Poezija Alekse Šantića: Sačuvao je popularnost od 19. stoljeća do danas

Aleksa Šantić: Ostajte ovdje, “Prosvjeta”, Sarajevo, 2018; uredila: Dragana Tomašević; izbor i predgovor: Dijana Hadžizukić

 

Piše: Dijana HADŽIZUKIĆ

Dvadeset i sedmoga maja 2018. godine navršilo se sto pedeset godina od rođenja mostarskog, bosanskohercegovačkog, srpskog i južnoslavenskog pjesnika Alekse Šantića. Ovakav jubilej sam po sebi dovoljan je za objavljivanje Šantićeve knjige izabranih pjesama, ali, također, i za svojevrsni osvrt na recepciju njegove poezije kroz protekla desetljeća. Stoga, ovaj izbor nije tek samo još jedan u nizu izbora vođen priređivačevim ukusom i njegovim književno-estetskim kriterijima nego zbir pjesama koje su se pojavljivale u izborima različitih priređivača, u različitim vremenskim i ideološkim kontekstima. U tom smislu, odabrano je dvanaest knjiga izabranih pjesama Alekse Šantića, kao i osam antologija različitog tipa, a koje su objavljene u drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća.

Sudeći prema broju objavljenih knjiga u posljednjih četrdeset godina, Aleksu Šantića možemo svrstati u red najpopularnijih pjesnika južnoslavenskog prostora. U pitanju je pjesnik ne samo obimnog (više od sedam stotina pjesama) već i izuzetno značajnog opusa kako na nacionalno‑političkom i kulturalnom recepcijskom nivou, tako i na nivou ocjena njegovog književno-umjetničkog kvaliteta. Kao jedna od stalno pratećih ocjena poetskog djela Alekse Šantića, pojavljuje se ona davna ocjena Pere Slijepčevića po kojoj je Šantić etički, a ne estetski tip pjesnika koji se predaje kolektivu i zastupa kolektiv, koji nije obuzet samo sobom i ljepotom. No, da li jednom izrečena konstatacija može biti beskrajno dugo prepisivana kao tačna? Šta je s horizontom očekivanja kao obaveznom pretpostavkom svake interpretacije?

Kada su u pitanju književnohistorijski i kritički tekstovi o djelu Alekse Šantića, uočava se tendencija ka pozitivnijem ocjenjivanju ovog pjesnika, kako kroz vremenski, tako i kroz prostorni pomak. Naime, što smo bliži savremenom trenutku, to su pohvale češće. No, isto tako, može se uvidjeti razlika u ocjenjivanju Šantićeve poezije u tekstovima autora iz Srbije naspram onih iz Bosne i Hercegovine. Ono što se dešavalo u Mostaru s kraja 19. i početkom 20. stoljeća u historiji je bosanskohercegovačke književnosti od nemjerljivog značaja, dok, s druge strane, u već etabliranoj srpskoj književnosti istog perioda mostarski krug pjesnika, Zora, pa i Šantićeva poezija u cjelini predstavljaju tek periferni i zastarjeli izraz jedne mnogo veće književnosti.

Oslobođeni ideoloških stega i vlastitog patriotsko-nacionalnog zanosa, kritičari i tumači poezije Alekse Šantića u novije vrijeme usmjeravaju mnogo veću pažnju na artističke nego na tematsko-motivske vrijednosti njegove poezije. Novim uvidima u književnoteorijska znanja, proučavanje poezije Alekse Šantića uveliko se odmaklo od pozitivističkog razvrstavanja tema i motiva, kao i sagledavanja pjesničkog opusa u okviru pjesnikove biografije ili historije i kulture doba u kojem je živio. A kako Šantićeva poezija može biti sagledana kroz sve aspekte poststrukturalističke kritike, to njena savremena proučavanja možemo tek očekivati.

Do određenih zaključaka može se doći već uvidom u nekoliko odabranih antologija u kojima se pojavljuju Šantićeve pjesme, a iz kojih je vidljivo da Aleksa Šantić nije pjesnik dvadesetak dobrih pjesama, kako su često o njemu govorili, nego pjesnik koji ima više od trideset i pet pjesama samo u antologijama (i to onim koje smo uzeli u obzir). Izabrane pjesme (njih skoro tri stotine) koje donosi ova knjiga grupirane su u pet tematskih cjelina, a na temelju njihova pojavljivanja u knjigama izabranih pjesama Alekse Šantića koje su poslužile kao korpus.

Prvu cjelinu čine autopoetičke pjesme te pjesme u kojima su u prvom planu melanholija i tuga. Tu su pjesme Pretprazničko veče, Naš stari dome, Gospođici i druge. Ljubavne pjesme čine drugu cjelinu ove knjige i ujedno čine najfrekventniju grupu pjesama općenito. Tako se pjesma Proljeće javlja u svih dvanaest analiziranih izbora, ali u samo dvije antologije, Emina u jedanaest zbirki (nema je samo u izboru Ilije Kecmanovića). U pitanju su ljubavne pjesme u čijoj se inspiracijskoj osnovi prepoznaje sevdalinka, a u ambijentu mostarske bašče i mahale. Treću cjelinu ove knjige čine pejzažne pjesme, odnosno sve one pjesme u kojima je Šantić stvorio emocije ljubavi ili sjete spram Mostara, Hercegovine, pa i mediteranskog podneblja u cjelini. Iako je u dosadašnjim izdanjima pjesma Ostajte ovdje obavezno bila u grupi rodoljubivih pjesama, ona, prije svega, apelira na svijest budućih iseljenika insistirajući na ljepoti Hercegovine. Vezanost za rodnu grudu nema baš nikakve veze s državom kao političko‑historijskom tvorevinom i ljubavi prema njoj.

Uostalom, od Šantićeva rođenja do danas na ovom se tlu promijenilo država… Pjesme Alekse Šantića iz ove grupe postaju učestalije pred kraj 20. stoljeća, i to direktno proporcionalno smanjenju broja pjesama socijalnog i rodoljubivog naboja. Jasno je da s promjenom ideologije, raspadom socijalističke države, kao i ratovima poduzetim nakon toga Aleksa Šantić i dalje ostaje veliki pjesnik bosanskohercegovačke književnosti, ali sada su u fokusu njegove emocije vezane za porodicu, Hercegovinu, ljubav, a ne Srbija i njeni ratovi. U tom smislu, postaje interesantna grupa rodoljubivih pjesama po kojima je Šantić, kako se čini, u vrijeme svog života, a onda i nakon Drugog svjetskog rata, bio izuzetno popularan pjesnik. Naprosto, bila su to vremena u kojima su ljubavne pjesme, pjesme individualne patnje ili ljepote podneblja smatrane bespotrebnom dekadencijom. Na sličnom fonu promatrane su i pjesme Alekse Šantića u kojima dominira socijalna osjetljivost, tako da su ove pjesme mnogo prisutnije u izborima Šantićevih pjesama objavljenim od 1948. godine pa do polovine šezdesetih godina 20. stoljeća.

Mak Dizdar kazao je jednom prilikom da je pisao malo i da bi volio da je pisao još manje. Za Aleksu Šantića možemo reći da je pisao mnogo i da je dobro što je pisao mnogo, pa je svako vrijeme, svaka ideologija i svaki autor izbora njegovih pjesama mogao posegnuti za onim pjesmama koje odgovaraju trenutku i vlastitom književno-umjetničkom ukusu. A kako su svi spomenuti autori ipak i samo čitaoci umjetničkog djela, njegove semantičke silnice stvaraju se i multipliciraju upravo u tom služenom spletu recepcijskih relacija.

Svaki tumač Šantićeva djela, kao i svaki priređivač njegovih izabranih pjesama, u posljednjih je šezdeset godina uveo u svoj rad i vlastiti položaj u povijesti, pretvorivši čitanje Šantićeva opusa u veliki dijalog s vremenom i historijom. Zahvaljujući tome, Šantić je popularan pjesnik od 1891. godine do danas, a, kako smo vidjeli, književna kritika i historija mu, kako vrijeme odmiče, daju sve značajnije mjesto, pogotovo u historiji književnosti Bosne i Hercegovine. Knjiga sabranih izabranih pjesama Alekse Šantića Ostajte ovdje objavljena u povodu njegovog sto pedesetog rođendana trebala bi poslužiti budućim istraživačima kao polazište za nove dijaloge sa starim, velikim pjesnikom.

PROČITAJTE I...

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

Posjetiocima se u Aachenu 14.11.2018, ispred organizatora, Bosanskog kulturnog centra u tom gradu, obratio Mehmed ef. Jakubović koji je izrazio zadovoljstvo što su se promotori odlučili na ovakvu vrst poduhvata, turneje kojom obilaze bošnjačku dijasporu. U Kopenhagenu manifestaciju u Bosanskom kulturnom centru svojom nazočnošću je uveličao Nj.E. Emir Poljo, ambasador države Bosne i Hercegovine u Kraljevini Danskoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!