Ovo je moje, ja ne mogu tek tako odustati od Bukovice

U selu ima desetak kuća i svega šest stalnih stanovnika – porodica Jusupović, koju čine supružnici Midhat i Zlatija, njihovo dvoje djece, šestogodišnja kćerka Ema i dvogodišnji sin Emir, Midhatova majka Rasema. U selu živi i jedna starija gluhonijema žena koja se zove Fatima

Selo Gornja Bukovica udaljeno je od Srebrenice oko 18 kilometara, a od Milića desetak. Geografski se nalazi na granici dviju općina, a, kako stanovnici kažu, zapravo “ne pripadaju nikom, ni Srebrenici ni Milićima”. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, selo Gornja Bukovica brojalo je 1991. godine 35 kuća i 178 stanovnika. Nakon pada Srebrenice, selo je u potpunosti uništeno, stanovnici pobijeni i protjerani. Ipak, ovo lijepo pitomo bosansko selo nije u potpunosti nestalo.

KAD PRVI SNIJEG PADNE, ODSJEČENI SU OD SVIJETA

Danas u selu ima desetak kuća i svega šest stalnih stanovnika – porodica Jusupović, koju čine supružnici Midhat i Zlatija, njihovo dvoje djece, šestogodišnja kćerka Ema i dvogodišnji sin Emir, Midhatova majka Rasema. U selu živi i jedna starija gluhonijema žena koja se zove Fatima.

Rasema Jusupović vratila se u Bukovicu 2005. godine, kada je obnovljena porodična kuća, a 2009. godine vratio se i njen sin Midhat sa suprugom Zlatijom. Ubrzo su Midhat i Zlatija dobili kćerku Emu, koja je prvo dijete koje se rodilo u selu nakon rata. Četiri godine kasnije, dobili su i drugo dijete – sina Emira.

Danas se Jusupovići bave stočarstvom i poljoprivredom, iako Midhat ima i zdravstvenih problema, a nedavno je i operiran. Ipak ističe da život u Bukovici i nije loš, pogotovo ljeti, ali “problemi nastaju kad zima dođe”.

“Ljeti je dobro, radi se, ima dosta posla, ali uspijevamo sve. Imamo 70 ovaca, napravili smo i veliku štalu, tako da je lakše sad. Onda, sijemo žito, krompir, sve što nam treba. Uglavnom, može se živjeti od rada. Preko ljeta u selo dođu i naši ljudi koji žive u dijaspori, pa selo bar nakratko oživi. Problem je kad zima dođe i mi ostanemo sami ovdje. Kad prvi snijeg padne, mi smo haman pa odsječeni od svijeta, jer do sela je makadamski put u prilično lošem stanju. Svi znamo kakve zime ovdje znaju biti. Sjećamo se posljednje zime, kada su strašno niske temperature bile, tako da smo mi ovdje danima bili odsječeni od svijeta. Postoje planovi i želje da se uradi asfalt. Narod sakuplja dio para, ali razumijevanja od strane općina Srebrenica i Milići nema zasad, iako ovuda prolazi stari austrougarski put koji povezuje dvije općine. Osim toga, ovim je putem skraćena relacija od Sarajeva do Srebrenice gotovo za pedeset kilometara”, kaže Midhat, koji smatra da bi bolja infrastruktura omogućila i veći povratak.

“Ne bi ovdje bilo sto ljudi, ali bi broj bio veći, siguran sam. U posljednjih nekoliko godina naši ljudi koji žive u dijaspori ovdje su samoinicijativno napravili kuće, dolaze kad mogu. Vjerujem da bi ih bilo još da se uradi asfalt, a to je svega par kilometara”, govori Midhat.

ŽELIMO SE BORITI OVDJE

Šestogodišnja Ema trebala bi u septembru krenuti u prvi razred osnovne škole. Škola u blizini sela ne postoji, prijevoza nema, tako da će Jusupovići morati potražiti rješenje.

“Imamo još malo vremena. Vjerovatno ćemo iznajmiti stan u Srebrenici, gdje će biti supruga s djecom. Dijete mora ići u školu. Bliži se septembar i početak školske godine. Naći ćemo rješenje. Naravno, sve to sa sobom nosi dosta troškova. Treba stan platiti, živjeti. Ali najvažnije je da je ona zdrava i živa, bez škole neće sigurno ostati. Imamo mi kuću u Federaciji, ali ipak, želimo se boriti ovdje”, kaže Midhat, koji dodaje:

“Ovo je moje, ja ne mogu tek tako odustati od Bukovice, to bi značilo da pogazim sve ono što je otac radio, da se odreknem svog porijekla, a to ne mogu. Možda bi život negdje bio lakši. Mada, nikome ne cvjetaju ruže. Svi vode svoje bitke. Ovdje bar znam da je ovo moje”, govori Midhat.

Midhatov otac Ramiz Jusupović (1952. godište) ubijen je u srebreničkom genocidu, a njegovi nekompletni posmrtni ostaci otkriveni su u mjestu Liplje 2005. godine. Nakon identifikacije, u mezarju Memorijalnog centra Potočari klanjana mu je dženaza 11. jula 2015. godine.

“Mi smo deset godina čekali da se pronađu i ostali dijelovi tijela mog oca koji nisu tad pronađeni, pa da ga onda ukopamo u Potočarima. Međutim, njegovo je tijelo pronađeno na površini zemlje i jednostavno smo izgubili nadu da ćemo pronaći sve, tako da smo odlučili da 2015. godine obavimo dženazu. Neka je njegova duša našla svoj mir, a i nama će biti lakše”, objašnjava Midhat pokazujući nekoliko predmeta koji su pripadali njegovom ocu Ramizu, a pronađeni su uz tijelo.

Midhat i Zlatija voljeli bi da u selu ima više stanovnika, da “Emir i Ema nisu sami i da se imaju s kim igrati”. Želja im se ostvari jednom godišnje kada je u Bukovici okupljanje preživjelih stanovnika ovog mjesta. Obično je to posljednji vikend u julu, kada se u selu prouči tevhid i dova za šehide Gornje Bukovice, Dolova i Sastavaka.

U Gornjoj Bukovici napravljeno je i spomen-obilježje ubijenim i nestalim stanovnicima sela u srebreničkom genocidu. Na spomen-ploči uklesano je 78 imena, a najmlađa žrtva jeste Selma Musić, koja je imala nepunih osam godina kada je nestala u Potočarima u julu 1995. godine.

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!