Pitajte očeve gdje su bili u julu 1995. godine

Za zločine u Srebrenici do sada je osuđeno 45 zločinaca, a 19 ih je oslobođeno. U 64 završena postupka zločinci su dobili 734 godine zatvora, dok su tri zatvorske kazne doživotne. Sudovi su donijeli dvadeset presuda za genocid, od toga ih je šest doneseno na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, dok je ostalih četrnaest donio Sud BiH

FOTO: Velija Hasanbegović

Vrijedi li ljudski život trideset i dva dana zatvora? Ako je suditi po godinama zatvora koje su dobili zločinci za ubijanje, klanje i silovanje u Srebrenici 1995. godine, upravo toliko vrijedi ljudski život. Do sada je osuđeno 45 zločinaca, 19 ih je oslobođeno. U 64 završena postupka zločinci su dobili 734 godine zatvora, dok su tri zatvorske kazne doživotne. Sudovi su donijeli dvadeset presuda za genocid, od toga ih je šest doneseno na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, dok je ostalih četrnaest donio Sud BiH.

Zanimljivo je da je Okružni sud u Beogradu, kao i Viši sud u Beogradu, sve presude u vezi sa Srebrenicom okvalificirao kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a bilo ih je šest. Istu kvalifikaciju koristio je u dva slučaja i Okružni sud u Bijeljini, ali za razliku od onog u Beogradu, zločinci su u Bijeljini oslobođeni.

Presude MKSJ-a: Vidoje Blagojević (15 godina), Dragan Jokić (9 godina), Dražen Erdemović (5 godina), Radovan Karadžić (40 godina), Radislav Krstić (40 godina), Momir Nikolić (20 godina), Dragan Obrenović (17 godina), Vujadin Popović (doživotna), Ljubiša Beara (doživotna), Drago Nikolić (35 godina), Radivoje Miletić (18 godina), Vinko Pandurević (13 godina), Ljubomir Borovčanin (17 godina), Milan Gvero (5 godina), Zdravko Tolimir (doživotna). Okružni sud Beograd: Slobodan Medić (20 godina), Pero Petrašević (13 godina), Branislav Medić (15 godina), Aleksandar Medić (5 godina) – pripadnici paravojne jedinice “Škorpioni”.

Viši sud Beograd: Brano Gojković (10 godina). Županijski sud u Osijeku: Milorad Momić (15 godina). Sud BiH: Mladen Blagojević (7 godina), Milivoje Ćerović (5 godina), Dragan Crnogorac (13 godina), Zoran Kušić (5 godina), Petar Mitrović (20 godina), Vaso Todorović (6 godina), Milorad Trbić (20 godina), Željko Ivanović (20 godina), Božidar Kuvelja (20 godina), Milenko Trifunović (20 godina), Brano Džinić (20 godina), Slobodan Jakovljević (20 godina), Branislav Medan (20 godina), Duško Jević (32 godine), Mendeljev Đurić (28 godina), Radomir Vuković (20 godina), Slavko Perić (11 godina), Srećko Bošković (8 godina), Franc Kos (35 godina), Stanko Kojić (32 godine), Vlastimir Golijan (15 godina), Zoran Goronja (30 godina).

U ubijanju, silovanju i mučenju stanovništva Srebrenice u julu 1995. godine učestvovalo je hiljade Srba, pripadnika Vojske Republike Srpske, policije, Vojske Srbije, paravojnih formacija, ali i civila. Neki su u tome aktivno učestvovali, neki su na to gledali s odobravanjem bez dizanja glasa ili barem pokušaja sprečavanja zla. I danas učestvuju u tome – velika većina Srba iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Vlasenice zna istinu, zna šta su uradili članovi njihovih porodica, prijatelji, komšije…, ali okreću glavu i izvrću istinu misleći da istina neće izaći na vidjelo ako pričaju laži. Nadam se da će srpska djeca iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Vlasenice jednom upitati svoje očeve i majke gdje su bili i šta su radili u julu 1995. Naprimjer, djeca Mirka T. iz Repovca, Ljube Jovanovića, M. Ž. i V. J. iz Hranče trebala bi upitati očeve šta su radili u Potočarima 12. jula 1995. U Hranči nema baš mnogo ljudi s ovakvim inicijalima, lahko će ih prepoznati, a s Mirkom iz Repovca će im biti i mnogo lakše. Bez obzira na to što neko želi sakriti istinu, uvijek neko preživi da je ispriča. U nastavku pročitajte svjedočenja preživjelih.

Svjedočenje H. S. iz Sućeske

Došli smo kasno u noć u Potočare. Susretali smo narod koji je sjedio pored puta i u krugu fabrike. Pitali smo da idemo u bazu UNPROFOR-a, u njihov krug, ne daju. Tu smo se zaustavili, prenoćili smo. Sutradan poslije podne su nas počeli odvoziti, tako da sam ja došao na red negdje između četiri i šest sati poslije podne s mojom porodicom. Prolazeći pored UNPROFOR-a, oni su napravili lanac, suzili su poligon puta, tako da manja kolona može prolaziti do kamiona i autobusa. Prolazeći pored njih, jedan me je u uniformi, mislio sam da je UNPROFOR-ac, uzeo za rame i kaže: Stari, ovamo ti, na lijevu stranu. Rekoh mu gdje će me tamo. Kaže: Ne moraš znati, ajde vamo. Rekoh: Ode mi porodica. Ne pitam te, kaže, ajde vamo. Kada sam pogledao lijevo, vidim odvojena grupa od petnaestak starijih muškaraca. Tako sam prešao ja njima.

Kad je bila veća grupa odvojenih, naređeno je da nas smjeste u jednu kuću neposredno blizu puta. Dotjerali su nas u prizemlje te kuće. Posjedali smo. Gledamo dole prema putu. Opet odvajanje. Opet grupu čim odvoje dotjeraju u tu kuću. Tako su to radili dok se jedna veća grupa od možda 150 nije odvojila. Neki su sjedili ispred kuće, u kuću se više nije moglo, nije bilo mjesta. Pitali smo ih što nas odvajate?

Kaže: Ne pitajte nas, a što vas odvajamo, naređeno je da vas odvajamo. Jedan je došao odozdo s asfalta, pitao nas je: Ko poznaje Ratka Mladića? Neki su rekli da poznaju, a neki su šutjeli. Kaže: Eto, sada ćete imati priliku da ga vidite i što god vam je nejasno pitajte njega, jer on naređuje sve. Tako su se odozdo pomolila tri do četiri vojnika i general među njima. Gologlav je bio, kratkih rukava. Došao je blizu ulaznih vrata, pogledao po nama i nazdravio: Zdravo, komšije! Neki koji su bili bliži vratima rekli su: Zdravo! Kaže: Jeste li vidjeli šta bi s naše Srebrenice? To je naša Srebrenica. Mislili ste da vas NATO pakt može spasiti. Ne može vas ni NATO pakt spasiti, mi se ne bojimo ni NATO pakta. I tako je nastavio dalje priču o našoj vladi, zašto nismo išli sa Fikretom Abdićem, zašto smo bili pristalice Alije Izetbegovića. Onda sam rekao: Ne interesuje mene ni Alija Izetbegović ni Fikret Abdić, nego kaži ti nama što vi nas odvajate od naših porodica? Kaže: Ima u Tuzli zarobljenih Srba od prošle godine 180 i trebam jednu veću grupu vas da odvojim pa da se mijenjamo, pa ću onda izvršiti razmjenu. Ne mogu nikako s vašim vlastima da se dogovorim da mi oni puste Srbe. I tako se on opet vratio dole istim putem na asfalt.

Grupe ljudi su i dalje dogonjene do prvog mraka. Kad je pao prvi mrak, onda su naredili, kaže: Ajde iza kuće oni što su sjedili ispred kuće. Ustajte, uzimajte svoje stvari i idite tamo preko nekih kukuruza. I kaže: Idite ispred naših vojnika. Ustali su, otišli su. Kad su ovi otišli, i mi smo izašli. Sišli smo pred krug baze UNPROFOR-a. Tu su stajala dva autobusa. On je bio pored prvog autobusa. Gledao je kako ulaze. Prvi koji su dolazili ušli su u zadnji autobus, a mi zadnji koji smo dolazili u prvi autobus. Kada smo ušli svi u autobus, onda je naredio vozaču: Zatvori autobus, slijedi crvena kola i ajde za njima. On je ostao tu na putu. Krenuli smo za kolima u Bratunac, kroz Bratunac, do nekog magacina. Zaustavio se autobus, tu je opet čekala neka grupa srpskih vojnika. Oni su nas sproveli u jedan magacin. Tu su držali stražu. Opet je tu dolazio. Dovozili su s kamionima dok se nije napunio taj magacin. Kada se napunio magacin, onda su cijele noći izvodili jednog po jednog i ubijali. Donosili su nama na vrata predmete. Gvozdenom palicom su ubijali, sjekirom i noževima. Kaže: Svi ćete do zore biti pobijeni. Ujutro, pošto je svanulo, prestali su ubijati. Onda su odredili deset ljudi, da izađu da rade. Oni su izašli. Vozila su ugasila motore. Prošao je jedan sat, vozila su se ponovo upalila. Tih desetak ljudi nije se više nikad vratilo nama.

Nastavili su i dalje ubijati. Sve jednog po jednog izvedu i mi čujemo kako ga ubijaju. Odmah s vrata na lijevu stranu ubijaju. Nama su dozvolili da izlazimo na ista vrata, ali na desnu stranu, ko hoće u WC. Prilikom izlaska u WC, u jednu malu prostoriju, kada sam se vraćao iz te prostorije, vidio sam kako jednog skreću među se. Trojica su četnika stajala s jedne strane, trojica s druge. Ovaj drugi s lijeve strane držao je željeznu polugu, a s desne strane držao je sjekiru. Naprijed je stajao jedan s automatskom puškom i viče onome koji izlazi, onome starcu kaže: Ajde meni, vamo, ajde meni! Ovaj, kada je došao do njih, zastao je. Kada je dalje krenuo, ovaj s lijeve strane udario ga je željeznom polugom iza vrata, on je pao, ovaj s desne strane ga udario sjekirom preko leđa tako da je sjekira propala u njega. Onaj je držao za štilo od sjekire, on se uvijao, nije davao nikakva glasa. Tako su preko cijelog dana izvodili jednog po jednog i ubijali. Mladić je opet izbio na vrata, onda smo na njega vikali: Šta nas ubijaš? Što nas ovdje gušiš, vidiš da smo svi stari i iznemogli? Kaže: Neće vas niko više ubijati, evo, sad idete na razmjenu u Kalesiju. Nego se prebrojte, da vidimo koliko vas ima. Jedan iz sredine je ustao, prebrojao nas je, 296 je nas ostalo živih. Kaže: Sad će autobus i idete u Kalesiju.

Došli su autobusi, oni su nam naredili da ustanemo. Ušli smo u autobuse, već je bio mrak. Krenuli smo iz Bratunca prema Drini, prema Srbiji. Nismo prelazili most, nego smo s lijeve strane Drine išli za Zvornik. Prošli smo Zvornik, onda smo lijevo skrenuli. Došli smo do jedne škole i jedne sale. Zaustavili su se tu autobusi. Čekali smo, čekali smo, njih oko dvadesetak. Naređeno je da se izlazi iz autobusa i da se ide u salu. Izašli smo i posjedali u salu. U sali nije bilo nikoga, prazna je bila. Nije prošlo puno vremena, opet su dovozili tu. Kada je bilo oko deset sati, počeli su dovoziti vojno sposobne koji su otišli preko šume. U neko doba dana sala se napunila puna. Košarkaško igralište u toj sali, moguće je da ima preko petnaest metara širine, a jedno dvadeset i pet dužine. Tu je bilo puno sposobnih i nas staraca. Opet je došao general Mladić. Nisu nam davali vode, izlaziti, tako da smo bili zgušeni. Ljudi su padali u nesvijest od zgušenosti. Rekli smo mu: Što nas gušiš ovdje, što nas nekud ne voziš? Kaže: Šta ću vam ja kad vas vaša vlada neće, pa se ja moram brinuti o vama. Kaže: Sad ću ja jedne dati Fikretu Abdiću, a druge dati u Bijeljinu. Odmah ćete biti transportovani. On se opet vratio. Počelo se izlaziti na jedna sporedna vrata. Ako su izlazili, počeli su povezivati oči. Nismo mogli znati u šta se sjeda jer su se čule teške mašine u neposrednoj blizini te sale. Pitali smo one blizu vrata u šta se sjeda. Rekli su: Ne vidi se. Negdje u sedam, pola osam i ja sam došao na red. Kada sam ustao, stvarno se ne vidi kada se izlazi na vrata, iza vrata je ozidano i sada se ide pored sale. Kada sam krenuo pored sale, vidio sam mali kamion SMB boje, stoji sa ceradom. Potpatošeno je u pola karoserije. Odmah ideš u kamion, nema se penjati nigdje.

Ušli smo, napunio se taj kamion, crvena kola su stigla i za nama su krenula. Jedan pored vozača je imao automatsku pušku, prijetio je nama da ne pričamo. Išli smo malo, izašli smo na jedan pašnjak. Kada se na pašnjaku malo zakrenuo kamion, kamion je bio pokriven ceradom, malo je pozadi bilo otkriveno. Gledali smo pozadi. Vidjeli smo puno pobijenih. Pošli smo malo dalje, on se zakrenuo na drugu stranu, tu nas je parkirao pored druge grupe mrtvih. Prišla su dvojica četnika, otvorili zadnju stranicu, istjerali nas i postrojavali. Blizu reda koji je pobijen prije nas na jedno tri metra. Stali smo u red. Čim se kamion odmakao, automatske puške su pucale u nas. Pošto sam bio na čelu, na mene se navalio jedan čovjek i ja sam pao. Pošto sve popada, onda oni pojedinačno ubijaju, ubijaju i tada su se odmakli. Ležeći, gledam na drugoj strani dovezao se drugi kamion. Tamo gdje sam tu prvu grupu vidio. A ovaj opet, oni se razminu na putu. Istovari se, oni pobiše, onda onaj kamion dolazi ovamo. To je išlo brzo. Ležao sam tako, ne znam koliko je bilo, uglavnom još je sunce grijalo. Crvena kola prate i jedan drugi tamić. Crvena kola kad otprate jedan tamić na strijeljanje, odmah se ona vraćaju prije nego se istovari taj tamić, na strijeljanje, i prate drugi tamić koji se utovara. Tako su oni oba tamića pratila. U jednom momentu izostaše ona kola i ne vraćaju se više. Izađe Ratko Mladić i onaj što je sjedio pored vozača. Posmatraju. Kako se izgoni iz tamića i kako se postrojava i ubija. Kada su sve poubijali, onda se vratio u tamić, sjeo je i otišao nazad. U neko doba noći, neko društvo koje je bilo tu kažu nema više, sve je završeno, neko je rekao od tih Srba. Pitali su da li treba dežurati, neko im je rekao: S nama nećete ići, a drugi kamion ako dođe po vas, onda nećete dežurati. Ako ne dođe, dežuraćete preko cijele noći. Ovaj kamion je otišao, oni su stajali, pušili su. Poslije pet-šest minuta pomolio se ponovo kamion odakle su i oni dolazili. Došao je do njih, popeše se na kamion, bilo ih je deset, na dva strijeljanja po pet, pa je tu bilo ukupno deset. Otišli su. Mašine su tu rovile grobnice iza naših leđa. Dvije mašine, dva rovokopača su bila. Preko cijeli dan. Kada je pao mrak, oni su otišli, napustili su. Tada sam ustao s jednim koji je još preživio i prešli smo na slobodnu teritoriju.

Svjedočenje R. B. iz Bratunca

Dana 11. jula 1995., pošto je sam grad već bio opkoljen Karadžićevim koljačima, oko 13 sati, popodne, s grupom žena i djece sam se uputila prema Potočarima, gdje se nalazila Komanda holandskog bataljona, misleći da će nas oni zaštititi od četnika. Komandant 28. bataljona Ejub Golić me je s djecom utrpao u jedna kola. Nedugo zatim, stigla sam sa svoje četvoro malodobne djece u Potočare.

U Potočarima je već bila gužva, gdje se okupio ogroman broj žena, djece i muškaraca. U samim Potočarima sam primijetila veliku koncentraciju četničke vojske, među njima sam prepoznala Iliju sa Šapata kod Srebrenice, koji je u desnoj ruci nosio sablju. Sjećam se dobro da je tom prilikom izdvojio veliku grupu sposobnih muškaraca Bošnjaka, natjerao ih da ulaze u autobus, a ostatak koji nije mogao stati u autobus potrpao je u kamion govoreći: “Oni idu u Zalazje, gdje će biti poklani umjesto kurbana.” Pun autobus i kamion Muslimana-Bošnjaka je odveden u pravcu Zalazja, gdje su najvjerovatnije poubijani.

Spustila se noć. Naoružani četnici počinju izdvajati grupu po grupu mlađih žena, odvodeći ih na silovanje, a grupe muškaraca na strijeljanje i klanje. U toku cijele noći, 11/12. jula 1995, čuli su se vrisci silovanih žena i djevojaka, plač djece, a po obližnjim njivama i kukuruzištu krkljanje preklanih muslimana.

U hali Fabrike akumulatora, gdje sam bila i ja sa svoje četvoro djece, bilo je toliko naroda da se jedva moglo disati.

Četnici 12. jula 1995. i dalje sa svojim generalom Mladićem nastavljaju svoj krvavi pir, a Ratko Mladić i dalje garantuje svima bezbjednost, iako je u toku noći silovano na stotine žena i djevojaka i više od toga poklano i strijeljano Muslimana.

Oko 9 sati ujutro pošla sam da djeci donesem vode. Pored potoka, u neposrednoj blizini fabričke hale, vidjela sam četiri zaklane mlađe žene, a pored njih dva zaklana, takoreći golobrada mladića, ali ih nisam mogla prepoznati.

U toku 12. jula 1995. prepoznala sam neke četnike koji su bili moje bivše komšije u Hranči, a to su: Ljubo, četnik još iz rata 1941.-1945. godine, Vlado, sin Ljubisava, koji su me prepoznali i pogledali me mrko, da bi se nedugo zatim, u fabričkoj hali, pojavili sljedeći zlikovci, i to: M.T. iz Repovca, S. N. iz Bratunca, koji mi je rekao: “J… ti majku, zar si još živa” i još dosta njih koje sam poznavala, ali sam im zaboravila imena.

Pokušavala sam u par navrata da se s djecom ukrcam u jedan od kamiona ili autobusa, ali bezuspješno, jer bi me svaki put M. T. i M. Ž. vraćali nazad u halu fabrike, ne dajući mi da se s djecom ukrcam. Kod posljednjeg pokušaja očajno sam sjela na travu i počela plakati.

Dok sam sjedila na travi, vidjela sam kako general Ratko Mladić od bošnjačkih majki kupi mušku djecu od 7 do 15 godina starosti, a potom skupljene dječake predaje starješinama svoje vojske, koji ih odvode u nepoznatom pravcu. Ratko Mladić je majkama te djece garantovao život, uz obećanje da će ih on sprovesti do slobodne teritorije Tuzle. Grupa dječaka, koje je Mladić skupio, a koju sam ja vidjela, brojala je, po mojoj procjeni, oko 50 dječaka.

Negdje oko 17 sati, ponovo sam ustala s trave i uputila se u halu fabrike. Mlađe žene i muškarce su i dalje izvodili, žene su se silovane vraćale, dok se nijedan odvedeni muškarac više nije vratio u halu iz koje je odveden.

Gledala sam svojim očima kako se neki Orhan ili Orhanov brat, iz Dobraka kod Srebrenice, objesio sopstvenim kaišom u hali fabrike, govoreći da neće živ u njihove ruke.

U pomenutoj hali također sam vidjela preko dvadeset spontanih porođaja. Žene su na silu i od straha pobacivale djecu. Među tim ženama sam poznavala Havu, suprugu Hajrudinovu, iz Trubara kod Srebrenice, čije je žensko dijete odmah nakon porođaja umrlo.

Toga dana dosta je naroda evakuisano. Situacija se bar prividno smirila. Ostatak naroda je već iscrpljen od gladi i žeđi.

Navečer, oko 21 sat, u hali se pojavljuju vojnici UNPROFOR-a, s prevodiocem, koji nam je rekao: “Nemojte se plašiti, sada će ući osam četnika obrijanih i lepih, pripremite se.” Odmah zatim, u halu ulaze najavljeni četnici, prolaze halom da bi odredili sebi žrtve za nastupajuću noć.

Navečer 12. jula 1995, oko 22 sata, sjedila sam pored moje četiri curice koje su bile pospale. U halu su ušla trojica meni poznatih komšija, i to: M. Ž., Lj. J. i V. J., svi iz Hranče. Naredili su mi da ustanem. Ustala sam. Oni su me izveli pred halu. Pred halom je bilo još oko petnaestak četnika, od kojih sam prepoznala M. T. iz Repovca. Odveli su me u jednu kuću u Potočarima, gdje sam vidjela svojim očima kako ubijaju muslimane. U toj kući sam vidjela ogroman broj poubijanih ljudi. Zatim su me odveli do sljedeće kuće, gdje sam vidjela još stravičniji prizor, kako nabijenog na ražanj peku jednog čovjeka. Jedan od četnika me upitao: “Možeš li poznati ko je na ražnju?” Odgovorila sam da ne znam, jer se čovjek nije mogao identifikovati zbog toga što je bio skoro pečen.

Poslije toga su me odveli do jednog parkiranog autobusa, Jovanović Ljubo, moj bivši komšija iz Hranče, im je rekao: “Hajde da pročistimo pištolje.” Bacio me preko sjedišta, a potom su kao zvijeri navalili na mene. Otimala sam se, plakala i molila za milost, ali bezuspješno.

Od četnika koji su učestvovali u mom silovanju, pored Lj. J., koji me je bacio preko sjedišta, su: M. T. Iz Repovca, M. Ž. iz Hranče, V. J. iz Hranče. Ostale sam poznavala po facama, ali im se ne sjećam imena. Silovali su me. Pala sam u nesvijest i više se ničega ne sjećam. Osvijestila sam se tek ujutro u fabričkoj hali oko 9 sati. Kada sam se malo pribrala i došla sebi, pitala sam ostale žene odakle ja ovdje. One su mi rekle da su me, između 3-4 sata ujutro, u fabričku halu unijeli vojnici UNPROFOR-a, a to je već ujutro, 13. juli 1995.

Taj dan evakuacija je i dalje nastavljena, a u zraku se osjećao nedostatak kiseonika i užasan zadah od krvi i leševa poubijanih civila.

Oko podne, ponovo sam se s djecom pokušala ukrcati za evakuaciju, ali me ponovo onaj isti M. T. vratio s djecom u halu, ne dajući da se ukrcam, govoreći: “Ti nećeš nikad vidjeti vašu slobodnu teritoriju.” Tada mi je moja devetogodišnja kćerka Merima rekla: “Mama, vidiš da hoće da nas pobiju.” S djecom sam ponovo sjela na travu, kao i prethodnog dana.

Muškarce su i dalje odvajali na lijevu stranu, u pravcu Bratunca, a žene s djecom za evakuaciju u autobuse i kamione.

Vratila sam se s djecom ponovo u salu. Moja kćerka Merima mi je rekla, i zamolila, da ih sve četiri podavim, a da ih ne ostavljam žive četnicima. U fabričku halu ulazi pomenuti M. T. iz Repovca. Kada me je ponovo vidio, rekao mi je: “Je… ti majku i djecu, pa zar si preživjela, prvo što ću ti uraditi, poklaću ti djecu, a onda i tebe.” Na prijetnju ovog krvoloka, Merima je odgovorila: “Ubili ste mi oca, ubijte i mene.” Mirko je tada izašao.

Oko 16 sati u hali se pojavio Ratko Mladić i naređuje četnicima da popišu sve koji se nalaze u hali.

Ponovo se spuštala noć, ali i ovog puta su odvodili žene na silovanje, a muškarce na strijeljanje i klanje. Samo, ovaj put manje jer nas je bilo manje.

Dana 14. jula 1995, oko 9 sati ujutro, UNPROFOR nas je izveo iz hale u stroju, dvoje po dvoje za evakuaciju. Dođem do autobusa i ponovo M. T. mi ne da s djecom u autobus. Ovog puta s njim je bio i Lj. J. iz Hranče, moj bivši komšija.

Između 17-18 sati, istog dana, prišao mi je jedan mladi četnik, ne znam odakle je, ali po govoru bi se reklo da je Srbijanac. Pošto sam mu, uplakana, ispričala situaciju, rekao je da će me ukrcati s prvim autobusom koji dođe. Kad je autobus stigao, on je uzeo u naručje moje dvije curice i ponio ih prema autobusu. M. T. je stao ispred njega, opsovavši mu Boga, i rekao mu: “Ona s djecom ne može na njihovu teritoriju.” Mladi četnik ga nije slušao i s djecom me smjestio u autobus, zaprijetivši mu, da me ne bi izbacio iz autobusa u Bratuncu.

U autobuse, kao što sam već navela, nisu dali muškarcima, već su ih izdvajali na lijevu stranu. Tom prilikom, u kanalu sam, s oborenom glavom predase, prepoznala: Sinanović Nurifa, Sinanović Kemala, Ahmetović Osmana, Ahmetović Džemala, Husić Ševku, svi iz Pirića, zatim Karić Sekira iz Sekirića, Aljić Latifa iz Dobraka.

Autobus je krenuo. Stigli smo do Bratunca, gdje je zbog kontrole zaustavljen. U autobus je s automatskom puškom na gotovs ušao S. N. iz Bratunca i rekao vozaču: “Ovu ženu iz Hranče zajedno s djecom izbaci iz autobusa, jer ona je bila 1992. godine u sali OŠ ‘Vuk Karadžić’. Ona ne smije stići na njihovu slobodnu teritoriju jer će biti svjedok u Hagu.” Vozač autobusa ga je uzeo za prsa i izbacio iz autobusa, a zatim je krenuo prema Kravici.

Po dolasku u Kravicu, zaustavljen je autobus. Četnici su nas istjerali iz autobusa da prepoznajemo naše zarobljene muškarce, kojih je po mojoj procjeni bilo 3-4 hiljade, skupljenih u gomilu. Neki su stajali, neki sjedili, neki su bili vezani, a neke su još uvijek dogonili zarobljene.

U veoma velikoj masi, jednom riječju rečeno, oblaku zarobljenih Bošnjaka, za kratko vrijeme sam uspjela prepoznati neke od njih, i to: Kabilović Hamda, moga brata, Kravić Refika iz Pirića, Muniba, direktora škole iz Klotjevca, Seada Krdžića, Sabahudina Krdžića, obadva s Osmača, Kirama Mehića iz Pirića, Reufa Karića iz Pirića, Arifović Hasu iz Hranče, sina Bege Hodžića iz Hranče i još dosta njih koje sam u Srebrenici poznavala, ali im nisam svima znala imena.

Približavala se noć. Autobus je krenuo iz Kravice prema Konjević-Polju. Autobus je prošao Konjević-Polje, Novu Kasabu, Vlasenicu i stigao u Tišču. Četnici su nas u Tišči, u toku noći 14. jula 1995, izbacili iz autobusa i pješice uputili u pravcu Kladnja.

U blizini tunela kod Kladnja prihvatila nas je naša vojska i s našim autobusima, u samu zoru, s četvoro djece, 15. jula 1995, stigla sam na Dubrave kod Tuzle.

PROČITAJTE I...

Mlada Travničanka Amna Halep nedavno je uspješno operirana u sarajevskom KCUS-u nakon što joj je dijagnosticirana skolioza, bolest koja je sve češća među našom djecom. Mnogi za liječenje skolioze u inostranstvu plaćaju visoke iznose, za njih se često organiziraju humanitarne akcije. Porodica Halep odlučila se za bh. stručnjake. Ozdravljenje njihovog djeteta dokazuje da su bili u pravu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!