Pola ure Ivine torture

Zašto je kao primjer Banac uzeo Sarajevo, to valjda samo on zna. Ono što ne zna jeste da Alija Izetbegović nema ulicu u Sarajevu.

Ivo Banac jedan je od intelektualaca s ovih prostora čija biografija izgleda impresivno. Diplomirao je na Univerzitetu Fordham, magistrirao i doktorirao na kalifornijskom Stanfordu. Godine 1977. dolazi na sveučilište Yale, gdje postaje redovni profesor. Osoba koja se 1991. godine razišla s Franjom Tuđmanom, koji je s još nekoliko hrvatskih intelektualaca potpisao zahtjev za Tuđmanovom ostavkom 1993.

Bio je dopredsjednik Instituta Otvoreno društvo – Hrvatska. Godine 2007. je izabran za predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora, urednik je časopisa East European Politics and Societies. Međutim, i osoba takve karijere ponekad ispriča takvu budalaštinu da se čovjek zaista zapita da li je dobro čuo šta to Banac govori.

Naime, prošle je nedjelje Banac bio jedan od sagovornika u gledanoj emisiji Pola ure kulture, koju već godinama emitira Hrvatska TV. Jedna od tema ticala se grada Zaprešića. Odnosno, odluke gradskih vlasti da nekadašnju Ulicu Maršala Tita u tom gradiću podijeli na četiri dijela. Titu je ostao tek jedan manji dio ulice. Taj je potez komentirao Banac, ustvrdivši da se takve stvari dešavaju svuda u državama bivše SFRJ.

“Evo, recimo u Sarajevu. Kada je umro Alija Izetbegović, vlasti su odmah prepolovile Titovu ulicu i veliki dio nje nazvali po Izetbegoviću”, ispalio je Banac?!

Zašto je kao primjer Banac uzeo Sarajevo, to valjda samo on zna. Ono što ne zna jeste da Alija Izetbegović nema ulicu u Sarajevu te da je pola nekadašnje Titove ulice nazvano po Mula Mustafi Bašeskiji, pjesniku, kaligrafu, skupljaču narodnog blaga, autoru čuvenog Ljetopisa.

Kada osoba takvog backgrounda, koji je na stotine puta boravio u Sarajevu, može izgovoriti budalaštine o susjednoj zemlji, kakav li je tek bururet u glavi običnom gledatelju HRT-a koji nikad nije bio u BiH, ne zna ništa o njenom političkom sistemu, a bombardira ga se izmjenama zakona, kalifatom, islamskom državom.

Banac je dokaz da se, i pored grandioznog CV-a, ponekada može ispasti smiješnim. Da ne kažemo glupim.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!