Pisao sam o Srebrenici sretan da ću dati glas onima koji se inače nikada ne bi čuli

Stupio sam u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela jedna polovina, majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, u tom vremenu smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Dakle, naredne 1998. godine sam započeo potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine

Razgovarao: Avdija ALIBAŠIĆ

Minhenski historičar i novinar Matthias Fink napisao je obimnu rekonstrukciju srebreničkog genocida. U izdanju izdavačke kuće “Hamburger Edition” Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu (Hamburger Institut für Sozialforschung) objavljena je njegova knjiga od skoro 1.000 stranica, pod naslovom: Srebrenica – Hronologija jednog genocida ili Šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem. Autor se godinama bavio ovom temom, sam je poduzimao i učestvovao u brojnim istraživanjima u Bosni, sakupivši informacije od stotina svjedoka, a od posebne je važnosti činjenica da je od samog početka pratio rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Knjiga je nastala kao rezultat višegodišnjih istraživanja koje je autor proveo po narudžbi Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu. Ovaj institut (HIS) vrijedi za jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih u Saveznoj Republici Njemačkoj, a poseban ugled postigao je istraživanjima na području nasilja u društvu u 20. stoljeću. Istraživanje nasilja u svim vidovima i oblastima bilo je od početka i dalje je jedna od centralnih oblasti rada Instituta. Time je potpuno prirodno da je srebrenička drama bila za Institut nezaobilazna tema.

Dr. Matthias Fink studirao je amerikanistiku, političke nauke i savremenu historiju u Tübingenu i Münchenu. Novinar, autor i producent je brojnih reportaža za razne institucije najveće informativne i medijske kuće ARD, javnog servisa u Njemačkoj. Matthias Fink odlikovan je 1998. godine nagradom “Robert Geisendorf”, koju dodjeljuje Evangelistička crkva Njemačke, a 2004. godine svjetskom srebrnom medaljom na festivalu u New Yorku (World Silver Medal des New York Festivals). Knjiga Matthiasa Finka u prijevodu na bosanski jezik je u pripremi i uskoro će izaći u izdanju sarajevske Izdavačke kuće “Dobra knjiga”.

STAV: Gospodine Fink, molim Vas da nam ispričate o Vašim prvim susretima s Bosnom?

FINK: Moji prvi susreti s Bosnom i ratom u Bosni dogodili su se u Münchenu, u jednom smještaju za izbjeglice. To je bilo 1997. godine, oko dvije godine poslije Dejtonskog ugovora. Nisam bio direktno uključen u rat i ratna izvještavanja. Bio sam neka vrsta postratnog reportera, pri čemu sam se intenzivno bavio njemačkom politikom prema izbjeglicama, posebno izbjeglicama iz bivše Jugoslavije u Njemačkoj. Tako sam stupio u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela jedna polovina, majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, u tom vremenu smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Dakle, naredne, 1998. godine sam započeo potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine. Trajalo je sve do 2013. godine, dok sam put njegovog nestanka mogao razjasniti.

Četrnaestogodišnji Mirnes Osmanović na izvjestan način personificira nepojmljiva stradanja Srebreničana. Naime, kada čitamo da na zidu u Memorijalnom centru u Potočarima stoji 8.372 imena srebreničkih žrtava, onda je 8.372 jedan anoniman broj. Međutim, kada se jedan od njih zove Mirnes Osmanović, kada se zna da je imao četrnaest godina, kada se sazna više detalja iz njegovog života, uključujući i bolni trenutak odvajanja od porodice, onda cijela tragedija dobija jedno lice.

STAV: Vi ste se susreli s mnogima koji su preživjeli te strahote i slušali njihove priče. Kao što smo naveli, podnaslov knjige pita za sudbinu Mirnesa Osmanovića, koju ste u knjizi obradili. Da li biste mogli još neke druge priče kratko skicirati?

FINK: Nemamo prostora i vremena da izlažem mnogo priča. Svaka pojedinačna priča za sebe je tako potresna i dirljiva da bi čovjek, s jedne strane, mogao samo plakati, odnosno, kod sve te strave i užasa, s druge strane, ostaje naprosto bez riječi. Ipak, želio bih ispričati o jednoj ženi, Fahreti Orić iz Lehovića, jednog zabačenog sela u brdima kod Srebrenice. Fahreta se vratila s roditeljima u njihovu kuću, jer za njih nije postojao nikakav drugi smještaj. To je bio povratak u NIŠTA – bez struje, bez vode, odsječeni od ostatka svijeta, skoro svi raniji susjedi bili su otišli. Samo ova mlada žena, upravo dvadeset godina starosti, koja je ustvari život imala ispred sebe, našla se na potpunom životnom bespuću, ali ona se nikada nije žalila. To neću nikada zaboraviti. I drugi povratnik u Lehoviće Haso Hasanović, jedan mladi otac, imao je samo jednom u godini posla – uvijek u julu, kada bi dolje u dolini, na velikom groblju u Potočarima, ponovo predstojala masovna sahrana mrtvih Srebreničana, Haso je kopao grobove. Tako je on, koji je sam za dlaku izbjegao masovno strijeljanje, nešto mogao zaraditi.

STAV: Kako ste reagirali na događaje i rezultate do kojih ste dolazili u toku svojih istraživanja?

FINK: Ja sam u toku mog čitavog radnog vijeka ustvari imao posla s takvim ili sličnim događajima u Srednjoj Americi, u Južnoj Americi, u Sjevernoj Irskoj, u Palestini i, upravo, u bivšoj Jugoslaviji. Također sam se veoma zanimao za uništavanja evropskih Jevreja u vrijeme nacizma. Zato nije za mene bilo potpuno novo da se moram suočiti s ljudskom patnjom i bijedom. Ali šta bi to trebalo zapravo da znači? Svaki je put iznova bilo duboko potresno i naprosto neshvatljivo. Samo kao novinar imaš tu mogućnost i sreću da ovakve tragedije pišeš iz duše ukoliko druge o njima izvještavaš. Time daješ glas i onima koji se inače nikada ne bi čuli. I to ti pomaže i ohrabruje te.

STAV: Da li ste prilikom Vaših istraživanja bili ometani ili možda čak i napadani?

FINK: To bih mogao ustvari odgovoriti negativno, dakle, u osnovi ne. Istina, jedanput je bilo prilično opasno. Zajedno s jednim kolegom sam putovao prema jednom mjestu gdje je kratko vrijeme prije toga bila otkrivena masovna grobnica s ostacima srebreničkih žrtava. Bilo je već mračno i najedanput su pred nama stajala dvojica naoružanih muškaraca s uperenim puškama. To je bilo 1998. godine, dakle, u periodu u kome strani novinari, pogotovo zapadni, blago rečeno, nisu rado viđani u Republici Srpskoj. Kasnije je došla i policija pa smo tim povodom morali upoznati i Centar javne bezbjednosti u Zvorniku. Ali to je bilo sve. Ono što me je zaista ljutilo jeste ponašanje pres-centra Suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu prema novinarima. Nikakve pomoći, nikakve podrške, uvijek mrzovoljnost i arogantno odbijanje, a ta sudska instanca osnovana je s posebnim ciljem da procesuira one ratne zločine u Bosni i Hercegovini, koji se ne procesuiraju u Hagu.

STAV: Kako biste ocijenili zbivanja u Bosni, a posebno u Srebrenici u međunarodnom kontekstu? Kako bi međunarodna zajednica iz njih mogla izvući pouke kako se takve tragedije ne bi ponavljale?

FINK: Međunarodna zajednica nije ništa naučila niti na Kosovu, niti u Iraku, niti u Darfuru, niti u Siriji, niti u Myanmaru itd. Ništa! Ne smije se zaboraviti: jednu godinu prije Srebrenice u Ruandi je izvršen genocid naroda Tutsi i njihovih simpatizera nad narodom Hutu. Preko 800.000 ubijenih ljudi. Da bi se nakon toga u tijelima Svjetske organizacije samo ponavljalo: Nikada više! A ono se ponovo događalo. Da li se označavalo kao genocid ili ne, smatram da je to drugorazredno. Oko toga mogu pravnici raspravljati. Međutim, problem je da se danas taj pojam inflatorno koristi. Šta se desilo u Bosni i Hercegovini? Bosanski Srbi su u maju 1992. godine formalno odlučili da teritorij od Krajine na zapadu, zatim duž rijeka Save i Drine do Istočne Bosne stave isključivo pod svoju kontrolu, protjerujući pri tome mjesno bošnjačko stanovništvo, čak iako je bilo u većini. To je nazivano etničkim čišćenjem. Ko nije otišao, ili ponekad nije dovoljno brzo otišao, bio je ubijen. Je li to genocid? Ja to ne znam, o tome neka govore stručnjaci za međunarodno pravo. Ali znam da je počinjen ogroman i gnusan zločin. I niko ne može reći da nisu ništa o tome znali.

STAV: Vi se istraživali ogromnu količinu izvora. Od posebne važnosti jesu dokumenti Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), čije ste rasprave pratili godinama. Nebrojeni svjedoci dali su svoje izjave, među njima i brojni oficiri Vojske Republike Srpske. Uz to, Tribunal je imao pristup i tajnim dokumentima. Kako ste se odnosili prema tom moru informacija?

FINK: U tom pogledu sam imao veliku sreću. Kada sam počinjao rad na mojoj knjizi , to je bilo 2010. godine, o ovoj temi postojao je izvjestan broj tzv. sekundarne literature i studija koje su, međutim, najvećim dijelom bile prilično neprecizne. To nisu bile greške autora, nego oni nisu jednostavno imali pristup drugim izvorima osim izjava svjedoka i novinskih vijesti. Onda su počeli procesi u Hagu, u slučaju Srebrenice kao prvi proces protiv Radislava Krstića, generala bosanskih Srba. Kanije su došli još brojni drugi procesi. Tamo su prezentirani i citirani originalni dokumenti, što je postalo dostupno i moglo se preuzeti i za vlastite svrhe. Uz to, velika je sreća da je Haški tribunal napravio jednu banku podataka u koju su sakupljani svi pisani dokumenti koji su bili predočeni Sudu, a koja je dostupna javnosti, dakle, skoro svi dokumenti, iako ne svi u potpunosti, jer je ponešto ostajalo zatvoreno za javnost, upravo kao što su i neka svjedočenja, posebno političara, obavljana bez prisustva javnosti. Ali to je bilo jedno nemjerljivo blago koje je neko, naprimjer ja, iznenada i putem interneta mogao vidjeti. To mi je za knjigu bilo od velike pomoći jer je sada bilo moguće pismeno dokazati kada je ko i šta naredio. Svaki i svaka može danas te dokumente kući putem računara pogledati, ukoliko on ili ona inače drugačije ne vjeruje. Poricateljima zbivanja ni to neće koristiti, njima se ionako ne može pomoći.

STAV: Međunarodna je zajednica u bosanskom ratu svojim (ne)činjenjem posve izgubila svoju vjerodostojnost. Međutim, i aktuelne presude ICTY očevidno se ignoriraju. Kako ocjenjujete značaj Tribunala s obzirom na ovakav razvoj?

FINK: Mislim da se rad ICTY-a ne može dovoljno visoko ocijeniti. Čovjek možda može da s nekim presudama ne bude zadovoljan, i to presudama koje u slučaju rata u Bosni i Hercegovini pogađaju sva tri sudionika, ali dokaze koje je ovaj tribunal sakupio i dokumentirao niko više ne može izbrisati. Dokumenti postoje i oni su dostupni. Svako može pročitati da je Narodna skupština bosanskih Srba u maju 1992. godine “etničko čišćenje” Istočne Bosne obznanila kao svoj strateški cilj i da je Ratko Mladić već tada to označio kao genocid.

To je sada sve dostupno, a za to se pobrinuo taj tribunal. I još nešto: Nijemci su nakon Drugog svjetskog rata mogli Nirnberški proces klevetati kao pravdu pobjednika, jer doista i jesu u Sudu sjedili pobjednici. To ne važi za ICTY. Tamo nije niti Bošnjak, niti Srbin niti Hrvat kao sudija Suda. To čini Sud, uz sve nedostatke kojih je bilo, još uvijek vjerodostojnim.

STAV: U kojoj mjeri pratite današnji opći razvoj prilika u Bosni?

FINK: S objavljivanjem moje knjige o Srebrenici sam otišao u mirovinu. Time je za mene tema Bosne i Hercegovine bila više-manje završena, pogotovo nakon presuda protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića – one su mi pokazale da ništa ne moram korigirati. Kontakt s porodicom Osmanović održavam još uvijek, ali ona živi u SAD-u. O Bosni i Hercegovini čitam sve što mi dođe do ruku i, kao što su mnogi drugi u zemlji, i ja sam deprimiran da se tamo život još uvijek odvija po etničkim linijama i da ova zemlja polahko, ali sigurno krvari, jer odlazi toliko mladih ljudi. To je veoma, veoma tužno. Ali ja se nadam da će oni koji su ostali, jedanput, nekad ustati i otjerati s vlasti one koji im zagorčavaju život. Bilo bi krajnje vrijeme, jer ljudi u Bosni i Hercegovini nisu zaslužili ovakav život.

PROČITAJTE I...

Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu

“‘Limitless’ je operativni sistem napravljen za slijepe i slabovidne osobe kako bi one mogle neometano koristiti mobitel. Uz pomoć vještačke inteligencije i 'machine learninga', uspio sam sve sklopiti i napraviti operativni sistem baziran malim dijelom na androidu, a sve ostalo moja je originalna ideja, koja se može proširiti i na druga hendikepirana lica, ali prvo želim da završim ovo što sam započeo”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!