Partija i kolege iz “Oslobođenja”

Knjiga Miroslava Jančića Kako sam izdao nacionalnu stvar izašla je iz štampe bez plaćenog mi honorara, bez potpisa autora ilustracija i s naznakom da sva prava na knjigu, pa i moje ilustracije, pridržava Izdavač. Revoltiran i bijesan na Izdavača, napisao sam kratak tekst, i ne sluteći kakav ću belaj sebi natovariti na glavu

Naivno sam vjerovao da moj status u društvu, egzistencija, zarada, nagrade i pohvale isključivo zavise od kvalitete moga rada, profesionalnog odnosa prema poslu koji obavljam. Tek dolaskom u redakciju lista Oslobođenje shvatio sam u kakvoj sam zabludi bio. Kolege su mi više ličile, uz časne izuzetke, na partijske radnike, a redakcija na skup partijskih istomišljenika koji su u stalnom zasjedanju.

S obzirom da nisam bio član partije, bio sam izopćen i, kao takav, samo sam mogao nagađati o čemu se tamo raspravlja i šta se to tako važno rješava. Rezultate njihovih sastančenja dobijao sam na kraju mjeseca kroz lični dohodak. Naravno, često sam se bunio, a umjesto bilo kakvog odgovora i objašnjenja, optuživan sam da sam remetilački elemenat i da kvarim međuljudske odnose u redakciji.

U takvom okruženju i u takvom statusu, bilo je to početkom osamdesetih godina onog tamo vijeka, dobio sam ponudu da ilustriram knjigu Miroslava Jančića pod naslovom Kako sam izdao nacionalnu stvar. Polemički tekst, obračun sa stvaraocima koji su okrenuli leđa rodnoj Bosni i otišli živjeti i raditi u Beogradu. Knjiga Miroslava Jančića Kako sam izdao nacionalnu stvar izašla je iz štampe bez plaćenog mi honorara, bez potpisa autora ilustracija i s naznakom da sva prava na knjigu, pa i moje ilustracije, pridržava Izdavač. Revoltiran i bijesan na Izdavača, napisao sam kratak tekst, i ne sluteći kakav ću belaj sebi natovariti na glavu, u kome sam naznačio da sam pokraden i poslao ga jednoj beogradskoj redakciji.

Tekst je objavljen, a ja ni u snu nisam mogao sanjati kakvu će buru optužbi, osuda pa i prijetnji kod kolega u redakciji izazvati. Postao sam izdajica, prodana duša, srbofil, beogradofil, da im se, tamo njima, uvlačim u zadnjicu, i da sam to uradio u dosluhu s beogradskom čaršijom. Moja pobuna zbog neisplaćenog honorara, zbog nepotpisivanja u knjizi, zbog otimanja autorskog prava, prebačena je na teren politike, potom i na stranice sarajevske štampe, bez da me iko upitao zašto i zbog čega sam to uradio. Što sam se više branio, pisao, demantirao, objašnjavao, sve sam više tonuo. Sam sebi sve sam više ličio na Don Kihota u borbi s vjetrenjačama. Tek tada sam shvatio šta znači biti anatemiziran, izopćen, kada te rulja, pa makar to u mome slučaju bile i moje radne kolege, uzme pod svoje.

Iskreno govoreći, situacija u kojoj sam se našao nije mi bila prijatna, ali me nije puno uzbuđivala, pa ni brinula. Vjerovao sam da je to bio kolektivni cirkus, dokazivanje onima gore kako su oni budni i kako se bore protiv raznih devijacija u vlastitim redovima. A možda su i vidjeli šansu da se riješe i mene i moje karikature koja im je bila ionako u listu suvišna.

Slučajno sam sreo pjesnika i revolucionara Oskara Daviča, koji je u to vrijeme živio u Sarajevu, osnovao i uređivao časopis Ovdje. Bio je u toku, a ja sam mu objasnio zbog čega je sva ta buka i galama oko mene podignuta. Davičo mi je predložio da to napišem, a da će on tekst objaviti u časopisu Ovdje. Poslušao sam Oskara.

Helem, huka, buka, dim, silna prašina, osude i presude podignute oko moga slučaja naglo su prestali. Reklo bi se, kao da ništa i nije ni bilo. Osim što nisam dobio nikakvu satisfakciju, izvinjenje za maltretiranje, pa ni honorar za ilustriranje knjige. Pojela maca.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!