Preživjet ćemo, nekako

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

Krajem aprila ove godine snijeg je pao na behar, na voće i, praćen niskim temperaturama, u Bosni uništio poljoprivredne usjeve i voćnjake, a u Hercegovini je usjeve i voće dokusurio mraz. Štete su ogromne, lica poljoprivrednika, blago rečeno, utučena, izjave izrečene u novinarske kamere, sasvim opravdano, katastrofične, a pamćenje kratko.

“Ni najstariji žitelji ovog mjesta ne pamte da je snijeg ikada pao u ovo doba godine”, veli jedan od njih iz okolice Travnika, potpuno zaboravljajući da je snijeg pao i prošle godine u isto vrijeme i načinio ništa manje štete na poljoprivrednim kulturama. I preživjeli smo. Nekako. Gledam i slušam poljoprivrednika zaboravka i ustvrđujem da je ljudsko pamćenje zaista kratko.

Kao i pamćenje logoreičnog taksiste (stjecajem okolnosti poznajem ga, a on mene ne, no, to sam taktično prešutio) koji me je nedavno, tokom vožnje, verbalno izbombardirao apokaliptičnim prognozama glede ubrzane vulgarizacije svega i svačega oko nas, s osobitim naglaskom na mlađe naraštaje, čije je distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje, kako reče, jako, jako loše i više nego zabrinjavajući išaret da kao kolektivitet žurno grabimo ka sasvim izvjesnom socio-kulturološkom sunovratu.

Rekoh, taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio‑kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa, samo sam, izlazeći iz vozila, tiho procijedio: “Preživjet ćemo. Nekako.”

Idem dalje. U ruci mi knjiga, poklon prijatelja mojoj kćerki, oko mene, kao u futurističkom filmu, mnoštvo istetoviranih, u dronje odjevenih, mladih i lijepih djevojaka.

Ružna slika, pa pobožno oborih pogled. Ali, kako sam visok, a djevojke uglavnom niske, njihove tetovaže, dronjave farmerke i intimne dijelove tijela, dok prolaze tik pored mene, vidjeh iz ptičije perspektive još jasnije.

“Ovo je besmisleno”, izustih poluglasno, te podigoh pogled i pružih korak, a jedna od njih začuđeno me pogleda.

Žurno koračam, mirno gledam u poluobnažene obline i draži, polahko se privikavam, a puritanac u meni šuti, ne trepće, kad eto novog zaboravka. Pozajmio sam mu prošlog stoljeća pet-šest stručnih knjiga i, kao što obično biva ili, još bolje, kao što je nepisani adet, nikad ih nije vratio.

– Vrelo, brate! Kako si – zaboravko će.

– Dobro.

– Kakva ti je to knjiga?

– Bulgakov.

– Dobar je Bulgakov! Sjećam se, pozajmio sam nekom tipu Majstora i Margaritu i nikad je nije vratio! Morao sam kupiti novu knjigu!

– Zar baš?!

– Ne znam kakvi su to ljudi!? Kako ih nije stid!? Najmrži su mi takvi!

– I meni.

– Nego, vidi ovu golotinju! Ovo ne sluti na dobro! Šta ti misliš?

– Preživjet ćemo. Nekako.

PROČITAJTE I...

Sjedio sam na obali i posmatrao mjesto na kojem se marisana desila. Razmišljao sam o svojoj (ne)sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti

Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!