Ponovno iscrtavanje granica na Bliskom istoku

Ranije regionalni akteri nisu uspjeli složiti se oko zajedničke strategije za nošenje s izazovima na Bliskom istoku zbog svojih sukobljavajućih nacionalnih interesa

Ko bi mogao pomisliti da ćemo stotinu godina nakon pada Osmanske imperije gledati kako Bliski istok ponovo postaje poprište surove borbe za premoć koja je cijelu regiju dovela do ivice kolapsa i nezamislivog haosa? Ovo se dešava u većem dijelu Sjeverne Afrike, u Zaljevu i na Levantu. Krvavi konflikt cijedi mentalnu i ekonomsku energiju regije koju već opsjedaju duboko ukorijenjeni problemi. Stara mapa Bliskog istoka opet se iscrtava krvlju. Ova stara mapa potječe iz vremena kada je evropski kolonijalizam bio na vrhuncu. Tajni britansko‑francuski plan iz 1916. godine, koji je kasnije upamćen pod imenom Sporazum Sykes-Picot, bio je školski primjer klasične imperijalističke avanture: podijeliti Osmansko carstvo između Britanaca i Francuza, postaviti lojalne kraljeve i guvernere u novouspostavljenim malim vazalnim državama i onda čekati da bogatstva Bliskog istoka poteku prema evropskim glavnim gradovima.

Stoljeće poslije, duhovi imperijalizma ponovo nas proganjaju. Ono što se smatralo regionalnim arapskim poretkom više ne postoji. Postojeći poredak izaziva kombinacija podjednako moćnih faktora: propale države (Sirija, Libija, Jemen), slabe vlade (Irak, Liban), okupacija i rat (Palestina), vojni udar i polarizacija (Egipat), nasilni ekstremizam (ISIL, Al-Kaida), sektaški ekspanzionizam, politika identiteta, ratne vođe, siromaštvo, špijunske igre te surova, često ne baš pametna politika.

Ključni igrači iz SAD-a i Evrope u zaljevskim državama ne mogu se dogovoriti o zajedničkoj strategiji jer imaju znatno različite zamisli o nacionalnom interesu i regionalnom poretku. Degradiranje ISIL-a i potpuna eliminacija njegovih terorističkih prijetnji sada uglavnom zavisi od privođenja kraju rata u Siriji i uspostavljanja nove sigurnosne arhitekture i političkog poretka u Iraku. Ovo opet povlači za sobom i uklanjanje Asadovog režima i započinjanje procesa političke tranzicije koji će uključiti sve sirijske grupacije i zaštititi alevitske i kršćanske manjine.

Ali, čak i ako ISIL bude poražen, a nadajmo se da će se to uskoro dogoditi, kriza u vezi s različitim zamislima o regionalnom poretku nastavit će stvarati probleme. Saudijsko-iransko rivalstvo već ima opasne implikacije po sektaški sukob sunija i šiija diljem islamskog svijeta. Suzbijanje i progon umjerenih i legitimnih islamskih političkih stranaka u ime nacionalne sigurnosti i borbe protiv nasilnog ekstremizma samoporažavajuća je strategija utoliko što pojačava tvrdnju da sistem nije pravedan i da mora biti po svaku cijenu uništen. Funkcionalan i održiv regionalni poredak morat će biti zasnovan na legitimnosti, pravdi i pravednom balansu moći. To podrazumijeva reviziju strateških i političkih pozicija ključnih igrača. Prvo, rat u Siriji mora se privesti kraju. U protivnom, prijetnja zvana ISIL raširit će se, a regionalni posrednički ratovi nastavit će množiti se uz ogromnu cijenu za sve.

Drugo, Iran se treba povući na granice svoje prirodne sfere utjecaja i sebe pozicionirati kao odgovornu regionalnu silu, a ne šiijsku državu. Iran ima historijsku priliku da do kraja provede nuklearni dogovor sa Zapadom; ne mora ga protraćiti snovima o regionalnom ekspanzionizmu. Treće, zemlje Zaljeva trebaju prihvatiti Iran kao jednakog partnera te se pobrinuti za svoje šiijsko stanovništvo da ono ne bi bilo suočeno s problemom lojalnosti. Šiijski stanovnici jednaki su građani svojih zemalja i zaslužuju isti tretman kao i svi ostali. Većinsko sunijsko stanovništvo trebala bi pomoći u održavanju društvenog mira i harmonije.

Četvrto, Izrael bi trebao okončati okupaciju Palestine, povući se na granice od prije 1967. godine i uspostaviti mir s arapskim i muslimanskim zemljama. Priznavanje prava Palestinaca na slobodan, prosperitetan i dostojanstven život jedini je način da se okončaju decenije nepravde koje komešaju energije cijele regije. Umjesto držanja predavanja o bogomdanim pravima na suverenitet nad zemljom, kako je to svojedobno učinila Netanyahuova zamjenica ministra inostranih poslova Tzipi Hotovely, izraelske vođe trebale bi investirati u mir, a ne u rat, konflikt i okupaciju. “Neokupacioni” Izrael može biti dio novog regionalnog poretka na Bliskom istoku. Uspostavljanje novog regionalnog poretka nije jednostavan zadatak i sigurno se neće ostvariti nekim čudom. Počet će s revizijom naših strateških prioriteta – revizijom koja će otvoriti nove prostore prilika za sve.

 

Prethodni članak

MOŽE BITI

PROČITAJTE I...

Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža. A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!