Plaše li se povratnici u istočnoj Bosni novih sukoba

Zasad nema problema, povratnici mirno žive, niko ih ne dira, ali kako se približava 25. septembar mogu se očekivati i problemi, barem sitne provokacije. Povratnici poručuju da neće dopustiti da ih zmija ugrize dva puta iz iste rupe

Hoće li biti rata? Ovo je najčešće pitanje koje se posljednjih dana postavlja u BiH, ali i u susjednim zemljama. Ako je suditi prema tome koliko je komentara na društvenim mrežama u kojima građani govore o ratu, željeli ga ili ne, očito je da su u strahu. Čini se da će se strah i panika od eventualnih novih sukoba u BiH povećavati kako se približava 25. septembar, referendum o 9. januaru, Danu Republike Srpske.

O ratu ne pitaju samo građani, pitaju i diplomate. Prije nekoliko dana u ambasadi jedne zapadne države, koja je ujedno i garant provođenja Daytonskog mirovnog sporazuma, održan je sastanak s direktorima i vlasnicima firmi, uglavnom informacijsko-komunikacijskih, gdje su bili pitani: “Hoće li biti rata?”

Smirivanju tenzija u državi i mirnijim snovima njenih građana nije doprinijela ni antiteroristička vježba MUP-ova Srbije i Republike Srpske na Drini, nedaleko od graničnog prijelaza Šepak. U svakom slučaju, podizanje tenzija poslovično donosi probleme, posebno povratnicima, oni su prvi na meti i za opsovati, i za pretući, uplašiti, uvrijediti, ubiti… Zato smo baš njih pitali boje li se zbog dizanja tenzija uoči referenduma, policijskih vježbi… Dira li ih ko?

Na ulazu u Zvornik iz pravca Bratunca s desne strane na obali Drine smjestilo se naselje Divič. Kada uđete u naselje i pogledate kuće kako su uređene, mali park pored igrališta i samo igralište, uopće nemate utisak da je tu nekada bio rat.

Na ulici sretosmo Ismaila Džihića. U prošlom je ratu on 423 dana proveo u logoru. Kaže nam da se ne boji, nema straha. Da se plašio, ne bi se vratio u Divič nakon više od godinu u logoru, nakon mučenja, prebijanja…

“Da se bojim, ja bih otišao, ili da osjetim da se nešto dešava, otišao bih. Ne čuvam više nikoga”, priča Ismail naslonjen na svoj stari bicikl. Dodaje da su ljudi malo uznemireni, nije im svejedno sve ovo što se dešava. “Tako je bilo i 1991. Sve vježbe, vježbe… i znamo kako je završilo”, kaže Ismail zvani Smajo.

Nastavismo dalje. U jednoj avliji čovjek radi s aparatom za varenje. Iskre frcaju na sve strane. Vidjevši nas, ostavlja aparat, uzima pivo i sjeda na posljednje automobilsko sjedište koje stoji odmah kod ulaza u avliju. Safet Pezerović. Tako se zove.

Priča nam da je ranije bilo sitnih problema kada su se tek počeli vraćati u Divič, ali sada ništa. “Nema nikakvih provokacija. Odem i u Zvornik, ni dolje nema nikakvih problema”, kazuje nam Safet i dodaje da nema više Bošnjaka u Zvorniku, vrlo malo, prodali i izmijenjali kuće i stanove za bagatelu.

(Cijeli tekst pročitajte u novom broju magazina Stav, koji je u prodaji od 7. septembra)

PROČITAJTE I...

Neprincipijelna propagandistička šizofrenija gdje se jednog te istog političara ili stranku napada zbog defetizma i kapitulantstva kada smiruju napetu situaciju, da bi ih se onda napalo kao ratoborne huškače kada glasno poruče da državu ima ko braniti.

Sastavni dio agitacije za ujedinjenje ljevice jeste agitacija protiv saradnje s “nacionalistima”, kako se u ideološkom ambijentu ljevice nazivaju sve političke stranke s nacionalnim predznakom, tako i SDA. U uvjetima političke strukture i ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, kakva bi god ljevica pobijedila, ona ne bi mogla uspostaviti vlast bez saradnje s nacionalnim strankama. Upravo to dobro znaju ljevičarski agitatori protiv saradnje s nacionalnim strankama, jer bi, u slučaju pobjede na izborima, za ljevicu bilo bitno eliminirati SDA, a saradnja s hrvatskim i srpskim nacionalnim strankama njima bi bila sasvim prihvatljiva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!