeđaše muslimanke, je li bio pijan ili nije, ne znamo, ali je pričao svašta. Požališe se mještani Muratu i ovaj prve prilike sačeka Petra, s kojim je povremeno čak znao popiti u kafani, u najvećem miru i poštovanju, i zamoli ga, upozori ga, zaprijeti mu da u muslimanskim selima ne vrijeđa muslimanske žene. Petar se uzjoguni, uvrijedi, riječ po riječ, uvreda na uvredu, zametnu se tuča. Jedan na jedan, šakama. Bili su se cijela dva sata, nisi znao ili grmi ili se zemlja trese od silnog fursata s obiju strana. I Murat ubi Petra na onom mostu, ubi ga šakama.

Od devet godina, koliko je dobio, odležao je pet. Vratio se iz zatvora kući i nastavio po starom: iz kafane se izvali u zoru pred kućom dok iz njega peksinluk ne ispari.

Jedne noći na onom mostu na kojem je ubio Petra konj mu zastade. Umorna kopita zaustaviše se na oblom i skliskom kamenju: pred njim stajaše Petar. Nije to bila rakija, znao je Murat razlučiti pjanske prijenose i gluposti od istine, od onoga što se vidi očima. Sjedio je na konju i gledao se tako s Petrom. Nije bila utvara, bio je to onaj pravi pravcati Petar kojeg je prije šest-sedam godina na ovom mostu šakama ubio.

“Skloni se da prođem, ubit ću te opet”, upozori ga Murat. Ne odgovorivši ništa, Petar ostade na mjestu. Murat ga gledaše, ali nekako mrzovoljno. Nije mu se silazilo s konja, ali moraše. Sjaha i teturavo krenu na Petra, ali ovaj skoči na ogradu. Murat krenu za njim prema ogradi, Petar skoči u vodu. Murat za njim u vodu. Rudi zora i zvijezde se gase, a Murat ganja Petra oko seoskog mosta.

“Dođi ‘vamo, mrcino jedno! Nisam te se živog bojao, a kamoli mrtvog.”

Tukli su se tako godinama, odmjeravajući snagu na onom mostu. Sve dok jednog jutra ne pronađoše Murata pod kućom s nožem u leđima. Slutimo da mu ne dohaka mrtvi, već neki živi Petar.

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!