Priča o dva Muhameda

Iako samoubilačko nasilje ne odnosi tako mnogo života kao uobičajeni rat, ljudi reagiraju s neuporedivo većom stravom, možda zbog toga što i ubica također umire

Nije šala opasati se bombom i dići se u zrak, slavodobitno se raznijeti u masi ljudi. Šta je to? Golem jad? Mučeništvo? Trenutni gubitak razuma? Želja za herojstvom? Ubilačka narav? Revolucionarsko žrtvovanje? Političko uvjerenje? Fanatična manipulacija?

Uvijek postoje dispozicije na koje je moguće svesti samoubilačko nasilje, ali koliko zaista sve te koncepcije − psihološke, sociološke, političke ili teološke − otkrivaju suštinu pojave?

Ključna dekada za islamski svijet u geopolitičkom kontekstu između 2001. i 2011. godine omeđena je s dvama samoubistvima: samoubilačkom misijom Muhammeda Attae u SAD-u i samospaljivanjem Mohameda Bouazizija u Tunisu. Između njih dogodilo se mnogo toga: okupacija i devastiranje dviju muslimanskih zemalja, a poslije je uslijedio propali transnacionalni demokratski ustanak. Pa ipak, zabluda je trivijalnog uma kako je samoubilačko nasilje svojstveno samo muslimanima i samo našem vremenu, budući da se javljalo u praktično svim kulturama i religijama tokom ljudske povijesti. Sjetimo se zelota i asasina, koji ubijaju da bi bili ubijeni.

Najpoznatije samoubistvo u judeo-kršćanskoj tradiciji, kako zapaža Talal Asad u knjizi On Suicide Bombing, jeste samoubistvo kršćanskog boga, koji se, kroz ubistvo svog sina s kojim je jedno, žrtvuje za ljudsku vrstu. Budući da nije baš mogao sebe ubiti lično, odlučio je žrtvovati sina koji je istovremeno on sam. Krucifikacija je dugo bila legalna kazna u kršćanstvu, jer su se kroz nju iskupljivali grijesi, ali i ponovno uspostavljan socijalni i metafizički poredak. Kristovo posredno samoubistvo – njegova javna tortura – sadrži paradoks: to je dar ljubavi i model nepravedne patnje. Eho paradoksa pretrajao je u sekularnom humanizmu ─ građani-vojnici trebaju darovati svoj život kako bi život mogao biti produžen.

Maj Jayyusi fenomen razumijeva kao novu formu političkog subjektiviteta formiranog u kontekstu otpora pojedinim moćima. Autorica priziva Carl Schmittovu ideju države izuzetka i Agambenovu teoriju o homo saceru. Jayyusi tvrdi: ukoliko je homo sacer neko ko može biti ubijen, ali ne i žrtvovan, onda mučenik izokreće odnos prema suverenitetu, transformirajući sebe u onoga ko može biti žrtvovan, ali ne i ubijen. Mnogi testamenti bombaša samoubica završavaju se potpisom živi mučenik (eš-šehidu-l-hajj). Mogu biti žrtvovani, ali ne i ubijeni, prema ajetu: “I ne recite za one koji budu ubijeni na Allahovom putu: ‘Mrtvi su!’ Ne! Oni su živi ali vi to ne znate.” (Al-Baqara, 154)

Neki politički teoretičari samoubilačke operacije smještaju u kontekst duge historije nasilja: pretkolonijalna represija, kolonijalno nasilje, ratovi za dekolonijalizaciju, brutalnost diktatorskih režima i, napokon, specifično nasilje izraelskog režima. Kumulativni efekt historijskog nasilja uzrokovao je spomenutu pojavu.

Ono što je za Asada problematično kod svih ovih teorija o samoubilačkom nasilju jeste opasnost da „složena povijest građanskog rata bude reducirana na metaforu suicida i izjednačena sa stvarnim suicidom palestinskih militanata ─ a oba su prisutna kao izraz islamske kulture smrti.“

Robert Pape, politički znanstvenik, godinama je pravio bazu podataka samoubilačkih napada (koji čine samo 3% svih terorističkih radnji) širom svijeta u periodu od 1980. do 2001: ukupno 188 slučajeva. Uključio je svaki slučaj u kojem je najmanje jedan terorist ubio sebe pokušavajući ubiti druge, dok nije tretirao one slučajeve koje je sponzorirala određena nacionalna vlada, kao u slučaju Sjeverne Koreje protiv Južne. Statistika je pokazala malo veze između samoubilačkog terorizma i islamskog fundamentalizma ili bilo koje druge religije.

Štaviše, vodeća grupa u samoubilačkim napadima jesu Tamilski tigrovi na Šri Lanki, marksističko-lenjinistička skupina čiji članovi potiču iz hinduističkih porodica koje se protive religiji. Ono što je zajedničko za sve samoubilačke terorističke kampanje jeste, primjećuje Pape, specifični sekularni i strateški cilj. Religija je rijetko ključni uzrok, iako se često koristi kao oruđe u ovim slučajevima. U abrahamovskim religijama samoubistvo (kao jedinstveni čin slobode) jeste grijeh zato što Bog negira čovjekovo pravo da sebi oduzme život.

Iako samoubilačko nasilje ne odnosi tako mnogo života kao uobičajeni rat, ljudi reagiraju s neuporedivo većom stravom, možda zbog toga što i ubica također umire. Zato miroljubivi, poslovni, o-sebi-pri-sebi ljudi, izražavaju takav užas pred vizuelnim reprezentacijama samoubilačkog nasilja. Možda se, raspravljajući o samoubilačkom fenomenu, trebamo zapitati o biti užasa koji se može razviti u samu formu postojanja.

Samoubilačko nasilje nikad ne ostaje nekažnjeno. Kako, kad su ubice već mrtve? Još jedan od paradoksa fenomena.

 

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!