Peta i šesta kolona: Sumrak diletanata

Oni žele društvo u kojem jednaku vrijednost, jednako poštovanje i jednak društveni značaj imaju veleizdajnik i narodni heroj, dezerter i prvoborac, predsjednik države i pjano iz kanala, reis i anonimni Facebook “učenjak”, epidemiolog i kafanska pjevaljka, doktor historijskih nauka i “načitani” komšija, etablirani medij i anonimni portal... To je zbir samoprozvanih lidera, pjesnika, književnika, eksperata, analitičara, veterana, kolumnista, pisaca, humanitarnih radnika, instruktora za krizne situacije, konceptualnih umjetnika, političara, povratničkih glasnogovornika, kojekakvih veličina i uopće umišljenih diletanata

Jedan od prirodnih zakona ovdašnjeg društvenog poretka u Bošnjaka, barem u poslijeratnom periodu, glasi: što je društvo stabilnije i mirnije, to je više izloženo subverzijama i to ima više neprijatelja. Ovo je pogotovo slučaj s domaćom političkom scenom na kojoj se bilo kakva politička stabilnost tretira kao nenormalno stanje koje se treba i mora napasti i mijenjati po svaku cijenu.

Naročito je ovaj fenomen primjetan u vremenima kada političkom scenom dominira najveća i najreprezentativnija bošnjačka stranka – SDA. Neobična otpornost ove stranke na neprekidne višedecenijske napade i podmetanja, konstantna odlučnost Bošnjaka da joj daju najveće povjerenje na izborima te stoga uporno odbijanje SDA da se raspadne ili krahira, ne samo kao konkretna stranka nego i kao ideja političkog organiziranja Bošnjaka na nacionalnim osnovama, gotovo da izaziva histeriju u nekim parapolitičkim krugovima. Stoga su napadi i podmetanja brutalniji, ali i providniji u svojim krajnjim namjerama.

Već je odavno očito da je određenim vanjskim centrima u interesu da bošnjačko društvo ne ostvari unutrašnju koheziju u pogledu fundamentalnih nacionalnih pitanja niti da ikada zaživi u obliku u kojem bi se moglo nazvati državotvornim. Zato je napadima pogotovo izložena ideja nacionalnog jedinstva i adekvatne političke reprezentacije, kao dva najvažnija razloga zašto se Bošnjacima 1992. godine nije ponovila 1941. godina i zašto su uspjeli ne samo opstati nego i nakon toliko stoljeća izboriti vlastitu državu.

I unutrašnja kohezija, i nacionalno jedinstvo, i adekvatna politička reprezentacija podrazumijevaju postojanje određenog internog konsenzusa jednog kolektiva u vezi s tim šta su mu temeljne vrijednosti i kako mu je podešen moralni kompas. Upravo zato možemo svjedočiti stalnim nametanjima moralnog relativizma kao vrline, pokušajima dekonstrukcije bilo kakvog sistema vrijednosti, nastojanjima da se nacionalno jedinstvo kao ideja demonizira, a adekvatna nacionalna politička reprezentacija potpuno demontira. Ono što mnogima nije očigledno jeste da takvi nedobrodošli zahvati u bošnjački kolektiv nisu samo stvar grupacija koje djeluju izvan bošnjačkog kolektiva već i da su postali primarni i, moglo bi se reći, životni interes pojedinaca i grupa među samim Bošnjacima.

Unutar bošnjačkog naroda postoji društveni sloj koji prosperira u situaciji trajne vrijednosne anarhije i okruženja u kojima vladaju zakoni džungle. Ovaj društveni sloj isplivao je na površinu upravo u okolnostima potpune pometnje nakon poslijeratne dobro planirane i još bolje finansirane dekonstrukcije i destrukcije gotovo svih pozitivnih vrijednosti i tekovina izgrađenih tokom agresije.

Njegov prirodni ekosistem jeste društvo u kojem nema istinskih autoriteta, u kojem ne postoji bilo kakva hijerarhija, u kojem riječ i djelo profesionalca imaju istu težinu kao i lupetanja najvećeg amatera, u kojem suludi trač ima istu težinu kao i provjerena informacija iz kredibilnog izvora. To je svijet u kojem je sve relativno i u kojem svako istovremeno ima i nema pravo. U takvom društvu jednaku vrijednost, jednako poštovanje i jednak društveni značaj imaju veleizdajnik i narodni heroj, dezerter i prvoborac, predsjednik države i pjano iz kanala, reis i anonimni Facebook “učenjak”, epidemiolog i kafanska pjevaljka, doktor historijskih nauka i “načitani” komšija, etablirani medij i anonimni portal… ž

To je društvo samoprozvanih lidera, pjesnika, književnika, eksperata, analitičara, veterana, kolumnista, pisaca, humanitarnih radnika, instruktora za krizne situacije, konceptualnih umjetnika, političara, povratničkih glasnogovornika, kojekakvih veličina i uopće umišljenih diletanata. Samo u takvom okruženju poremećenih vrijednosti i nepostojećih autoriteta moguće je da se kao relevantni autoriteti nametnu ljudi s margina i ekstrema i da u njemu naprosto cvjetaju. Ne čudi stoga da su upravo to danas kategorije koje se najviše opiru bilo kakvom uvođenju reda i poretka u bošnjačkom društvu i da su upravo to društveni slojevi koji su najveći protivnici ponovne uspostave društvenog mainstreama.

Čak i sama naznaka da može doći do početka uspostavljanja nekog poretka, discipline i hijerarhije unutar bošnjačkog kolektiva, pojedince koji pripadaju navedenoj grupaciji automatski nagoni na sabotažu i subverziju, na unošenje nemira i nereda, cjepkanje i atomizaciju, bjesomučne napade na sve ono što oni percipiraju kao simbole nastupajućeg sistema, na izmišljanje podjela i problema ondje gdje ih nema. U suštini, taj psihološki impuls i nije teško shvatiti, a da bismo ga plastično opisali, poslužit ćemo se jednim prizorom iz serije koja se nedavno puštala na nekom od lokalnih kanala.

U seriji Ti si moja domovina, koja tematizira Turski rat za nezavisnost, izvjesni Dagestanac, bivši bandit koji je postao poznati i važni zapovjednik nekoliko hiljada turskih gerilaca, odlučuje neposredno prije presudne bitke povući svoje snage i izdati i borbu za slobodu i svoje turske sunarodnjake. Svoju izdaju pravda riječima kako bi se konačnom pobjedom i završetkom rata sve vratilo na staro – ugledni ljudi opet bi bili ugledni, trgovci bi opet nastavili biti trgovci, generali bi nastavili biti generali, a on bi iznova postao niko i ništa, obični bandit; a on se sada, kada je postao neko i nešto, kada je okusio vlast i moć, više nikada neće i ne može vratiti na staro.

I upravo je to taj moment koji od mnogih pojedinaca i grupa, koji su se u vremenu dekonstrukcije istinskih autoriteta ustoličili kao samozvani autoriteti i eksperti, pravi nepomirljive protivnike ne samo reda i sistema nego i same ideje normalno uređenog društva. To što time odmažu zajednici kojoj se pokušavaju nametnuti kao relevantni njih niti najmanje ne zanima jer oni bi radije bili autoriteti propalog i abnormalnog društva lišenog vrijednosnih normi nego nevažni marginalci u normalnom društvu.

Ovakva vrsta mentaliteta, nažalost, nije rijetkost jer je ovaj fenomen karakterističan za cijelu jednu klasu ljudi koji pripadaju svim društvenim slojevima i čitavom presjeku društva. Takve vrste nezdravih ambicija i potreba da se bude relevantan po svaku cijenu karakterna je mahana i slaba tačka popriličnog broja osoba aktivnih na javnoj sceni te su neka vrsta otvorene rane bošnjačkog kolektiva preko koje redovno dolazi do upada raznih vrsta stranih tijela i posljedičnih infekcija. Gotovo po pravilu, takve osobe služe kao provodnici neprikladnih i neprirodnih ideja i procesa koje dolaze izvana, a koje za posljedicu imaju slabljenje i atomizaciju bošnjačkog društva. Takav je slučaj ma o kojem polju društvenog djelovanja se radilo – politici, kulturi, religiji, sigurnosti ili medijima.

Upravo kroz takve samoustoličene autoritete i vječne kontraše i opozicionare dolaze napadi na bošnjačko nacionalno jedinstvo, pobune protiv homogenizacije na patriotskim osnovama, suprotstavljanja standardizaciji i normama, ataci na jedinstvo i jednoobraznost vjerske zajednice, sabotiranja probosanskih političkih frontova ili marginalizacija važnih pitanja, kakvo je pravo na jezik ili jačanje vlastitih kapaciteta da se odbrane narod i država. Takve osobe i grupe često su ili svjesni saboteri ili tek puki korisni idioti onih koji bi od Bošnjaka najradije napravili ili nedržavotvornu zajednicu nekoliko plemena koja pod kontrolom desetak ucijenjenih regionalnih poglavica obitava u privremenom rezervatu zvanom Bosna ili neartikuliranu masu pojedinaca lišenu zajedničkih vrijednosti pogodnu za buduća identitarna preoblikovanja.

Zbog svega navedenog, neophodno je ovaj fenomen, kao i njegove nosioce, prepoznati na vrijeme i razumjeti da njihovo uporno suprotstavljanje zajedničkom interesu proizlazi iz činjenice da oni svoje partikularne interese – nebitno radilo se o interesima pojedinca ili grupacije – pretpostavljaju zajedničkim interesima. Pokušati ostvariti bilo kakvo “jedinstvo” ili “pomirenje” s takvim osobama i grupama gotovo je nemoguće jer oni svoj i prosperitet svojih ideja mogu ostvariti samo u uvjetima nejedinstva i svađe.

Jedini realan način suprotstavljanja ovakvim sabotažama jeste nastavljanje započetih procesa normalizacije društva kroz vraćanje političkog, društvenog i kulturnog centra i mainstreama ondje gdje mu je oduvijek i bilo mjesto. Kako se društvo bude navikavalo na pozitivne standarde i norme, kako se nastave ustoličivati istinski autoriteti, kako se počne nazirati sistem i hijerarhija, tako će i diletanti postajati sve ekstremniji, ali i sve marginalniji i nevažniji. Njihovo je vrijeme, srećom, na zalasku.

PROČITAJTE I...

Strache je svoj posljednji sastanak u ulozi austrijskog dopremijera imao 13. maja u Beču, kada je u posjetu primio Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Njih dvojicu već dugo vežu zajednički desničarski interesi i kontakti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Amir Čamdžić 12.03.2019.

    Portal “Stav” napisa, citat: “Oni žele društvo u kojem jednaku vrijednost, jednako poštovanje i jednak društveni značaj imaju veleizdajnik i narodni heroj, dezerter i prvoborac.

    Pa vaša politika je u decembru 1995 godine dala opštu amnestiju svim dezerterima, i dala dezerterima veća prava nego borcima. Danas je velika većina bivših boraca , izuzev stranačkih poltrona, u raznoraznim stranačkim boračkim udruženjima na prosjačkom statusu, gotovo nemaju hljeba da jedu, s dezerteri gospoda, zaradili u četiri godine rata ogromne novce, gazde, plus i ratni i postrani profiteri i vi pišete “neko”, vaša politika , ne “neko” je dala veća prava dezerterima, još u decembru 1995 godine (vaš Alija Izetbegović je potpisao ukaz o amnestiji dezerterima i drugima). Ni krv poginulih se tog decembra 1995 godine nije bila osušila. Gdje to vi tražite krivce?

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!