Prekasno je za spas Rohinja

Koliko je “argumentacija” onih koji blokiraju Vijeće sigurnosti isprazna, pokazuju proporcije egzodusa. Kao da je cijela sjednica smišljena da mijanmarskim vlastima da potrebno vrijeme da se kurtališu Rohinja i da se pruži utisak kako, eto, “međunarodna zajednica” ipak nešto radi

Otvorena sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija posvećena krizi u Mijanmaru održana je u četvrtak, 28. septembra. Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres okarakterizirao je krizu kao “noćnu moru ljudskih prava” i “najurgentnijom izbjegličkom krizom na svijetu”. Uz svo poštovanje Guterresovog desetogodišnjeg vodstva Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, u situaciji u kojoj je od kraja augusta više od petsto hiljada Rohinja prebjeglo iz Mijanmara u Bangladeš, to je primjećivanje očiglednog.

NEKAŽNJENI DRŽAVNI ZLOČIN

Bila je ovo prva otvorena sjednica Vijeća sigurnosti o pitanju Mijanmara od 2009. godine. Šta se dešavalo na zatvorenim u posljednjih osam godina (uključujući tri nedavne), možemo s priličnom sigurnošću nagađati po onome šta se događalo na ovoj – Vijeće sigurnosti, kada je suočeno s vetom, u ovom slučaju stalne članice Kina i Rusija blokiraju ovo tijelo, pretvara se u pričaonicu koja nikoga ni na šta ne obavezuje. U takvim okolnostima nije teško ambasadorki SAD-a izigravati moralnu gromadu pozivom svim zemljama na suspenziju prodaje oružja Mijanmaru – no, to je samo apel, ne i poziv na ozbiljnu akciju. Uzgred, embargo na izvoz američkog oružja kao i sve druge sankcije Mijanmaru dignute su za Obaminog vakta dekretom. Šanse da Vijeće sigurnosti izglasa takav embargo ravne su nuli, baš kao i šanse da to SAD urade same. Budući da je Izrael jedan od glavnih izvoznika oružja Mijanmaru, čak i da se mirakul desi pa da se embargo Vijeća sigurnosti ozbiljno razmatra, sva je prilika da bi u tom slučaju američka pozicija bila za 180 stepeni drugačija.

Isto tako, lahko je dešavanja u Mijanmaru okarakterizirati kao “brutalnu neprekidnu kampanju čišćenja zemlje od jedne etničke manjine”, kako je to učinila ambasadorka SAD-a pri UN-u Nikki Haley. Thomas McManus s Univerziteta “Queen Mary” u Londonu i jedan od trojice autora izvještaja Odbrojavanje do uništenja – genocid u Mijanmaru iz (davne) 2015. godine smatra da je izraz “etničko čišćenje” zapravo eufemizam za genocid. Izraz koji političari koriste kako bi izbjegli obaveze koje proističu iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Ovaj izvještaj možda i najbolje svjedoči o činjenici da su ovakve sjednice Vijeća sigurnosti premalo i prekasno. Izvještaj je nastao na osnovu istraživanja na terenu (tada je to bilo moguće) pod pokroviteljstvom Međunarodne inicijative za ispitivanje državnih zločina (ISCI – International State Crime Initiative). ISCI je organizacija intelektualaca, naučnika i aktivista koja se bavi multidisciplinarnim proučavanjem državnih zločina i kršenja ljudskih prava, s formalnim sjedištem na Univerzitetu “Queen Mary”. Teoretičar genocida Daniel Feierstein, direktor Centra za studije genocida na Univerzitetu Tres de Febrero u Buenos Airesu, podijelio je genocid u šest faza: 1. stigmatizacija i dehumanizacija; 2. uznemiravanje, nasilje i teror; 3. izolacija i segregacija; 4. sistematsko slabljenje; 5. masovno uništavanje i 6. simbolički akt uklanjanja grupe koja je žrtva genocida iz kolektivnog sjećanja i historije. Zlokoban naslov izvještaja od prije dvije godine Odbrojavanje do uništenja govori za sebe, a zaključak (bolno tačan) jeste da su, prema Feiersteinovom stepenovanju, Rohinje već tada bile žrtve prva četiri stepena genocida, te da je samo pitanje vremena kada će se pristupiti petom.

To je vrijeme došlo i ono se upravo dešava pred očima cijelog svijeta. Koliko je “argumentacija” onih koji blokiraju Vijeće sigurnosti isprazna – ruski ambasador pri UN Vassily Nebenzia u suštini optužuje žrtvu (toliko puta viđeno u sličnim situacijama), dok zamjenik kineskog savjetuje pažljivo i “korak po korak” (ničega) – pokazuju proporcije egzodusa. Kao da je cijela ta sjednica smišljena da mijanmarskim vlastima da potrebno vrijeme da se kurtališu Rohinja, s jedne, i da se pruži utisak kako, eto, “međunarodna zajednica” ipak nešto radi, s druge strane.

MORBIDNA NOBELOVKA

U međuvremenu de facto lider Mijanmara Aung San Suu Kyi, inače dobitnica Nobelove nagrade za mir, prekinula je šutnju egipatske sfinge. Na dan otvaranja zasjedanja Generalne skupštine UN-a (19. septembra) okupila je diplomatski kor u glavnom gradu Mijanmara da bi strancima iznijela svoje viđenje stvari. Zapravo, “viđenje” je pogrešan izraz, možda bi “neviđenje” bilo adekvatniji.

Tokom polusatnog govora upotrijebila je riječ “mir” dvadeset puta, “harmonija” dvanaest, “stabilnost” jedanaest, “izazov” i “konflikt” po šest puta, dok su “demokratija” (4 puta), “odgovornost” (2 puta) i “pravda” (jedan put) bili manje zastupljeni. Međutim, najveći problem tog govora jeste u riječima koje nije izgovorila. Ni jedan jedini put ova “ikona” borbe za ljudska prava nije izgovorila ime naroda čija ljudska prava njena država sistematski gazi, zaključno s tekućim genocidom – Rohinja. Zapravo, jeste jednom, ali ne kao ime naroda nego u imenu (terorističke) organizacije “Vojska spasa Rohinja Arakana”.

Dosljedno izbjegavanje spominjanja Rohinja i, umjesto toga, spominjanje muslimana, ovom govoru tipa “ja nisam odavle” dalo je karakteristiku sitnog prevarantstva. Naime, ako se govori o muslimanima u Mijanmaru i/ili državi Arakan, a ne o Rohinjama, onda se kao “uspjeh” (morbidno, ali zaista je to pokušala prodati kao uspjeh) može navesti da 50% muslimana iz države Arakan nije napustilo svoje domove, te naivnošću (francuske sobarice) pozvati diplomate, kad se za to steknu uvjeti, da vide i ispitaju zašto je to tako. Fakat da otprilike pola muslimanske populacije pripada narodu Kamani priznatom kao jedna od sedam “nacionalnih rasa Arakana” – dakle formalno-pravno grupa koja nije cilj državnog terora – tako zgodno dođe da se stvar zamagli.

Bilo bi čudo da bilo ko, a posebno diplomati, kupe tako jeftino šibicarenje. Direktne laži kako “svi ljudi države Arakan imaju pristup obrazovanju i zdravstvu bez diskriminacije” zapanjuju. Nema adekvatnog izraza za efekt apsurdnosti osnovne teze nastupa, a to je da Aung San Suu Kyi i njena vlada zapravo ne znaju zašto je (u momentu njenog govora 400 hiljada) dok ovo pišem više od 500 hiljada ljudi napustilo svoje domove i potražilo utočište u Bangladešu, te da to tek treba ispitati.

Vrijeme za ispitivanje davno je prošlo i ima planina izvještaja koji daju preciznu dijagnozu dešavanja. Kako stvari stoje s blokiranim Vijećem sigurnosti, ono će se odblokirati kada za Rohinje bude prekasno, odnosno kada ih u Mijanmaru ne bude više. S velikom sigurnošću može se predvidjeti da će tada krenuti posipanje pepelom uz mantranje “nikad više”.

 

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!