Podsjećanje na prijedorski genocid: 25 godina logora Trnopolje

U četvrtak ujutro 23. jula nije bio s nama. Kosio je travu s prijateljima. Goriva je nestalo pa su jedan drugom pomagali varcarkama. Kada su primijetili da nam mahala gori, pošli su kući. Pričale su nam žene iz mahale da je posljednjim riječima pokušavao uvjeriti ubicu da ga pusti jer ima nas četvero djece koje neće imati ko hraniti.

Volim maj. Majsko sam dijete pa možda zbog toga. Mada se s majskim kišama i s prvim mirisom bagremovog cvijeta u mahali u čovjeka useli neki čudan osjećaj. Koktel emocija od kojeg s vremenom postaješ ovisan. Teško opisiv. Od njega vam je stalno knedla u grlu. Lagano ali sigurno kopnite. Zbog njega ne želim otići odavde. Možda baš zbog njega po Kozarcu i Prijedoru i dalje po polupraznim mahalama niču kuće. Hramovi tuge i samoće, po ljepoti i ljubavlju s kojom su građeni jedinstveni u svijetu.

Posljednji školski čas

Tako je to u Prijedoru. Svaka kapija, sokak ili pjesma podsjećaju na nekoga koga više nema. Vjerovatno je u svim sredinama slične sudbine jednako tako ili slično. Toliko ih mnogo nema. Mene maj posebno podsjeti na moju seku Majdu i koncert “Crvene jabuke”, na pjesmu i kikot njenih prijateljica u dvorani “Mladost”. Na naš prvi izlazak u grad godinu prije nego što ću je zauvijek izgubiti. Ne znam zašto, ali ja vam tako svake godine polovinom maja obredno prošetam do srednjoškolskog centra. Stanem iza ćoška ispod prozora svoje nekadašnje učionice, tik do dvorane “Mladost”. Odslušam koju minutu vrevu neke nove generacije. Zatvorim oči i slušam. Jedino mi se tako u potpunosti vrate sjećanja na najljepše dane moje prekinute mladosti. Na mog Krngu, Pepija, Damira, Ermina, Muhameda, Fikreta. Na moju Majdu…

Na posljednji školski čas.

Nakon posljednjeg zvona skraćene školske godine, a nakon što je zatvorio dnevnik, profesor nam se okrenuo i svečano nas pozdravio: “Vidimo se sljedeće školske godine!” Nakon nekoliko sekundi, okrenuo se prema meni u prvoj klupi i dodao: “Ali ko preživi…”

Atmosfera u gradu bila je napeta. Otac, rahmetli, bio je od dženaze Jusufu Kučkoviću, prve žrtve u Prijedoru, potpuno druga osoba. Al’ meni ni na kraj pameti nije bilo da se smaram bujnom maštom ludog profesora.

Bile su to godine pojave MTV-a, “Nirvane”, a ja sam 8. maja tek napunio osamnaest. Postao punoljetan, što je podrazumijevalo da mi otac i mati više ništa ne mogu.

Dobro se sjećam tog posljednjeg džins‑kompleta kojeg mi je Hava Tatarević donijela iz Turske. Prvog dana kad sam ga obukao odletim do Adila brice da, eto, i frizuru sredim. Čudio se Adil mojim željama, ali je uradio svoj posao. Dođem sav sretan kući, a otac me onako blijedo pogleda pa zagrmi: “Šta si to uradio od glave!?”

Naravno da sam umro od stida. Naravno da je ćaćina uvijek bila posljednja.

Otac

Moj rahmetli otac bio je Titovo kumče. Zakleti titoist, ali nikad komunist – jer oni ne vjeruju u Boga. Iako je u džamiju rijetko ulazio. Potomak je nekada bogate porodice, najmlađi sin Hasana Mahmutova. Uvijek je jadan bježao od sistema i kuburio kako bi on i mati nekako sastavili kraj s krajem. Valjalo je hraniti i školovati četvero djece sa šugavom radničkom platom prijedorskog “Autotransporta” u vremenima kada je babin Tito odavno bio mrtav.

Tog se maja ocu srušio sav svijet. On je, kao i gotovo svi nesrbi u Prijedoru, dobio otkaz. Svakodnevno nam je pokušavao naći utočište jer je s napadom na Hambarine i s prvim granatama na Čarakovo 23. maja 1992. godine za nas zaista počeo rat. Iako je pola Bosne već bilo u plamenu.

Narednih smo se dana krili. Prvo kod tetke Šahe i amidže Hasana, a onda po šumama i žbunju. Kući se više nije smjelo. Samo ponekad kad bi nas kiša istjerala iz šume. A ni kod rodbine više nije bilo sigurno.

I danas nam je kuća na istom mjestu. Na glavnom putu i vjetrometini. Gledali smo iz Dočana kako u tih nekoliko posljednjih majskih dana gori Kozarac. Nikada neću zaboraviti to potpuno čisto nebesko plavetnilo u koje su uzdiže kilometarski stub dima. Stalno sam se pitao šta li je sa svim tim svijetom. Nakon Kozarca, gorio je i Prijedor.

Bijele trake i zastave

Na našoj kući izvješena je 31. maja bijela zastava. Bio je to zapravo veliki bijeli čaršaf jer je prestrašena mati htjela da tako bude. Da se izdaleka vidi da smo lojalni i da nas više puste na miru. Bijelu traku nisam nosio, ali jesu otac i starija sestra. Negdje krajem juna sestra se u zbjegovima toliko razboljela da otac i mati više nisu znali šta im je činiti. A onda smo se jedno jutro od njih dvoje halalili. Otac je sestru na bratovom biciklu odvezao doktoru. Na svakoj ruci bijele trake. Da se bolje vidi!

Predvečer su se vratili. Seka nam je pričala kako su se jedva živi izvukli na punktovima, kako je neka medicinska sestra ukrala lijekove i krišom ugurala ocu u džep te da su prošli pored neke velike crvene zgrade na Svalama iz koje su se čuli jauci i krici. Otac je k’o lud vozio i govorio sestri da ne gleda na lijevu stranu. Prošli su, ustvari, kraj logora “Keraterm”. Otac je po svaku cijenu htio obići neke prijatelje i raspitati se o svemu. Donijeli su nešto namirnica i dvije kutije cigareta, koje su mu tako nedostajale jer je bio strastveni pušač. Trovali su se tih dana svi u selu eksperimentirajući s divljim duhanom ili nekakvim biljkama, recimo, s osušenim dunjinim listom.

Od ponedjeljka uvečer 20. jula otac više nije pričao. Odnekud su nam se te večeri pomolili neki momci iz Bišćana i Rizvanovića i pričali o potocima krvi i stotinama mrtvih. Pričali su tako strašne stvari u koje nismo željeli vjerovati iako su pred nama stajali živi i sluđeni mladići, gladni i iscrpljeni. Otac je zanijemio. A tako bih volio da nije. Ta posljednja tri dana njegovog života.

U četvrtak ujutro 23. jula nije bio s nama. Kosio je travu s prijateljima. Goriva je nestalo pa su jedan drugom pomagali varcarkama. Kada su primijetili da nam mahala gori, pošli su kući. Pričale su nam žene iz mahale da je posljednjim riječima pokušavao uvjeriti ubicu da ga pusti jer ima nas četvero djece koje neće imati ko hraniti.

Tog sam se jutra sjetio profesorovih riječi dok sam, držeći brata za ruku, gledao smrti u oči posmatrajući mrtva tijela mojih pobijenih komšija kako lagano plutaju Sanom zapinjući za kamenje. Nisam se plašio. Skameni se čovjek. Učio sam onu “Ćursi‑dovu” i razmišljao o tome koliko čovjek treba patiti dok ne izdahne izrešetan.

A onda sam dobio priliku živjeti. Šofer gradskog đačkog autobusa prijedorskog “Autortansporta”, ćaćine firme, nije mogao gledati. Riskirao je život i spasio nas. Mene i mog mlađeg brata. To krupno šesnaestogodišnje dijete koje sam u jednom trenutku vrišteći otimao od četnika koji ga je bjesomučno tukao. Na kraju smo svojim školskim autobusom deportirani u koncentracioni logor “Trnopolje”.

U Trnopolju

U logoru smo slagali da smo blizanci. Na mjestu na kojem se danas nalazi spomenik palim srpskim borcima izašli smo iz autobusa. Pred nama se ukazalo more muškaraca, žena i djece, koja od straha nisu mogla ni plakati. Nikada neću zaboraviti oči djece Trnopolja. Ispred prostorije u kojoj se danas nalazi spomen‑soba palim srpskim borcima sjedile su tete iz prijedorskog Crvenog krsta i upisale nas u neke sveske. Obojicu pod godištem 1977. Više nisam smio slagati jer je brat bio prekrupan. Negdje sam kasnije našao nekakav plastični istrošeni žuti bic i pokušavao mu obrijati prve brčiće.

Prva tri dana nismo ništa jeli. Tumarali smo utopljeni u masu očajnika tragajući za svojim kutkom u logoru. Četvrtog dana ispred nas je stala mlada žena. Naša Besima Kahrimanović. Upoznali smo se u logoru. Poslije rata bilo me je stid što je nisam prepoznao. Uvela nas je kod sebe i svoje majke i dala nam neki keks. Ničega drugog nije ni bilo. Plakale su obje jer nisu jadne znale gdje su im sinovi, odnosno braća, pa su se nad nama dvojicom smilovale. A mi nismo znali gdje su nam mati i sestre. Pokušavali smo se nekoliko puta utrpati među žene i djecu koji su iz logora gotovo svakodnevno nekud deportirana. Trebalo je samo nekako proći selekciju na izlazu iz logora. Na one koji mogu nastaviti živjeti i one osuđene na smrt. Jednog nas je dana to moglo koštati života.

Razdvojili su nas. Dobio sam priliku da idem, a brata su vratili među žive kosturove koji su nekoliko dana ranije dovezeni iz “Omarske” i “Keraterma”. Sjećam se samo da mi je brat mahnuo da mu dođem. Pošao sam. Vojnik je repetirao pušku prema meni i rekao da se vratim. Onda sam bratu išaretio kažiprstom da ne mogu. Samo je mahnuo za oproštaj. Kao da je posljednji put. Više nisam nikoga imao. Sad mi uzimaju i njega. Zatim sam i ja njemu mahnuo…

Plakao sam. Prvi put nakon dugo, dugo vremena sam plakao. Sluđen i totalno pogubljen. Brada mi se nevjerovatno tresla. Sjećam se da me je smirivala i tješila komšinica uz najgore crne kletve upućene vojniku koji je stajao između nas. Toga dana nismo otišli. Vratio sam se bratu. Odnekud su poslijepodne u logor dovezeni izbezumljene mati i sestre.

Nismo se uspjeli ni zagrliti, a materi sam već rekao da je otac mrtav. Nije vjerovala. Našli smo ga u bunaru 1998. godine, njih petericu ustvari. Držao sam njegovu lobanju u rukama. Mati ni danas ne vjeruje da je mrtav iako već osamnaest godina počiva na šehidskom mezarju u Čarakovu zajedno sa svojim koscima.

Prekrasne prazne kuće

Kuću smo prvi put posjetili te godine. Nije to više bila kuća već gomila zarasla u šiblje. U sljedeće dvije godine obnovili smo je djelimično i vratili se u Čarakovo. I dan‑danas kuća nije gotova. Prava povratnička. Krpiš je polahko, mukotrpno, ali slatko. Okružena je, kao i ostale povratničke kuće u selu, stotinama prekrasnih praznih kuća prognanih mještana koji žive daleko. A takvih je sve više. Stariji umiru, a omladina bježi. Nekako lukavo nam je poslije povratka prvo Francuska odvukla dio mladosti, zatim, recimo, Finska. Danas to čini Njemačka. Šta i očekivati u sumornom povratničkom ambijentu kad i raja iz Sarajeva želi otići?! Negdje daleko, gdje misle da ih čeka sreća. A ovi naši jadni dođu. Kao na hodočašće. I svake se godine plačući vraćaju natrag. Sa svakim svatovima odvedu pokojeg mladića ili djevojku. Gase se mahale nekad pune života. Okupimo se uglavnom na dženazama.

Naprosto čeznem za onim prvim godinama povratka. Društvo mi, danas, pravi nekoliko mladića upornih da ostanu. Prkose svem zlu koje se nad nama nadvilo. Ti posljednji Mohikanci Aneksa VII Daytonskog mirovnog sporazuma. Brojim ih na prste. Vodim svoju evidenciju bola. Iako je snage sve manje. Ljudi sve manje. Na pobijenu djecu Prijedora ne sjeća ništa. Na djecu Trnopolja ne sjeća ništa. A ja ovu priču ponekad ponavljam po binama velikih evropskih pozorišta u Münchenu, Parizu, Berlinu, Zürichu, Amsterdamu…

I ima jedna rečenica koja mi je posebno draga, a to je ona kad im se ja lijepo poserem na ovu današnju Evropu. Krajiški drsko!

Sve će ovo jednoga dana biti prošlost, a mi idemo dalje, do posljednjeg Mohikanca!

PROČITAJTE I...

. Katarze neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!