Priče strave i užasa (1): Braćo, s nogu me pojedoše

Odmah znade da se to ljubovićka bratija vraća iz kafane i ne bi mu drago da se susreće s njima, sada i ovdje, nije baš najprikladnije da pored seoskog mezarja trijezna efendijska glava zanovijeta u po crne noći s pijanim ljubovićkim guzicama. Mogu ga natjerati da pjeva s njima, mogu ga zamoliti da im nešto prouči, naprimjer ezan, mogu mu, eto, opaliti čvoku. I odluči da se skloni s puta, pa začas preskoči ogradu, iako prilično otežao od mevludskog variva, i nađe se na sigurnom – na mezarju, na svom, hajmoreći, povremenom radnom mjestu

Džemi B., čuvenom kavgadžiji iz tarčinskog kraja, ne dohaka ni pajser, ni ljuta čakija, ni sifilis, ni rakija, ni metak iz zasjede, ni spavanje u jarku, ni djevojačka kletva, već mu dohaka najtrivijalniji, najbezazleniji infarkt srca. Zaboljelo ga u grudima jednog samog po sebi grudobolnog i odvratnog februarskog akšama, spopala ga muka u želucu, krenuo se preznojavati, i za pola sata već je bio na svom ahiretskom odredištu. Tako to ide u ovom rerazvezivom životu, čisto da se isplačeš nad svim tim dubokim simetrijama i jeftinim paradoksima: prođeš kroz žestoke bitke, izbjegneš šume granata i umreš od grane, od, takoreći, lista. Događa se, naravno, i obrnuto: odživiš svoj vijek mirno izbjegavajući leptira da ucviliš, a pogineš u parku od terorističke bombe. Ukratko, nema smrti bez edžela dana.

Niko se nije nadao da će tarčinska kafanska scena tako iznenada ostati bez svog kralja. Pogotovo se tome obradovaše pijanice koje je Džemo u posljednje vrijeme tukao kao šugave pse. Što tiši bijahu za Džemina života, to im radost sada bijaše bučnija. Uh, baš je Džemo bio ljute krvi posljednjih mjeseci, iz čista mira nasrtao na ljude kao bijesan pas, kafana se počela prazniti, nije se moglo normalno sjesti za sto a da ne strepiš i čekaš kad će budali prokuhati u glavi, kad će ga jamiti luda. Ali, i to bi i, evo, prođe.

Dženazu mu je klanjao Hasib-efednija, jedan potpuni flegmatik kakvim su ovi krajevi uvijek oskudijevali. Nije bilo mnogo svijeta, nešto rodbine, dva-tri prijatelja s posla mu i niko iz kafane. Puhao je vjetar kao pred snijeg. Ljudi se uvlačili u bunde kao ježevi i baš je lijepo za gledati iz ove udaljene perspektive sveznajućeg pripovjedača tako pitoreskan prizor. Nije ni Hasib-efendija puno vazio, malo generalno o Božijoj milosti, malo o pristiglim računima za struju u mejtefu, sve u svemu: vrlo rutinski. Na kraju krajeva, svi smo mi taoci svojih djela.

Istu je večer Hasib-efendija imao mevlud u Ljubovčićima. Poslije, kako to ide, ostao na večeri, pa odsjelio poslije večere, malo opuštanja nakon predanog mevludskog ceremonijala, hihihi-pihihi, pa krenuo kući kroz tavnu noć bez ijedne zvijezde. Nije imao ni fenjera, ni baterije, čak ni štapa, već zabacio ruke za leđa kao starac koji svijet ne vidi ni dobrim ni zlim, nego samo čudnim. Kad naiđe pored mezarja, baš onog mezarja gdje je danas vazio na Džeminoj dženazi (Bog ga ubio ako se mogao sjetiti šta je ono govorio), učini mu se kako iz suprotnog smjera dolazi nekakva skupina, sve bučnija i bučnija.

Stade, zagleda se malo bolje, oslušnu malo dublje i prepozna jednu staru pjesmu iz svoje mladosti. Odmah znade da se to ljubovićka bratija vraća iz kafane i ne bi mu drago da se susreće s njima, sada i ovdje, nije baš najprikladnije da pored seoskog mezarja trijezna efendijska glava zanovijeta u po crne noći s pijanim ljubovićkim guzicama. Mogu ga natjerati da pjeva s njima, mogu ga zamoliti da im nešto prouči, naprimjer ezan, mogu mu, eto, opaliti čvoku. I odluči da se skloni s puta, pa začas preskoči ogradu, iako prilično otežao od mevludskog variva, i nađe se na sigurnom – na mezarju, na svom, hajmoreći, povremenom radnom mjestu. Smjesti se udobno u nekoj blagoj urvini iza velikog nišana koji je na vrhu imao neku imitaciju ahmedije, čalme ili nečeg slično uzvišenog.

Odozdo je bratija sporo išla. Hasib-efendija osjeti kako mu zebu bubrezi i bi mu krivo što nije ponio onaj prsluk kojeg mu je žena danas s vrata bacala. Kad dođoše do mezarja, zaustaviše se i počeše nešto galamiti baš prema njemu. Hasib-efendija se u prvi mah začudi kako su ga uočili iza ovako velikog nišana, u ovoj zakrivenoj džombi, ali ubrzo razaznade da se to oni ne obraćaju njemu već rahmetli Džemi. Prijetili su i psovali, smijali se i likovali, sve mu sasipali direktno u grob, sve ono što se godinama kupilo.

“Hajd sad ustani, majku ti tvoju!”

I nešto se tada slomi u Hasib-efendiji, probudi se u njemu nekakav moralni imperativ i viknu iza onog nišana koliko je mogao: “Hoću li sam ili ćemo svi?”

Šta je poslije uslijedilo, možete i sami pretpostaviti. Fijuk vjetra i miris mokre klekovine, zveket čizama i lomljenje granja i neka nestvarna ljudska vriska pomiješaše se kroz ovu groznu noć u jednom izrazu iskonske strave. Bratija se učas rasu niz drum: kad je živ bio onako gadan, kakav je tek mrtav! Svi su bili pobjegli, samo je najpijaniji među njima, Hamica (poznavao je Hasib‑efendija tog fićfirića, kod daidže mu noćas bio na mevludu), ležao ispružen na drumu, mlatarao rukama i ječao:

“Braćo, čekajte, s nogu me pojedoše!”

Dok su seoski mangupi bježali, Džemo je imao svojih problema. Lahko je kavgu zametnuti, ali je teško kavgi dževap dati. Ali da je mogao ustati iz mezara da vidi ovu trku u njegovu čast, poljubio bi Hasiba-efendiju u ruku bez obzira na onaj današnji katastrofalno nepovezani vaz.

PROČITAJTE I...

Jedna poslovica kaže da se pravi kaligraf može prepoznati među drugim ljudima i po svom vanjskom izgledu, svojoj čehri, jer godine duhovnog usavršavanja nužno ostavljaju trag na čovjekovom licu. Mladi Abdulhak Hadžimejlić, rođen 1995. godine u Fojnici, kao da potvrđuje istinitost ove poslovice. Jedan je od najperspektivnijih mladih kaligrafa, i to ne samo u bosanskohercegovačkim okvirima. Kaligrafijom se počeo baviti usput, prvu levhu uradio je tesarskom olovkom, a danas uči od najvećih svjetskih majstora, pobjeđuje na takmičenjima i svoje radove izlaže na velikim izložbama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!