Papak je i papku papak

Zbog ljudi poput tebe nas mrzi cijeli svijet!”, izbaci Leslie iz sebe nezadovoljstvo koje se skupljalo sve vrijeme tokom ručka. On ustade i poče urlati. Napravio je krupnu grešku kada ju je nazvao “rospijom”. Našao sam se u dva skoka pokraj stola i zamahnuo da ga sastavim iz sve snage

Ne mogu se sjetiti kako sam se dovukao do centra Parme. Bilo je tmurno i depresivno, kao da nisi u Italiji. Padao je mrak. Nedjelja, nigdje živa roba. Balkanski ponos i urođen osjećaj neprijatnosti u komunikaciji s nepoznatim ljudima nisu mi dopuštali da nekog na ulici pitam za hotel u kojem sam trebao prenoćiti. Zurio sam u mapu grada koju je lagana kišica već polahko natapala. Nisam ništa mogao skontati. Na kraju sam progutao poveliku knedlu i upitao nekog prolaznika koji mi nije znao reći gdje se nalazi hotel. Pitao sam uzaludno još nekoliko slučajnih prolaznika koji su se kao po nekoj kazni našli na ulici. Obratio sam se na kraju nekom taksisti koji mi je kroz zalogaj pokazao prstom smjer. Vukao sam koferčić i posmatrao izloge ispunjene svim i svačim – raznoraznim poguzlucima. Parma je poznata po industriji hrane, prave najbolji sir na svijetu, čuveni Parmigiano-Reggiano, a i suhomesnati su im proizvodi jednako tako dobri. Nisam bio gladan, napucao sam se nakon slijetanja hladne sirnice, koju sam pred put nabrzinu zgrabio kod Bećirija.

Dugo nisam bio siguran šta ću zapravo raditi u Parmi. Bio sam pozvan na neki festival umjetničkih performansa, a uvijek mi je bilo teško raditi “po narudžbi”. Dok sam se približavao hotelu, u glavi sam razrađivao finese performansa za koji sam znao da neće biti najbolje što sam napravio, ali je trebalo biti dovoljno dobro da se ne osramotim. Moje razmišljanje prekinula je tabla s natpisom hotela, čiji mi se izgled odmah učinio sumnjivim. Stajao sam ispred, buljio, nije bilo nijednog upaljenog svjetla na recepciji, ništa se nije dešavalo. Hotel je bio zatvoren. Poludio sam. Uspio sam naći telefon, ubacio nekoliko novčića i slušao kako na drugoj strani zvoni. Niko se nije javljao u festivalskom uredu.

Tumarao sam naokolo od hotela do hotela tražeći sobu, ali je bio neki glupi sajam kojekakvih budalaština pa je svaki hotel bio dupke pun. Razočaran i ljut na organizatore, pronašao sam neki parkić, legao na klupu, pokrio se kabanicom i pokušao zaspati. Kroz glavu su mi prolazile scene nedavno završenog rata, prisjetio sam se kada sam u nekoj ofanzivi legao na nosila za ranjenike da malo kunjam i zaspao k’o zaklan, što je prepalo jednog mog kolegu koji se vraćao sa smjene, misleći da sam “zaplatio”. I nije mi u tom trenutku bilo neudobno spavati na klupi usred Italije, bilo je ipak milion puta bolje nego u udobnom krevetu za vrijeme granatiranja Sarajeva. Čak mi ni kiša više nije smetala.

Što sam se glasnije derao na organizatore festivala, to su oni više kolutali očima, na kraju mi dadoše (kao u Alan Fordu) papirić za neki restoran na kojem je pisalo nešto kao “jedi koliko možeš – platili su drugi”. Kada je performans završen, odvezli su me autom do nekog hotela da budu sigurni da neću još jednu noć prespavati na ulici.

Sutradan me pokupio moj prijatelj Gianfranco, ludi filmadžija, nekadašnji vlasnik galerije u Milanu, koji je živio u nekom seocetu nedaleko od Parme. Upoznali smo se u ratu, dolazio je snimati dokumentarce o opsadi Sarajeva, donosio mi klopu i papir za crtanje, boje za slikanje. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji je stalno dolazio u grad i motao se naokolo kao da je tu živio cijeli svoj život. U više navrata umalo nije izgubio glavu, ali ga to nije omelo. Godinama je tako živio po raznoraznim konfliktnim zonama snimajući dokumentarce. Znao je dobro i Ahmada Šaha Masuda, vođu pokreta otpora Sovjetima, a potom talibanima u Afganistanu, subkomandante Marcosa iz Meksika, kao i mnoge druge likove po cijelom svijetu koji su se borili za svoje ideale. Ustvari, Gianfranco je bio nepopravljivi ljevičar koji je imao mnogo bolji osjećaj za pravdu nego svi ljevičari koje sam poznavao. Njegov otac bio je ugledna ličnost u Parmi, nekada pripadnik pokreta otpora Musolinijevim razbojnicima, čak mu je dugogodišnji prijatelj bio Picasso, koji mu je poklonio nekoliko ulja na platnu koje Gianfranco i sad ima, ne pada mu na pamet prodati familijarno naslijeđe, bez obzira na multimilionske ponude kojima su ga obasipali.

Kad smo stigli u njegovo selo, prvo je probudio vlasnika mesare koji je u pidžami otvorio vrata podruma u kojem smo s plafona poskidali najbolje salame i još koješta. Onda smo otišli u neko njegovo svratište u kojem sam pojeo najbolju supu u svom životu, pretrpanu parmezanom. Zatim smo sjeli u auto i vratili se u Parmu. Otišli smo u omiljeni restoran Giuseppea Verdija u kojem smo naručili zeca za ručak. Kasnije smo već bili u Milanu, u redakciji art magazina Flesh Art, gdje me je upoznao s vlasnikom, čuvenim Giancarlo Politijem.

Sutradan sam bio u vozu za Firencu. Tamo me dočekala (moja tadašnja djevojka, sadašnja supruga) Leslie koja je tu učestvovala na jednoj izložbi fotografija. Sretni što smo zajedno, krenuli smo u obilazak grada. Već sam prije bio u Firenci, tako da sam se pravio važan da kao već sve to znam i da sam već sve vidio i da mogu ni manje ni više nego biti vodič. Osramotio sam se već na sljedećem uglu, Leslie je onda pitala prolaznike gdje je taj neki restoran jer je meni bilo neprijatno pitati. Ristorante Accademia na Piazzi San Marco bio je odličan. Čuveni krvavi fiorentinski stejk od kilo i po klizio je lagano niz grlo, davili smo se oboje, sve se to zalijevalo finim Chiantijem. Nakon obžderavanja, pomjeranja kopče na kaišu i plaćanja računa, do kasno u noć šetali smo naokolo i uživali u romantici.

Buđenje u hotelu Kraft i doručak u krevetu u suncem obasjanoj sobi bilo je spektakularno za papka iz Sarajeva. Izašao sam u šlafruku na balkon i posmatrao Duomo (koliko sam samo nekada kao klinac maštao da to vidim). Nažalost, taj smo dan već morali krenuti. Prije nego smo pošli na stanicu, svratili smo u neki restorančić da nešto prezalogajimo pred put. Pocalili su nas za neki stol u uglu. Naručio sam njoke u gorgonzoli. Klopa je brzo stigla, ali uobičajena tišina kada je nešto ukusno i dobro nije se desila. Neki turist-magarac iz Amerike, u pratnji dviju snaša, derao se iz sveg glasa, deklamirao kojekakve gluposti da cijeli restoran čuje. U neka su doba svi posmatrali klovna kako gestikulira. Primijetio je da su svi prestali jesti i da ga još više zagledaju, a on je onda postao još glasniji, osjećajući se važnim i superiornim. Kad smo izlazili iz restorana, Leslie se iznenada okrenu i u tri skoka nađe se ispred stola s bahatim sunarodnjakom i njegovim pratiljama.

“Zbog ljudi poput tebe nas mrzi cijeli svijet!”, izbaci Leslie iz sebe nezadovoljstvo koje se skupljalo sve vrijeme tokom ručka. On ustade i poče urlati. Napravio je krupnu grešku kada ju je nazvao “rospijom”. Našao sam se u dva skoka pokraj stola i zamahnuo da ga sastavim iz sve snage, ali priseban konobar me uhvatio za ruku i spriječio mnogo goru situaciju. Rastaviše nas uz glasno urlanje i metež dok su sa stolova padale salvete i čaše. Izlazeći iz restorana, Leslie je dobila aplauz svih prisutnih, koji bi najradije uradili isto. Kad smo izašli, shvatih da mi je viza istekla. Da je došla policija i privela nas, našao bih se u popriličnim govnima. Vjerovatno bih dobio pečat u pasoš koji bi značio zabranu ulaska u Schengen na pet godina.

Sjedili smo sljedeću večer u nekom restoranu u Veneciji. Staviše ispred nas kruh, maslac i maslinovo ulje. Leslie je zgrabila prvu posudu ispred sebe, nasula u nju maslinovo ulje i počela umakati. Meni tu nešto nije štimalo. Posumnjah da posuda za to nije predviđena. “Šta ti znaš, papak?!”, odbrusi mi i nastavi meziti razgledajući detalje po restoranu. Što sam više posmatrao ljubičasti stakleni objekt s interesantnim formama kako se presijava, postalo mi je jasnije o čemu je riječ. U tom trenutku pojavio se konobar i na lošem engleskom tiho se obratio mojoj tadašnjoj djevojci, sadašnjoj supruzi: ”Sinjora, nema potrebe da koristite pepeljaru, evo tu imate

PROČITAJTE I...

Bilo je jasno kako je u pitanju pokušaj sklapanja nelegalnog sastava Vijeća koje bi onda izabralo dekana. Onda bi inspektor za visoko obrazovanje označio taj izbor nelegalnim, a u međuvremenu bi bilo izdiktirano novo rješenje. Sve u cilju, kako tvrde poznavatelji prilika na fakultetu, da Vojniković, koji sebe na nekim budućim izborima vidi kao SDP-ovog ministra obrazovanja, ostane jedna od najutjecajnijih osoba u ovoj instituciji.

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!