Priče o bosanskim ženama: Miss Irby, sirotinjska majka

Adeline Paulina Irby stizala je uvijek svugdje, bez obzira na vremenske (ne)prilike. I naravno, pomoć su dobijali svi kojima je bila potrebna, bez obzira na religijsku pripadnost, spol, godine starosti…

Iako je rođena miljama daleko od Sarajeva, Engleskinja Miss Irby upisala se svojim životom i radom u historiju ovog grada i davno već postala naša. U Sarajevo je došla 1866. godine i uprkos mnogim problemima odmah otvorila žensku školu (inače, tek drugu žensku školu u Bosni), koju je vodila sve do 1875. godine. Upravo je tada buknuo ustanak u Bosni i Miss Irby odlazi u Englesku dva puta, prikuplja tamo veliku pomoć i s njom se vraća u Bosnu te pomaže raštrkanim izbjegličkim kolonijama, a uz to radi i dalje na svom osnovnom zadatku – prosvjećivanju. Otvorila je i za srpske izbjeglice izdržavala jednu školu u Pakracu, 19 u okolini tog mjesta te po 4 u bosansko-petrovačkom srezu i u kninskom kraju. Poslije se opet vratila u Sarajevo i nastavila voditi svoj stari zavod, žensku školu, sve do smrti 1911. godine.

Koliko je ova izuzetna žena bila važna govore nam i pisani dokumenti o tome da je njena smrt bila „narodna žalost“, a sahrana „nacionalna manifestacija“. Na sahrani kakvu Sarajevo nikada prije toga nije vidjelo, ispratila ju je „nepregledna masa svijeta iz gradova i sela“, a sa svih su strana stizali telegrami saučešća i delegacije s vijencima cvijeća. Svi su osjećali da je otišla posebna osoba kod koje su solidarnost i svijest o odgovornosti za drugog bili izrazito visoko na njenoj ljestvici etičkih vrijednosti. Engleska protestantkinja, „ne samo plemićka po krvi nego i plemićka po srcu“, svoj vječni mir pronašla je na pravoslavnom groblju u Sarajevu, nedaleko od svoje prijateljice, prve bosanske učiteljice Stake Skenderove.

STVARALA VOJSKU UČITELJICA

Život i djelo Adeline Pauline Irby bilo je inspiracija mnogim umjetnicima, a još za njenog života objavljivane su knjige i tekstovi o njoj. Osim sjećanja na veliku hrabrost i plemenitost, ostavila je neizbrisiv trag i u generacijama djevojaka školovanih u Zavodu Miss Irby, koje su stečeno znanje vrijedno prenosile i tako krčile puteve današnjoj ženskoj ravnopravnosti. “Ona je svoje učenice učinila učiteljicama drugih i stvarala svoju vojsku prosvjećivanja.“ Ostale su i zgrade u Sarajevu koje se još koriste, iako je sve manje onih koji znaju ko ih je, kada i zašto napravio.

Adelina Paulina Irby, poznatija kao Miss Irby, rođena je 18. decembra 1833. godine u Engleskoj (Boyland Hally), gdje se i školovala. Frederick Paul Irby, njen otac, mlađi sin lorda Bostona, kao komandant britanskih pomorskih snaga u morima južne Afrike istakao se u suzbijanju trgovine robljem, zbog čega ga je kraljica Viktorija unaprijedila u admirala britanske flote. Miss Irby su u mladosti zanimali strani jezici, da bi je nešto kasnije privuklo pitanje obrazovanja žena, koje će joj postati glavno životno zanimanje. Po završetku studija Adelina Irby i njena prijateljica s fakulteta Georgina Muir Mackenzie (1833–1874) krenule su na putovanje po Evropi kako bi upotpunile svoje obrazovanje i vidjele malo svijeta. Međutim, nisu krenule na Jug, kako je to bilo uobičajeno za engleske putnike tog vremena, nego na Sjever s namjerom da posjete germansko i slavensko carstvo i objave knjigu o svom putovanju. Odlučne u namjeri da ostvare svoje snove, hrabro su krenule u avanturu koja će u slučaju Miss Irby potrajati čitav život. Iz Beča u Krakow nisu putovale željeznicom, nego su krenule zaprežnim kolima, zaobilazno, preko Karpata. Sve su doživljeno pažljivo zapisivale, raspitujući se za prošlost ovih prostora, pogotovo za predaje i legende. Htjele su napraviti uzbudljivu i korisnu knjigu, a ne dosadni priručnik kakvih je već bilo mnogo.

OPTUŽENA ZA ŠPIJUNAŽU

Hrabre putnice bile su dobro opremljene i pripremljene za duga, naporna i često vrlo opasna putovanja. Osim surove prirode, opasnost su predstavljale i razne skitnice i razbojnici. Na putovanjima ih je pratio čitav karavan s hranom, sanitetskim materijalom, lijekovima, knjigama i ponekim „ženskim luksuzom“ kao što je bila pocinčana kada koja se mogla koristiti i kao sto. Sa sobom su nosile svoju posteljinu i uglavnom su tražile da se iz soba u kojima su odsjedale iznesu svi jastuci, ćilimi i prostirke. Često su noćivale u planinskim bespućima pod otvorenim nebom, u prljavim i zapuštenim hanovima (ako je bilo baš previše prljavo znale su razapeti šator u hanu), trgovale s lukavim i primitivnim ljudima, znale da ne smiju imati povjerenja u pratnju, dolazile u sukob s „normalnim“ putnicima… Ipak, posredstvom engleske vlade i utjecajnih prijatelja imale su carski ferman pa su ih štitile zaptije.

Dobro su se pripremile i krenule na put, ali nisu obraćale dovoljno pažnje na politička zbivanja u Monarhiji. Naime, Mađarska je ratovala s Francuskom i trpjela poraze. Dvojna je monarhija već tada bila iznutra dobro uzdrmana nemirima i pokretima slovenskih zemalja, koji su tražili svoja nacionalna prava. Već sama činjenica da dvije mlade žene putuju „same“ (što znači bez muškaraca) izazivala je sumnju. Kad se tome doda njihovo neprekidno raspitivanje o svemu i svačemu i sklapanje prijateljstava s raznim „sumnjivcima“ – nije čudno što su uhapšene. Optužene su kao „francuske špijunke“ i osobe koje šire „panslovenske ideje i namjere“. Na saslušanju su saznale da ih austrougarska policija smatra opasnim špijunkama i prati još od dolaska u Beč. Zahvaljujući intervenciji britanske ambasade puštene su ubrzo iz pritvora, ali su ih policijski agenti i dalje nastavili pratiti. Rezultat ovog putovanja jeste knjiga putopisa, koju su objavile anonimno u Londonu 1862. godine; ispostavlja se da je neimenovani autor žena koja kaže da putuje sa svojom tetkom. Također anonimno, njih su dvije u zbirci Putnici i zapisi s putovanja 1861. godine objavile članak o Crnoj Gori. Potpisale su se inicijalima I.M. Autorica je i tom prilikom putovala u „pratnji svoje tetke“.

PREDRASUDE O DIVLJIM SLOVENIMA

Cilj idućeg zajedničkog putovanja bila je Grčka. Tokom 1861. i 1862. putovale su kroz Grčku, Tursku, Srbiju, Makedoniju i dio Bosne. Nakon kraćeg odmora u Sarajevu, krenule su na put i od 1863. do 1866. godine proputovale južnu Srbiju, staru Srbiju i dio Albanije. Novo putovanje donijelo je i novu knjigu objavljenu u Londonu 1866. godine. Ovog puta više nije bilo nikakve tetke s kojom neka žena putuje, potpisale su se punim imenom i prezimenom, a naslov je knjige Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi. Knjiga je izazvala veliki interes ne samo u Engleskoj već i u drugim zemljama Evrope i Amerike. Iste je godine štampana i u New Yorku. Ovo nije bio nikakav dosadni priručnik, nego knjiga koja je razbila mnoštvo predrasuda o „divljim Slovenima na Balkanu“, narodu o kojem većina engleskih čitalaca nije baš mnogo znala.

Samo dvije godine kasnije, uz materijalnu pomoć kneza Mihajla Obrenovića, književnik i kasniji diplomata Čedomilj Mijatović preveo je ovaj putopis, napisao predgovor i objavio ga u Beogradu (Državna štamparija, Beograd, 1868.). Godine 1877. u Londonu pojavilo se i 2. prošireno izdanje, dopunjeno novim kartama i ilustracijama poznatog umjetnika Felixa Kanisa i s još 3 nova poglavlja o Bosni. Autor je ovih dodatnih poglavlja o Bosni Paulina Irby. Predgovor je napisao poznati engleski političar i diplomata Gladstone, koji će kasnije pomagati njihovu misiju u Bosni. Gladstone je ovoj knjizi poklanjao puno povjerenje, odlomke iz nje citirao je u svojim predavanjima i političkim govorima u Parlamentu, tvrdeći da „knjiga koju je napisala Miss Irby i poglavlja koja je dodala proširuje naše vidike“. Kao posebnu je vrijednost knjige Gladstone naglašavao „ženski pogled viktorijanskih gospođica“, nešto prilično novo i jako zanimljivo.

„Viktorijanske gospođice“ bile su posebno zainteresirane za položaj žene u slavenskim provincijama pod Turskom, dobro znajući da je žena temelj jednog društva i da u društvu u kojem su žene nepismene i ponižene ne može biti napretka. Zato su odlučile da opismenjavanjem i obrazovanjem pomažu ženama.

CIJELI GRAD BIO PROTIV MISS IRBY

Uz pomoć brojnih prijatelja, Miss Irby i Miss Mackenzie uspjele su od turskih vlasti dobiti dozvolu za otvaranje ženske škole u Sarajevu, tako da je 1866. godine u Sarajevu otvorena škola za hrišćanske djevojčice. Naime, škola je bila otvorena za sve, ali su se samo hrišćanske djevojčice upisale. Istraživači se ne slažu oko godine otvaranja škole, ali sama Miss Irby u svom referatu, predstavljenom u New Yorku 1895. godine, navodi tu godinu kao početak rada škole.

Zgrada Zavoda podignuta je 1869. godine uz veliku pomoć pruskog konzula. Konzul Otto Blau je u Carigradu preko poslanstva svoje države dobio ferman za gradnju, dok je projekt zgrade besplatno uradio njegov brat. Dok je trajala gradnja zgrade, Miss Irby je, da bi se osposobila za pedagoški rad, neko vrijeme provela proučavajući rad Instituta u Kaiserwerthu, upoznavajući sistem rada i probleme edukacije.

Kad je škola počela s radom, skoro je čitav grad bio protiv Miss Irby, objašnjavajući to činjenicom da je ona strankinja, protestantkinja i da radi na tome da djevojčice prevede „na svoje“. Najglasniji je bio fra Grga Martić, koji je u crkvi govorio protiv ove škole, nakon čega se ispisalo 9 učenica katoličke vjere, koliko ih je i bilo u školi. Ni pravoslavni svećenici u početku nisu mnogo zaostajali u propagandi protiv ove škole, tako da je, npr., srpska crkvena općina u jednom dokumentu školu nazvala „novom protestantskom školom“. Jedina podrška koju je dobila od domaćeg stanovništva došla je od Stake Skenderove. Stakina je škola već bila prestala s radom, tako da je u novoj ženskoj školi bila potpuno angažirana.

Tek je poslije nekoliko godina nesebičnog, napornog i mudrog rada narod stekao povjerenje u školu koju su otvorile dvije Engleskinje, protestantkinje. Iako su školu mogla posjećivati sva djeca bez razlike na vjersku pripadnost, u njoj su ipak ostala samo djeca iz pravoslavnih porodica sve do kraja njenog rada. Zato se ova škola u svim dokumentima naziva srpskom ženskom školom. Škola je u javnosti bila poznata pod nazivom Mis Irbijev zavod ili Ženski institut plemenite Mis Irbijeve u Sarajevu. Kad se stabilizirala, škola se okreće najsiromašnijim, tako da je već od ustanka 1875. godine okupljala veći broj djece bez roditelja, pružajući im, pored učenja, smještaj, hranu i odjeću. Godine je 1871. Miss Mackenzie zbog ljubavi napustila Sarajevo i otputovala na Krf. Brigu je o Zavodu u potpunosti preuzela Miss Irby, a njena prijateljica iz mladosti i bliska suradnica nije zaboravila Zavod i godine provedene u Bosni. Testamentom je, između ostalog, odredila da se jedan dio imovine uputi u dobrotvorne svrhe u Srbiju, odnosno Bosnu. Umrla je na Krfu 1874. godine.

TRAŽILA SKROMNU SAHRANU

Početak ustanka 1875. godine donio je veliki preokret i u životu Miss Irby i potpuno je vezao sa sudbinom naroda u Bosni. Vijest o ustanku zatekla ju je u Engleskoj i odmah je, zajedno sa svojom novom suradnicom Priscilom Johnstone (1840–912), požurila u Bosnu. Odmah je po dolasku Zavod stavila pod zaštitu engleskog konzula, a 6 najboljih i najsiromašnijih učenica odvela u Prag i smjestila u Višu djevojačku školu. Djevojčice koje su ostale u Zavodu povjerila je učitelju Simi Čajkanoviću. Period od 1875. pa do kraja 1878. godine jeste period najplodnijeg prosvjetnog i socijalnog rada. Njena humana misija među izbjeglim srpskim stanovništvom iz Bosne u Slavoniju i Dalmaciju izgleda potpuno nevjerovatno. Godine 1876. osnovan je u Londonu Odbor za pomoć bosanskim izbjeglicama. Miss Irby je tamo otputovala i vratila se kao predstavnik tog Odbora. Otvorila je 19 škola u okolini Pakraca, a njen prijatelj i sunarodnjak Arthur Evans, impresioniran organizacijom škola i uspjehom učenika, u Ilirskim pismima tu djecu naziva „nadom Bosne“. U okolini Knina radile su četiri škole za izbjegličku djecu, a učitelji su bili Bosanci.

Osim prosvjetnog rada, Miss Irby je izbjeglicama pružala pomoć i u hrani, odjeći, ogrjevu, lijekovima, pravila kolibe, dijelila novac – njeni suradnici pišu da je oko 20.000 izbjeglica dobilo neku vrstu pomoći.

Uvijek je svugdje stizala, bez obzira na vremenske (ne)prilike. I naravno, pomoć su dobijali svi kojima je bila potrebna, bez obzira na religijsku pripadnost, spol, godine starosti… Za Miss Irby su svi oni bili naprosto ljudi u nevolji, sirotinja kojoj treba pomoć. Pisala je u britanskoj liberalnoj štampi o uzrocima i ciljevima pobune, prikupljala novac za pomoć i sama nadzirala transport i podjelu pomoći. Međutim, takvu je jednu osobu teško pratiti pa je njena nova suradnica ubrzo odustala od svega i već se 1855. godine vratila u Englesku. U uspomenama savremenika ostala je upamćena tek kao sjenka „velike srpske dobrotvorke“ i „vjerna pratilja Pauline Adeline Irby“.

Miss Irby je iz ustanka izašla s atributom „plemenita“ i „majka bosanske sirotinje“, koji su uz njeno ime ostali do smrti i s kojima je ušla u historiju. Stišavanjem ustanka i ulaskom Austro-Ugarske u BiH, Miss Irby se vratila u Sarajevo i period od 1879. pa do 1911. jeste novi period u kojem se posvećuje školovanju siromašnih djevojčica. Iz Dalmacije je povela 40 siročadi, u Sarajevu uzela još toliko i ponovo počela s nastavom. Vremenom se Zavod Miss Irbijeve, prema tadašnjoj nomenklaturi, razvio u srednju školu. Školovanje je trajalo 8 godina, prva su 4 razreda bila redovna osnovna škola, peti razred djevojačka škola, a zadnja su 3 razreda bila učiteljska škola. I u ovom je periodu na razne načine pomagala sirotinji. Savremenici je opisuju kao izrazito skromnu osobu, kako u hrani tako i u oblačenju. Kako je starila, sve je rjeđe putovala u domovinu. Bosna je postajala njenom pravom kućom. Kao što je njen zemljak pjesnik Bayron pronašao Grčku da u njoj umre, tako je i Miss Irby pronašla Bosnu, kojoj će prije nego što u njoj umre posvetiti svu svoju snagu i ispuniti djelić velikog sna da pomogne tim ljudima, liječeći njihove patnje i umanjujući bijedu. Prije smrti sredila je testament, spalila svoju ličnu prepisku i zatražila da sahrana bude skromna, bez posmrtnih ceremonija i govora. Želja o skromnoj sahrani nije poštovana, tako da je, kao što smo već rekli na početku teksta, njena smrt bila „narodna žalost“, a sahrana „nacionalna manifestacija“.

Krajem je prošle godine sarajevska SKPD Prosvjeta po prvi put u našem jeziku objavila tri poglavlja o Bosni iz knjige Putovanja u slovenske provincije Turske u Evropi (London, 1877.) Izvanredan prijevod uradila je prof. Milica Kajević, a knjiga predstavlja dragocjen materijal za kulturološko izučavanje naše prošlosti.

 

 

Prethodni članak

Pista života i smrti

Sljedeći članak

Džuma po glavi studenta

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!