Priče strave i užasa (III): Džunup

Žena izađe iz dnevnog boravka i brzo se vrati. Nosila je jednu plavu potkošulju s čipkastim obrubom. Ovu potkošulju, posebnu dizajniranu za veliki stomak, kupila joj je majka kad je bila u osmom mjesecu trudnoće. “Hajd makar probaj, neće ti ništa biti”, veselo ga je uvjeravala supruga. Navukao je potkošulju, duboko otpuhujući. Kao skrojena za njega! Čipke su izgledale nekako neskladno i, naravno, gotovo perverzno na njegovim maljavim prsima

Ima li išta beternije, išta baksuznije kao kad insan osvane džunup, a s tuša, da ga streseš kao čuturu u pustinji, ni kap da iscuri?

Upravo se to dogodilo Jasminu B. jednog junskog jutra koje je obećavalo još jednu sarajevsku pustinjsku žegu. U kanisterima nije ostalo ništa, a niko da preko dana naspe, ni žena, ni djeca, svi čekaju, kao i u svemu drugome – njega. Niti je mogao ići ovakav na posao niti se imao čime okupati. Imalo je nekih vlažnih maramica, ali nije njima mogao isprati usta i nos. Bilo je, doduše, pola flašice kisele vode u frižideru, ali jednostavno mu se učini da bi to bilo izigravanje s gusulom. Šta sad da radi: da ispere usta i nos kiselom vodom, a da se onim maramicama prebriše? Diže blago desnu ruku u izrazu nekog neodređenog gađenja.

Žurio je na posao. Nema šta sad da se misli, uzet će tejemum, kao što je to stara dobra ulema radila. Potra dlanovima po zidu, pa po licu i rukama do lakata. Ali, opet se nekako osjeti prljavim. Možda bi trebao presvući ovu potkošulju, ima joj dva dana. Izvukao je ladicu u kojoj mu stoji bijeli veš ali, nakon što je sve prerovio i bijesno izbacio cijelu ladicu, nije bilo nijedne potkošulje. Zovnu ženu. Ona mu je objasnila kako mašina sinoć nije oprala, kao što nije ni preksinoć, ni noć prije. Danju je struja bila slaba zbog nekih radova i mašina jednostavno nije imala dovoljno napona. Nakupilo se veša, puno kupatilo.

Šta sad, subhanallah, da radi? Nije navikao hodati bez potkošulje, to mu je kao da ide go, a s ovom na sebi nije mogao nikako.

“Uzmi moju”, reče mu žena.

“Halo, ženo, šta ti je?”, ustuknu Jasmin uvrijeđeno.

“Samo do večeras. Da ti pokupi znoj.”

“Kako misliš na navučem tvoju potkošulju?”, upita tiho, gledajući tužno na svoj pivski stomak.

Žena izađe iz dnevnog boravka i brzo se vrati. Nosila je jednu plavu potkošulju s čipkastim obrubom. Ovu potkošulju, posebnu dizajniranu za veliki stomak, kupila joj je majka kad je bila u osmom mjesecu trudnoće. “Hajd makar probaj, neće ti ništa biti”, veselo ga je uvjeravala supruga. Navukao je potkošulju, duboko otpuhujući. Kao skrojena za njega! Čipke su izgledale nekako neskladno i, naravno, gotovo perverzno na njegovim maljavim prsima, jer, kad se pogledao u ogledalu, u njemu ugleda nekog jadnog sredovječnog muškarca okićenog čipkastom trakom ondje gdje je bio najrutaviji. “Do večeras”, zamoli ga žena, postavljajući mu logično pitanje: “Ko će te zagledati?” Potkošulja je bila čista i lijepo je mirisala. Osim cvjetnih dezena, bila je sasvim u redu.

Žurio je na posao. Zakopča plavu košulju preko ženine trudničke potkušulje i izađe napolje. Jutro je bilo ugodno, ali kada sjede u auto, izloženo suncu već nekoliko sati, zapahnu ga ustajali vreli zrak. Shvativši koliko će se danas znojiti, bi mu drago što je makar obukao čistu potkošulju. Reče “bismillah” i krenu. Usput mu – na njegovu radost – pade na um kako je jedan ashab jednom prilikom zaobišao u ulici Poslanika, a.s., (koji je to uočio) jer je bio džunup. Kasnije ga je Poslanik upitao zašto ga je onomad izbjegao, a kada mu je ovaj saopćio razloge, Poslanik je kazao da “vjernik ne može biti nečist”.

Dok je preturao ovaj hadis po glavi, u Jasminovo auto zabi se jedan pobješnjeli džip koji je jurio iz bočne ulice hvatajući prve treptaje crvenog svjetla na semaforu. Udar je bio toliko jak da je Jasmin preselio na licu mjesta. Znam da ste šokirani ovom nesrećom, ali smrt u ovakvim slučajevima uglavnom iznenadi ne pružajući nam nikakva dodatna tumačenja.

Šta se dalje događalo, nema potrebe detaljno prepričavati: saobraćajna pometnja, vriska vozača džipa, rotacije, sirene. Već je sutradan Jasmin ležao na teneširu lokalne gasulhane, a efendija, s kojim Jasmin nikad nije bio u dobrim odnosima i s kojim se nekoliko puta čak javno sporječkao, upravo je s pomoćnikom ulazio u gasulhanu, obuven u duboke gumene čizme i s keceljom od prsa nadolje. Vidjevši mejita na teniširu, efendija duboko i tužno uzdahnu, reče tiho “la havle la kuvvete illa billah” i pokaza pomoćniku na šlauf. Krenuše da raspremaju mejita kad se ispod krvave plave košulje ukaza čipkasta potkošulja poput tartufa u mrkom labirintu zemlje, poput lokvanja ispod trske i šiblja.

“Ko bi rekao”, pomisli efendija i zatvori Jasminu oči – ni kao prijatelj, ni kao dušmanin, već kao neko ko na šalteru gasi svjetlo u gasulhani.

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!