Pokušaj teške obmane: zajednički jezik ustvari je tzv. srpskohrvatski jezik

S obzirom na to da u svojim tezama o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku nije uspjela u Hrvatskoj i Srbiji, Kordićka je za podršku svojim idejama u Sarajevu okupila svojevrsni regionalni band aid (potpisnici deklaracije) u kojemu, osim zalutalog Ranka Bugarskog, nema niti jedan znanstvenik lingvist iz relevantnih institucija koje se u četirima ciljnim državama bave pitanjima jezika (BiH, Srbija, Hrvatska, Crna Gora). Dio je potpisnika bez sumnje obmanut lukavo sročenim tekstom deklaracije, vjerujući da je tačna tvrdnja u kojoj tzv. “zajednički policentrični standardni jezik ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi”

 

“U našem izbornom zakonodavstvu ne postoji jasan jezik koji bi definisao status ove vlasti, pa da kažemo da je to tehnički mandat ili nešto drugo”, rekao je predsjednik HDZ BiH Dragan Čović u Mostaru, tvrdeći pritom da parlamentarna većina na nivou BiH više ne postoji. Zna li Čović da je na dan kada je ustvrdio da ne postoji jasno definirani politički jezik u BiH na N1 televiziji nastupila Snježana Kordić, jasno se pozicionirajući kao glavni ideolog deklaracije o zajedničkom jeziku i izbornik dvjestotinjak publicista i kulturnjaka iz tzv. regije koji je potpisuju, postavljajući sebe i kao arbitra i tumača Ustava Bosne i Hercegovine u pogledu jezičke politike?

Vjerovatno ne zna, ali zna da Hrvatima nikakav zajednički jezik neće pomutiti nacionalne račune i hrvatski jezik. Znaju to i Srbi. Zna i Snježana Kordić, lingvistica koja već dvadesetak godina u Hrvatskoj i Srbiji pokušava neuspješno nametnuti i znanstveno verificirati svoje teze o postojanju srpskohrvatskog jezika.

 

Nikada se nije odrekla teza o srpskohrvatskom jeziku kao zajedničkom jeziku

Hrvati su s njom nesmiljeno polemizirali, a Srbi su je uglavnom ignorirali, a ponekad i hvalili poput Miloša Kovačevića – srpskog lingvističkog šoviniste iznimno glasnog u osporavanju bosanskog jezika. Kordićka je počela sa svojim tezama 1997. objavljivanjem knjige Serbo-Croatian Languages of the World, nastavila 1999. na njemačkom Der Relativsatz im Serbokroatischen [Relative Clauses in Serbo-Croatian], pa 2001. knjigom Wörter im Grenzbereich von Lexikon und Grammatik im Serbokroatischen [Serbo-Croatian Words on the Border Between Lexicon and Grammar], da bi kontinuitet svojih teorija o postojanju srpskohrvatskog jezika potvrdila 2010. godine knjigom Jezik i nacionalizam, u kojoj kaže: “Nekoliko jednodijelnih oznaka (hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bošnjački) nije za lingvistiku prihvatljivo jer one bi značile da se radi o nekoliko jezika, što nije slučaj. Prihvatljiva bi bila jedna jednodijelna oznaka koja bi pokrivala čitavo jezično područje. Od dvodijelnih oznaka je internacionalno najproširenija bila i ostala oznaka srpskohrvatski jezik (Blum 2002: V). Varijacije dvodijelnog naziva su i srpsko‑hrvatski, hrvatsko‑srpski, hrvatski ili srpski. Budući da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake.”

Snježana Kordić svojih se teza o srpskohrvatskom jeziku kao zajedničkom jeziku nikada nije odrekla, a promijenila je tek pristup i taktiku. Stoga, bez ikakve sumnje, iako trenutno tvrdi da to nije tako, ono što Kordićka naziva zajedničkim jezikom, ustvari je srpskohrvatski jezik. Doduše, potpisnici buncaju da postoje inicijative da se on nazove novoštokavski ili nastavno policentrični.

 

Dio je potpisnika obmanut

S obzirom na to da u svojim nakanama nije uspjela u Hrvatskoj i Srbiji, Kordićka je za podršku svojim idejama u Sarajevu okupila svojevrsni regionalni band aid (potpisnici deklaracije) u kojem, osim zalutalog Ranka Bugarskog, nema niti jednog znanstvenika lingviste iz relevantnih institucija koje se u četirima ciljnim državama bave pitanjima jezika (Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Crna Gora). Dio je potpisnika, bez sumnje, obmanut lukavo sročenim tekstom deklaracije, vjerujući da je tačna tvrdnja u kojoj tzv. “zajednički policentrični standardni jezik ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi”. Uz to je u medijskim izjavama izrečeno mnoštvo slatkorječivih floskula da ova deklaracija želi samo potvrditi inače općepoznate i prihvatljive stvari za svakog razumnog čovjeka – da se mi svi razumijemo, da nema potrebe za nasilnim razdvajanjima itd.

Lingvist Jasmin Hodžić s Instituta za jezik u Sarajevu usporedio je ovu deklaraciju s otrovnom jabukom, lijepom izvana, otrovnom iznutra. Da je to tako i da je dio potpisnika obmanut, govori i činjenica da je Kordićka na N1 televiziji najavila mijenjanje udžbeničke politike, nastavnog plana i programa i kurikuluma, odnosno pokušaj uvođenja tzv. zajedničkog jezika u obrazovni proces. To da postoji intencija da se deklaracija u BiH implementira u obrazovni sistem direktno je za Dnevni Avaz potvrdio i supotpisnik Enver Kazaz, profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i politički komentator dnevnog lista u vlasništvu Fahrudina Radončića, predsjednika Stranke za bolju budućnost. Kazaz je i na samom predstavljanju deklaracije potvrdio da je upravo Snježana Kordić “alfa i omega” ove deklaracije, ali i ovo: “Čekajte nas još par godina, imat ćemo interkulturalni model obrazovanja, nacrtat ćemo mi to. Želimo promijeniti koncept identiteta za koji je kriva mrziteljska vlast.”

 

U pozadini je politički akt, a ne deklaracija

To u prijevodu znači da Kazaz ovu deklaraciju vidi kao politički akt koji služi kao dio poluga za preuzimanje vlasti i obrazovnih institucija, a ne kao neku inicijativu dobronamjernih kulturnjaka. Također, nediskretan, odnosno mahmuran kakav već jest većinu vremena, Kazaz je otkrio da je njemu najbliža osnova tzv. zajedničkog jezika srpskohrvatski pravopis, po kojem se, kako veli Kazaz, ne kaže “mahana” već “mana” i u kojem, kako znamo, nije bilo uvažavanja karakteristične leksike bosanskog jezika.

Uz usiljeni osmjeh stjuardese, Kordićka je na N1 televiziji pohvalila napore koje je u tom smjeru učinila grupacija osnovnoškolskih i srednjoškolskih profesora okupljena u časopisu Školegijum oko njegovog urednika Nenada Veličkovića, univerzitetskog profesora srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Upravo je regionalna konferencija Jezik i nacionalizmi u Sarajevu pod paskom Nenada Veličkovića, otvoreno to tvrde ideolozi deklaracije, bila 2016. godine inicijalna kapisla za inicijativu o zajedničkom jeziku. Da podsjetimo, časopis Stav tada je bio žestoko napadan jer je osudio Veličkovićevo proglašavanje roditelja bošnjačke djece iz Konjević‑Polja nacionalistima samo zato što se bore da njihova djeca uče svoj maternji bosanski jezik u tamošnjim školama.

I dok deklaracija slatkorječivo poziva na ravnopravnost i ostavlja mogućnost svakom govorniku da jezik imenuje onako kako želi, njen potpisnik Nenad Veličković na primjeru Konjević‑Polja pokazao je šta to konkretno znači. Tako misli i Snježana Kordić, pa za N1 poručuje da “udžbenike treba promijeniti jer djeca dobivaju nacionalističke sadržaje u udžbenicima”, i dodaje: “Ovo pozivanje na pravo na školovanje na maternjem jeziku je legitimno na osnovu pravnog sistema, a izlika da bi se ustvari djeci usađivao vlastiti nacionalizam”, nakon čega nam Veličković dodatno pada u očima jer se otkriva kao običan egzekutor, ljepše rečeno epigon Snježane Kordić. A šta je Enver Kazaz? On im drži svijeću nabijenu na pivsku flašu klipaču.

Ne sumnjamo da neki od potpisnika deklaracije imaju dobre namjere, ali jedan dio njih pripadao je grupi najžučljivijih branitelja Nenada Veličkovića. Isti ti ljudi napadali su i Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku i pokušavali promijeniti nastavne planove i programe u Kantonu Sarajevo izbacujući bosanskohercegovačke književne klasike iz lektire. I to iz nastavnog plana i programu u kojem je zastupljen podjednak broj bošnjačkih, hrvatskih i srpskih pisaca. Uz to, primjetno je da se dio imena iz deklaracije pojavljuje i na popisu ljudi iz Jahorinske deklaracije, koja treba poslužiti okupljanju ljevičarskih stranka u BiH za izbore 2018. godine.

 

Šta ideolozi deklaracije poručuju Bošnjacima

Što se Bošnjaka i bosanskog jezika tiče, u svim svojim poveljama i deklaracijama o jeziku Bošnjaci ne promoviraju bilo kakav nacionalizam, tek traže prava da svoj jezik nazivaju onako kako žele – bosanskim. Ne postoji kod Bošnjaka ni nasilno nametanje tzv. jezičnog purizma, ne postoje tendencije koje idu u smjeru onemogućavanja drugačijem da govori svojim maternjim jezikom, hrvatskim ili srpskim. Ali zato takve tendencije prema Bošnjacima postoje u Republici Srpskoj i u onim dijelovima Federacije BiH u kojima su Hrvati većina. Uz to, bošnjački udžbenici u Srbiji imaju zabranu objavljivanja, u Hrvatskoj politika ne dopušta implementaciju bosanskog jezika u školstvo. Stoga su organizatori potpisivanje ove deklaracije u potpunosti promašili mjesto djelovanja – žele li utjecati na suzbijanje segregacije, trebali su otići u Konjević‑Polje ili Vrbanjce ili u Zagreb ili Beograd.

Odnosno, izbor tolerantnog Sarajeva najlakši je, jer ih samo u njemu niko za to neće gađati loncima jezikovih juha. Odnosno, prava je istina u tome da ideolozi deklaracije dobro znaju da priču o nekom zajedničkom jeziku, odnosno srpskohrvatskom, mogu pokušati nametnuti jedino Bošnjacima. A zašto? Odgovorio je na to književnik Alija Isaković još 1991. godine u jednom intervjuu: “Ima više razloga što je to tako. Dok Srbi srbuju, a Hrvati hrvatuju, Bosanci uopće nemaju takav glagol. Nemaju ni Bošnjaci. Naime, ne srbuje se zbog Srba nego zbog ne-Srba, hrvatuje se zbog ne-Hrvata. Te i takve manifestacije reverzibilnoga ‘patriotskoga duha’ nisu iskazivanje samodovoljstva nego nedovoljstva.”

Uostalom, isti ti Bošnjaci imaju Institut za jezik u Sarajevu, za koji bismo mogli reći da ih predstavlja, iako mu to eksplicite ne stoji u programu rada. Naime, već u samom nazivu instituta ne imenuje se koji jezik taj institut proučava. Međutim, zasigurno znamo da to nije i neće biti srpskohrvatski zajednički jezik kakvog pokušava nametnuti Snježana Kordić, a u bosanskohercegovački obrazovni sistem, ondje gdje su Bošnjaci većina (jer samo ondje mogu), implementirati Enver Kazaz, Nenad Veličković i njihovi izmanipulirani sljedbenici.

Pročitajte više u narednom broju Stava

PROČITAJTE I...

Kada u radnim grupama imate i po stotinu ljudi, a u cjelokupnom mehanizmu oko 1.600 osoba od kojih svaka ima pravo veta, a zadatak bude obavljen, onda ne možete reći ništa drugo nego da je mehanizam učinkovit. On je utemeljen na strukturi i diobi nadležnosti u Bosni i Hercegovini i zato ne može biti jednostavan. No, koliko god bio važan za proces integriranja, mehanizam koordinacije samo je alat za saradnju. Kada se kao alat i koristi, ne pokazuje značajnije manjkavosti, kaže direktor Direkcije za evropske integracije BiH Edin Dilberović

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • VELIAS 30.03.2017.

    NAJVECA ISTORIJSKA I LJUDSKA GLUPOST, BUDALASTINJA I LAZ.

    Srpski i Hrvatski jezik jesu isti ili slicni jer u svom sastavu imaju rijeci i pojmove koji nemaju smisla niti logike. Navesti cu te besmislice i to: “SIN BOZIJI”, “BOGORODICA” ili “MAJKA BOZIJA” Bog zaista nejma sina niti kcerku, niti ima majku niti oca, kao sto nejma ni djeda, ni babu, ni pradjeda ni prababu, ni unuka ni unuku ni praunuka ni praunuku. Mnogi od Hrvata i Srba izjednacavaju prvog mesiju sa bogom koga su prozvali ” ISUS HRIST” Ispada po takvima da je “ISUS HRIST” sam sebi sin i sam sebi otac i sam sebi bog, Ovakvih besmislica i anomalija nejma u Bosanskom jeziku. Samo zbog toga Bosanski jezik ne moze se porediti sa Hrvatskim i Srpskim jezikom.

    Zato svi koji vjeruju u ovakve gluposti, budalastinje i lazi, moraju hitno biti odstranjeni iz svih drzavnih ustanova, mora im se zabraniti pristup sredstvima informisanja, zabraniti im da se javno izjasnjavaju.
    Takodje isto se mora postupiti prema onima koji ih tolerisu i koji se ne bore protiv njihovih gluposti, budalastinja i lazi.
    Zabraniti upotrebu Srbskog i Hrvatskog jezika sve dok ne izbace te: besmislice, gluposti, budalastinje i lazi.

    Velias mesias.

    Odgovori
  • Kulin Ban 31.03.2017.

    PONOVO FILOZOFSKI FAKULTET. ZNAMO DA SU OD TAMO PONIKLI NAJVECI CETNICI POPUT VOJISLAVA MAKSIMOVICE, ALEKS BUHE I OSTALIH. Zasto su viskolskolske ustanove u Republic BIH bile i ostale filijale cetnickih ideologija generisanih u SANU. Na Pravnom fakultetu cetnik u rukavicama Zdravko Grebo, na kome studentrice polazu sireci noge, na FPN- u KOS-ov agent Filandra ubacen u BH uz rat i budaletina glupi Curak, a na fiolozofiji plejada cetnika nikada nije ni prestala da vlada. Ima li iko u toj je**oj bosni da posalje i Kazaza i Velickovica u PM. Jesu li ljudi tamo ovec, sta su?

    Odgovori
  • ДРАГАНешковић 01.04.2017.

    Кад ће те већ једном да се окренете историји и да мало копате, истражујете, без и мало журбе да би се суочили и спознали сву изворну реалност, истину. Незнам колико је то векова прошло али у минулом времену када још сва та Словенска племена нису се објединила у јединствну силу једног народа, та Словенска племена су између себе некад живели у слози а некад су ратовали између себе. Када су живели у миру, размењивали су животне потребштине и имали су један дан у години када су се такмичили између себе бацања камена са рамена, бацања копља, гађања стрело у циљ и хрвања и сличних спосртских надметања у то минуло време. Једно Словенско племе које је обитавало на територији данашње Пољске је било не победиво у хрвању. Нико никад их нису успели да их победе у хрвању без обзира на узраст, тежину и године живота. Па су добили име Хрвати, тако су их сва друга Словенска племана звала и они су са поносом прихватили то ново име Хрват. “Инфоррмационо оружје донешено и уткано од Јевреја у Словеска племена и дана данас у Српски народу учинили су то што су учинили а то је да једна моћна енергија једног народа буде уништена. Да Вас подсетим на Немачког филозофа ФРИДРИХ ВИЛХЕЛМ ЈОЗЕФ фон ШТРАУС, шта је давном, давно рекао и то му нико до данас није оспорио, а рекао је, цитирам; НАРОД СЕ ПОЗНАЈЕ ПО ЈЕЗИКУ А НЕ ПО ВЕРОИСПОВЕСТИ. ПАЗИ САД; СРБИ НА ЈЕЗИКУ “РО

    Odgovori
  • putopisac.com 05.04.2017.

    putopisac.com

    Odgovori
  • JedanČOJK 08.10.2017.

    Ne postoji glagol hrvatovati…

    Odgovori
  • Omer Baralic 05.04.2018.

    Postovana Redakcijo
    Dostavljam Vam moj Prijedlog Zajednickog jezika.Mozete ga objaviti,kao poseban tekst,ili kao prilog diskusiji prethodnog teksta
    ZAJEDNICKI JEZIK
    Predlazem,da se ozvanici ZAJEDNICKI JEZIK,kao unija koju cine MATERNJI JEZICI: SRPSKI,HRVATSKI,BOSANSKOHERCEGOVACKI i CRNOGORSKI.
    Naziv:“ZAJEDNICKI JEZIK“ je samo radni.Pri izboru njegovog konacnog imena,ogranicenje bi bilo,DA NE MOZE SADRZATI RIJECI,VEZANE ZA NAZIV BILO KOGA OD MATERNJIH JEZIKA.Najprirodnije bi bilo, da se odnosi na teritoriju,koju obuhvata.Tako bi se mogao zvati:“Jugoslovenski,Juznoslovenski,Zapadnobalkanski,….i sl.“
    Moj prijedlog bi bio: JUZNOSLOVENSKI
    Nazivi maternjih jezika,ostali bi postojeci,dakle: SRPSKI,HRVATSKI BOSANSKOHERCEGOVACKI i CRNOGORSKI.
    Zajednicki jezik,definisu tri odrednice:
    1.-Svako govori i pise svojim MATERNJIM JEZIKOM.
    2.-Svako poznaje i potpuno razumije i ostala 3 MATERNJA JEZIKA.
    3-svako cita oba pisma: CIRILICU i LATINICU.
    U obrazovanju bi se izucavao ZAJEDNICKI JEZIK.U okviru toga izucavale bi se i specificnosti svoga,i ostalih MATERNJIH JEZIKA,kao komponenti ZAJEDNICKOG JEZIKA. Obzirom,da svi navedeni Maternji jezici imaju istu gramaticku osnovu,to bi,u odnosu na sadasnje stanje,prakticno znacilo,ucenje oba pisma,i nekoliko desetina novih rijeci.Bio bi to mali napor,a ogromni ucinak.
    Knjizevni jezik,bio bi Zajednicki jezik.Znaci,svako,ko pise,pise na svome Maternjem jeziku.Svako,ko cita,moze da cita i ono sto nije na njegovom Maternjem jeziku.
    U svim drzavama,zvanicni bi bio ZAJEDNICKI JEZIK / MATERNJI JEZIK
    Ovo:”……………/MATERNJI JEZIK”,oznacavalo bi jezik na kome bi bili javni nazivi,na doticnom maternjem jezickom podrucju.
    OBRAZLOZENJE:
    Prijedlog je sacinjen na osnovu iskustva stecenog u toku skolovanja u multietnickoj gimnaziji,u multietnickom gradu,u vremenu multietnicke Jugoslavije.Da potsjetimo:Na prostoru danasnjih MATERNJIH JEZIKA,o kojima je rijec,bio je tada u upotrebi ZAJEDNICKI JEZIK,koji je ujedno bio i zajednicki MATERNJI JEZIK,i zvao se SRPSKOHRVATSKI,odn.HRVATSKOSRPSKI JEZIK.U skolama su se ucila oba pisma:Cirilica i Latinica.Ucili smo i da,u okviru S-H (H-S) jezika postoje tri narijecja ( ekavsko,ijekavsko i ikavsko ),i cetiri dijalekta (stakavski,stokavski,kajkavski i cakavski).Takodje smo ucili da se za neke pojmove,koriste razliciti izrazi u Srpskom i Hrvatskom jezickom podrucju (hiljada=tisuca,voz=vlak,cas=sat i dr.).Izbor narijecja,dijalekta,izraza,kao i pisma,bio je slobodan,s tim sto izabrano nije moglo da se mijenja,u toku jednog cjelovitog teksta.Pismeni radovi obavljali su se ravnopravno:cirilicom,i latinicom.
    SH (HS) jezik sadrzao je u sebi dosta dobrih rjesenja,koja bi se i u buducnosti mogla zadrzati.Ali,sadrzao je i jedan nedostatak:
    Uvazavao je postojanje samo SRPSKE i HRVATSKE komponente jezika.Kreatori poslednje varijante tog Zajednickog jezika (Novosadski dogovor) nisu mogli cak da se sloze ni oko toga,koja,od ove dvije komponente,treba da bude prva u nazivu,pa su mu naziv udvojili: “SRPSKOHRVATSKI odn.HRVATSKOSRPSKI”.Istovremeno hladno je ignorisano postojanje BOSANSKOHERCEGOVACKE i CRNOGORSKE komponente istog jezika.A Bosanskohercegovacki i Crnogorski,razlikuju se,kako medjusobno,tako i prema Srpskom i Hrvatskom,u istoj mjeri,kao sto se Srpski i Hrvatski,medjusobno razlikuju.Dakle,ako su vec Srpski i Hrvatski smatrani,kao komponente zajednickog jezika,onda su to,potpuno ravnopravno sa njima bili i Bosanskohercegovacki i Crnogorski.
    U vezi sa prethodnim stavom,naziv:SRPSKOHRVATSKI,odn.HRVATSKOSRPSKI,bio je neadekvatan.Kad bismo ga ispravljali u istome smislu,tj.dodavajuci BOSANSKOHERCEGOVACKI i CRNOGORSKI,dobila bi se nezgrapna kovanica,uz ponovnu kombinatoriku:koji je prvi,koji drugi,koji treci,a koji zadnji u nazivu.Zbog toga se i predlaze stav da se u nazivu Zajednickog jezika,ne spominju Maternji jezici.
    Raspadom Jugoslavije,raspao se i S-H (H-S)-jezik.Njegove komponente,promovisane su u posebne jezike,pa su nastala 4 nova razdvojena maternja jezika: SRPSKI,HRVATSKI,BOSANSKI i CRNOGORSKI.Pri tome je usvojen i jedan nepravilan naziv: BOSANSKI,umesto BOSANSKOHERCEGIVACKI.Koliko se ti jezici medjusobno razlikuju,koliko te razlike zadovoljavaju standarde,da se mogu smatrati kao posebni jezici,ili kao varijante jednog jezika,i kako ce se,u buducnosti,to pitanje rjesavati,tema je za posebnu strucnu raspravu.Ali,realnost je,da oni postoje.Svaki od njih je sada zvanicni jezik,u doticnoj novonastaloj drzavi.I to sada (ili bar za sada).moramo prihvatiti.TO NE SMETA OVOME PRIJEDLOGU.
    Raspad Jugoslavije,kao i raspad SH (HS)jezika,doveli su u problematican status mnoge gradjane,koji sad zive van svojih novonastalih maticnih drzava.Postali su nacionalna manjina,a njihov jezik,jezik nacionalne manjine.Problem,u resavanju njihovog statusa,imaju i vlade drzava u kojima oni zive.Nastaju tesko rijesive situacije.Evo nekih primera:
    Jedan dovitljivi advokat u Prijepolju,po nacionalnosti Bosnjak,zahtjeva da mu se sva sudska prepiska dostavlja na njegovom maternjem (Bosanskom) jeziku.On je mozda i rodjen u Prijepolju,ali ima pravo da “ne razumije” Srpski.Naravno,prevod na Bosanski mora da obavi ovlasteni prevodilac,koga je,na ovim prostorima,tesko naci,jer je to jedno novo zanimanje.Pravnici se hvataju za glavu,predmeti zastarjevaju,a advokat,i njegovi klijenti,zadovoljno trljaju bradu.
    Bosnjacko nacionalno vece,u Novom Pazaru,zahtjeva,da se nastava za njihove ucenike izvodi na Bosanskom jeziku.Direktor skole i deo nastavnog osoblja,hvataju se za glavu,pa pitaju vladu Srbije,sta da rade.Vlada odgovara da tako mora biti,jer je po zakonu.Posljedica toga je formiranje jednonacionalnih odelenja.Omladina se,i u obrazovanju,dijeli po nacionalnoj (citaj:vjerskoj) osnovi.
    U inostranstvu sam cuo slijedecu pricu (Kazu da je istinita,a ako i nije,ona je moguca):
    U jednoj evropskoj drzavi,raspisan je,za izbeglice,oglas za dodjelu stipendija za ucenje stranih jezika.Uslov je bio da kandidat,pored maternjeg,vec govori jedan strani jezik.Jedna snalazljiva izbjeglica rekla je,da joj je maternji Bosanski jezik,strani,koji vec govori,je Hrvatski,a zeli da uci Srpski.I dobila je stipendiju.
    Bilo je i smijesnih situacija.Jedan film,snimljen u Srbiji,prikazivan je u Hrvatskoj.Neko je bio toliko dosledan,i pedantan,da je napravio titlovani prevod filma.Gledaoci su se tome smijali.
    Ima,u poslednje vrijeme,u tom smislu,i pozitivnih manifestacija.Prije kratkog vremena ostvarena su dva gostovanja: Beogradskog pozorista u Zagrebu,i Zagrebackog pozorista u Beogradu.Ni u Beogradu,ni u Zagrebu,nisu zabiljezeni slucajevi negodovanja nekog iz publike,sto nije bilo prevodjenja.Zivot potvrdjuje postojanje Zajednickog jezika.
    Mozda je nerealno ocekivati,da,ovaj prijedlog,odmah prihvate rezimi svih relevantnih drzava.Mozda cemo,za neke,morati malo sacekati.Ali bitno je slijedece :imala bi interesa,da ga sprovede,kod sebe,i samo jedna drzava,jer bi time,na korektnan nacin,na svojoj teritoriji,rijesila bar pitanje manjinskih jezika,novonastalih raspadom Jugoslavije.
    Omer Baralic,dipl.ing.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!