Pomak s lijevog terorizma na “islamski”

Povodom godišnjice ubistva Alda Moroa, a zbog činjenice da živimo u svijetu impregniranim terorizmom, mahom onim “islamskog” predznaka, nije zgoreg podsjetiti se na širi, tek završetkom Hladnog rata otkriven kontekst terorizma u Zapadnoj Evropi prošlog stoljeća. To nam može pomoći u razumijevanju “islamističkog” terora kao fenomena vremena. Dr. Daniele Ganser, švicarski historičar, objavio je 2005. knjigu NATO-ove tajne vojske: Operacija “Gladio” i terorizam u Zapadnoj Evropi. Operacija “Gladio” kodno je ime za tajnu operaciju SAD i Britanije, a kasnije NATO pakta, “iza neprijateljskih linija” u Evropi za vrijeme Hladnog rata

 

Prije 40 godina Italiju su potresli otmica i ubistvo predsjednika Demokršćanske stranke i premijera u dva mandata Alda Moroa, koje su izveli pripadnici terorističke organizacije “Crvenih brigada”. Godišnjicu su obilježili italijanski i dio zapadnih medija u kontekstu pokušaja trovanja bivšeg rusko-britanskog dvostrukog špijuna Sergeija Skripala i njegove kćeri Julije na britanskom tlu, što je izazvalo diplomatski rat dviju zemalja koji jako podsjeća na dominantne narative hladoratovskog razdoblja. Moro je otet 16. marta 1978. godine usred Rima, kada se u koloni i uz naoružanu pratnju kretao prema parlamentu koji je trebao glasati o povjerenju novoj vladi desnog centra, uz podršku komunista, na čelu s demokršćanskim premijerom Giulijom Andreottijem.

HISTORIJSKI SPORAZUM KAO MAGNUM CRIMEN

Teroristi su ubili pet Moroovih tjelohranitelja, a njega odveli kako bi mu sudio “narodni sud” sastavljen od otmičara. Moro je bio optužen kao tvorac “historijskog kompromisa” između Italijanske komunističke stranke i demokršćana koji je doveo do stvaranja Andreottijeve vlade. Prijeki otmičarski sud proglasio ga je krivim i pogubio. Nakon 55 dana zatočeništva, njegovo izrešetano tijelo pronađeno je u prtljažniku automobila parkiranog na podjednakoj udaljenosti od sjedišta obiju stranaka, u centru Rima. “Bio je to italijanski 11. septembar”, napisao je Ezio Mauro, urednik La Repubblice.

Moroova otmica i ubistvo bili su vrhunac italijanskih “olovnih godina”, razdoblja od kraja šezdesetih do početka osamdesetih koje je karakteriziralo političko nasilje. Počelo je bombaškim napadom na milanskom Trgu fontana 1969. godine, u kojem je ubijeno 17 ljudi, a završilo bolonjskim masakrom, bombaškim napadom na gradsku glavnu željezničku stanicu 1980. godine, kada je ubijeno 85 ljudi. Ukupno je u tom razdoblju izvedeno stotine napada i ubistava. Okolnosti Moroova ubistva, međutim, nikad nisu do kraja rasvijetljene i postoji niz teorija zašto je on bio meta.

Moro je iz zatočeništva napisao niz pisama obitelji, Andreottiju i papi Pavlu VI, koji su pozivali “Crvene brigade” da ga puste. U jednom je pismu supruzi napisao da će “njegova krv biti na njihovim rukama”, ali nije objasnio na koga misli. Dodao je da je stekao mnogo protivnika zagovarajući politiku kompromisa s komunistima “u NATO-u, u italijanskoj tajnoj službi, u politici…”. Mnogi i danas misle da Italija nije učinila sve što je mogla da ga pronađe i oslobodi, te da je namjerno žrtvovan kako bi određene državne tajne ostale skrivene.

“Sjedinjenim Državama moć komunističke partije u najvažnijoj sredozemnoj zemlji nije bila prihvatljiva, a i sovjeti su vidjeli prijetnju u povijesnom kompromisu”, rekao je sudac Ferdinando Imposimato, koji je predsjedao kasnijim suđenjem za Moroovu otmicu. Naime, Moro je uspio dvije suprotstavljene političke stranke koje su osvojile relativno najveći broj glasova nagovoriti na kompromis i zajedničku podršku vladi, što je bio presedan u hladnoratovskom svijetu. Važno je da Italijanska komunistička partija pod vodstvom Enrica Berlinguera više nije bila Togliattijeva prostaljinistička, boljševička revolucionarna organizacija, već moderna, kako ju je nazivao, evrokomunistička stranka koja je prihvatala parlamentarizam i smjenjivost na vlasti, te se odrekla revolucionarnih metoda.

To je posebno iritiralo sovjete, no, kako se ispostavilo kasnije, oni se niti ekonomski, niti vojno, niti organizacijski nisu mogli nositi sa Zapadom, koji je Sovjetski Savez i Istočni blok više koristio kao strašilo na polju, pa je manje vjerovatno da iza Moroovog ubistva stoji KGB ili neka njegova afilijacija, poput istočnonjemačkog Stasija. Ubistvo švedskog premijera Olofa Palmea 1985. otkrilo je drugu stranu istine, onu o redovitoj saradnji zapadnih i istočnih obavještajnih službi i njihovih likvidatora kada je trebalo maknuti sa scene one koji nisu htjeli biti niti na jednoj strani, odnosno održavati status quo bipolarnog svijeta.

ODBRANA ZAPADNOG CARSTVA DOBRA

Krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća lijevi i desni terorizam, osim u Italiji, ostavili su krvav trag u Belgiji, Francuskoj i tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. U tim je državama djelovala Frakcija Crvene armije, u Njemačkoj poznatija kao Baader-Meinhof, nazvana po njezinim liderima Andreasu Baaderu i novinarki Ulrike Meinhof. Lijevi terorizam smatrao se dijelom borbe za ideale studentske pobune i promjene kulturne paradigme na Zapadu sredinom 60-ih, posebno od 1968. godine.

Kako je država na proteste uglavnom odgovarala silom, dio studentskih i drugih organizacija odlučio se za oružanu borbu, odnosno terorizam. No, radi odbrane od komunizma, a pod pretpostavkom da se svi, naročito nasilni lijevi pokreti, finansiraju iz Moskve, nastao je čitav niz desnih, ekstremističkih i terorističkih grupa, poput italijanske “Ordine Nuovo” (“Novi poredak”), fašističke ćelije koja je, osim otvoreno, djelovala i tajno, preko tzv. false flag operacija, odnosno terorističkih akcija koje su se pripisivale komunistima, odnosno lijevim teroristima. U Turskoj su aktivni bili “Sivi vukovi”, čiji je član Mehmet Ali Ağca izvršio neuspio atentat na papu Ivana Pavla II.

Povodom godišnjice ubistva Alda Moroa, a zbog činjenice da živimo u svijetu impregniranim terorizmom, mahom onim “islamskog” predznaka, nije zgoreg podsjetiti se na širi, tek završetkom Hladnog rata otkriven kontekst terorizma u Zapadnoj Evropi prošlog stoljeća. To nam može pomoći u razumijevanju “islamističkog” terora kao fenomena vremena. Dr. Daniele Ganser, švicarski historičar, objavio je 2005. knjigu NATO-ove tajne vojske: Operacija “Gladio” i terorizam u Zapadnoj Evropi. Operacija “Gladio” kodno je ime za tajnu operaciju SAD i Britanije, a kasnije NATO pakta, “iza neprijateljskih linija” u Evropi za vrijeme Hladnog rata. Svrha joj je bila nastaviti protukomunističke akcije i u uvjetima eventualne sovjetske okupacije Zapadne Evrope.

Naziv “Gladio” (dvosjekli rimski mač kojim su se služili gladijatori) precizno se odnosi na italijansku granu organizacije. Pojam operacija “Gladio” koristi se kao zajednički nazivnik za sve slične organizacije. Koordinaciju svih organizacija i operacija vodio je od 1949, osnivanja NATO-a u njegovim članicama, ali i u neutralnim zemljama (Švicarska i Austrija), njegov Komitet za tajna planiranja (Clandestine Planning Committee) pod nadzorom Vrhovnog štaba savezničkih snaga za Evropu (Supreme Headquarters of Allied Powers, Europe). Strategija je nastala kao produžena britansko‑američka operacija iz Drugog svjetskog rata u od nacista okupiranoj Evropi, samo s drugim neprijateljem. Kako kaže Ganser, za vrijeme rata britanski Special Operations Executive i prethodnica CIA-e, američki OSS (Office of Strategic Services), vodili su akcije iza neprijateljskih linija i borili se protiv Nijemaca s domaćim pokretima otpora tzv. neortodoksnim metodama, mahom terorističkim akcijama.

Uloga CIA-e u sponzoriranju mreže “Gladio” kao i razmjere njenog tajnog, protuzakonitog djelovanja protiv suvereniteta zemalja Zapadne Evrope za vrijeme Hladnog rata, njene veze s desnim terorizmom za vrijeme “olovnih godina” i dalje su predmetom rasprava i istraga. Italija, Švicarska i Belgija provele su i parlamentarne istrage. Ganserova knjiga optužuje SAD i NATO da su osmislile mrežu koja se pretvorila u instrument zastrašivanja i političke represije false flag terorizmom, atentatima i namještanjem izbora, ali i organizacijom državnih udara (Turska, Grčka) u svrhu uvođenja mjera nespojivih s demokratskim uređenjem, a sve da bi se spriječio dolazak komunista na vlast, što je u takvoj perspektivi značilo penetraciju sovjeta u srce “slobodnog svijeta”.

Teror koji je pripisivan lijevim teroristima, od kojih su mnogi bili dirigirani po formuli “gang counter-gang” operacija, dakle onih naizgled protivničkih bandi koje organizira i finansira isti izvor koji su počesto činile ekstremno desne i fašističke organizacije pod direktnom kontrolom operativaca “Gladio”, rezultirao je smrću stotina civila. Napadane su željezničke stanice, kafane, supermarketi, uredski prostori. Ta je strategija nazvana strategijom napetosti i bila je pravi primjer “duboke države”, odnosno potpune penetracije obavještajnog, vojno‑industrijskog i policijskog sektora u politički život demokratskih država Zapadne Evrope, ali i Turske kao važne članice NATO pakta.

Italijanski senat objavio je 2000. godine Izvještaj o operaciji “Gladio”, u kojem je zaključeno da su pokolji, bombaški napadi i neke vojne operacije planirali i izvršili ljudi iz Vlade Italije i američke CIA-e. Tek nakon pada komunizma, unatoč izjavama nekih počinioca tokom istraga, italijanski premijer Andreotti i predsjednik Francesco Cossiga otvorili su 1990. godine Pandorinu kutiju i pred senatskim odborima potvrdili postojanje mreže “Gladio” i njezine aktivnosti. Slično se počelo odvijati i u drugim evropskim zemljama. Evropska zajednica zadužila je svoje članice da provedu istrage temeljito, što nije nikada učinjeno, djelomično i zbog opasnosti ugroze evroatlantskih integracija.

Prvi trag postojanja tajne terorističke mreže pod kontrolom NATO pakta i sudjelovanja vladinih institucija otkrio je italijanski sudac Felice Casson, koji je vodio naknadnu istragu terorističkog napada u mjestu Paetano 1972. godine, koji je usmrtio trojicu policajaca, a anonimna telefonska prijava odgovornost je pripisala “Crvenim brigadama”, što je potvrdio ekspert za eksplozive. Ova službena verzija držala je vodu sve dok Casson nije izvršio reviziju i ustanovio čitav niz nelogičnosti, podmetnutih dokaza i falsifikata. On je, na koncu, ustanovio da napad nije izvršila ekstremna ljevica, već desnica i da je neposredan izvršilac bio terorist Vincent Vinciguerra, član ekstremno desne, neofašističke organizacije “Ordine Nuovo”.

Vinciguerra je u istrazi priznao izvršenje napada i izjavio da je zaštićen mrežom tajnih službi u Italiji i Evropi koju koordinira NATO. Casson je uspio od Andreottija ishoditi dozvolu da pristupi arhivima italijanskih tajnih službi. Dokumenti koje je otkrio jasno su dokazivali da je operacija “Gladio” zamišljena za borbu s dva neprijatelja – sovjetskom invazijom i domaćim potencijalnim kolaboracionistima. Modus operandi borbe protiv “domaćih slugu i izdajnika” svodio se na izvršenje terorističkog djela koje izaziva šok i strah i na okrivljavanje druge strane, ljevičara i komunista za vrijeme Hladnog rata, kaže Daniele Ganser. Neprijatelj je tako potpuno diskreditiran iako djelo nije počinio. To se naziva false flag u sklopu strategije napetosti.

Sudac Casson tako je zaključio da je strategija napetosti korištena da se Italija šokira strahom od komunističkog terorizma i pripremi na izvanredne mjere “zaštite”, više ovlasti tajnim službama i policiji, više novca vojsci… Drugi modalitet djelovanja bila je infiltracija u ljevičarske organizacije i njihova radikalizacija te pretvaranje u terorističke ćelije, počesto uz pomoć sigurnosnog aparata koji bi pojačao represiju nad pripadnicima tih pokreta i dodatno ih radikalizirao protiv države. Spomenuti Izvještaj italijanskog senata iz 2000. govori o ljudima unutar državnih institucija, dakle, ministarstava odbrane, vojne i civilne obavještajne službe koji su u organizacijskoj vezi s obavještajnim službama SAD.

Vinciguerra je pojasnio taktiku istražiocima: “Morate napadati civile, ljude, žene, djecu, nevine, nepoznate ljude koji su daleko od političkih igara.” Tako ih se prisiljava da se, preplašeni, okrenu državi i traže više sigurnosti. Baš kako su britanski građani sigurnost pretpostavili građanskim slobodama nakon nekoliko terorističkih (“islamističkih”) akcija. Osim osude pojedinaca, poput Vinciguerre, pravi se organizatori i inspiratori ne kažnjavaju, kaže Ganser, jer država ne može samu sebe optužiti. Terorizam služi kao sredstvo za usmjeravanje ljudi u određenom pravcu. Šok koji false flag terorizam izaziva važan je jer u tom stanju šoka malo ko sumnja u istinitost službene verzije, posebno ako ju mediji podupiru. Carstvo dobra tako se efikasno bori s carstvom zla, postojalo ono li ne u stvarnosti.

 SVE VIŠE PRLJAVŠTINE IZLAZI NA VIDJELO

Kada je izbio skandal 1990. godine priznanjem Giulija Andreottija, NATO je prvo poricao bilo kakvu vezu s operacijom “Gladio”. Ubrzo su dužnosnici priznali da prethodna poricanja nisu bila istinita, ali da Savez ne komentira vojne tajne. NATO je, dakle, osporio postojanje jedinica “iza neprijateljskih linija”, ali kada je dovoljno ozbiljnih država reklo drukčije, potvrdio je, ali bez komentara jer je to strogo povjerljivo. Ganser upozorava na važan aspekt. NATO tvrdi da se bori protiv terorizma. No, sudeći prema historiji od 1949, kao historičar, kaže kako to nije posve čisto. Izgleda kao da je NATO sam bio povezan s terorizmom, o čemu ne želi govoriti. Tako pitanje visi u zraku.

Je li NATO i danas povezan s terorističkim aktima? Kako se sve više otvaraju arhive tajnih dokumenata od prije 50 godina, sve više prljavštine izlazi na vidjelo. Nakon neuspjeha rušenja Castrovog režima intervencijom u Zaljevu 1961. godine, Pentagon, odnosno načelnik Združenog štaba Američke vojske, izvjesni Lyman Lemnitzer, predložio je sljedeće mjere: dizanje u zrak američkog ratnog broda u zaljevu Guantanamo i okrivljavanje Kube, organiziranje kubanskog komunističkog terora u Floridi i širom američkih gradova uz već pripremljene, falsificirane dokumente koji “dokazuju” upletenost kubanskog režima, lažnog rušenja aviona s američkim putnicima…

Dakle, pentagonske generalčine predlagale su Kennedyju niz terorističkih akcija na američkom tlu za koje bi okrivile Castrov režim, a hapsile odabrane “kubanske agente”, te ih procesuirale s već pripremljenim falsifikatima. General Giandelio Maletti, bivši načelnik italijanske protuobavještajne službe, rekao je na suđenju 2001. godine za napad na Piazza Fontani u Milanu 1969. godine da je američki terorizam realnost u Evropi, tako što je CIA, slijedeći naloge svoje vlade, željela stvoriti italijanski nacionalizam, sposoban da zaustavi zaokret ulijevo i za tu svrhu iskoristila desni terorizam. On je, zapravo, optužio Italijane za domaći terorizam, a, braneći sebe, svalio je sve na međunarodnu mrežu i njezine naredbe koje je slijedio.

Zanimljivo je da je CIA regrutirala bivše fašiste i naciste u jedinice “iza neprijateljskih linija” jer se smatralo kako će oni biti vrlo predani ciljevima zbog mržnje prema Rusima. U tom su smislu bili korisni. Tako su regrutirani General Reinhard Gehlen, koji je postavljen na čelo zapadnonjemačke obavještajne službe, i bivši SS oficir Otto Skorzeny kao glavni operativac u mreži “Gladio”. Veliki meštar masonske lože “Propaganda Due” Licio Gelli bio je visoki pripadnik italijanskog postratnog establišmenta, cijenjen u SAD-u, ali je bio predratni i ratni fašista. Borio se na strani Franca u Španskom građanskom ratu, dobio čin u SS-u, ali to nije smetalo Henryja Kissingera i Alexandera Haiga da ga ovlaste da regrutira oko 400 italijanskih i NATO visoko rangiranih dužnosnika u svoju ložu. Ganser tvrdi da mnogi dokumenti potkrepljuju tezu kako su tokom Hladnog rata Washington i London bili odlučni zadržati Italiju unutar NATO-a. To je značilo spriječiti komuniste koji su bili jaki da uđu u vladu. Kada je Aldo Moro, u saradnji s Enricom Berlinguerom, predložio koaliciju demokršćana i komunista, bio je ubijen.

Za Hladnog rata “Gladio” je bio zadužen za borbu protiv komunizma. Padom Sovjetskog Saveza 1991. godine, ta je borba otišla u historiju. Danas je na sceni rat za resurse, tvrdi Ganser, za naftu i plin. Gdje su najveće poznate i dostupne zalihe obaju resursa? U zemljama s muslimanskom većinom. Irak, Libija, Sirija… Različiti ratovi, različite operacije. Iako još nema dokaza, kao što ih do 90-ih godina nije bilo niti za operaciju “Gladio” u Zapadnoj Evropi, možda autori poput Sibel Edmonds nisu daleko od istine kada tvrde da se dogodio pomak s lijevog terorizma na “islamski”, da je operacija “Gladio” nastavljena samo s novim neprijateljem, ali istim false flag terorizmom kako bi se moglo opravdati invazije na muslimanske zemlje koje, navodno, pomažu terorizam ili gomilaju oružja masovnog uništenja.

“Islamski terorizam” izaziva potpuno jednak šok i strah kod stanovništva i ono će za sigurnost prihvatiti i uvjete policijske države, stalan nadzor, vojne kampanje u drugim zemljama u kojima gine njihova mladost, doduše za pare, pa je podnošljivije… Tako strategija napetosti ide ruku pod ruku s doktrinom odgovornosti za zaštitu, pa se prvo proizvede kaos manipulacijom različitim grupama, a onda se dobije opravdanje za intervenciju kada haos postane “humanitarni problem”. Iole pažljivija analiza velikog broja akata “islamskog terorizma” posljednjih preko 20 godina na Zapadu može pružiti dovoljno argumenata ili barem ozbiljnih sumnji kako se, ipak, radi o novoj paradigmi iste strategije.

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!