OTKAMENJENA KNJIGA ILI SLOVO O MAKU

Vječiti glas sumnje o mogućnosti pjesničke komunikacije s vremenom ponovno je bolno aktualan. I ponovno bolno jasan. Čitanje Makovog pjesničkog zaviještanja u netom prošlim noćima i danima dalo je mnogima iznenađujuće odgovore

Pjesnik stanuje u jeziku, svom krajoliku. A jezik je, naravno, misaoni krajolik.

U Makovom slučaju bio je to i okamenjeni, zagonetni, tisućljetni krajolik, u kojem je budući pjesnik pokušavao pronaći svoj dom u pjesmi, u svojem stećku.

Mak se poodavno pridružio svojim kamenim spavačima.

Njegovo djelo sad stoji kao biljeg, sa svojim znakovima, univerzalnim poetičkim kodovima, u svekolikom bosanskom mramorju. Kao stećak. Kao mašet. Tekst u kamenu.

I Dizdar je ovremenio, ovremenio se kao dizdar nespokojnim putnicima i pravednicima.

Čitamo ga i razgovaramo s njim na isti način na koji je stećke čitao i prepoznavao nakon tisuć ljeta probuđeni čitač i pjevač, onaj koji je u znakovima s kama, u riječima iz predanja, vidio svoje lice i naslutio damare svoje sudbine. Jer, glas poezije jeste uvijek glas prepiske i razgovora, suočenje pojedinca s pojedincem, bez obzira na orijaški mrmor ili pritiskujuću riječ koja ih okružuje. I taj glas koji traži odgovor jednako je upućen bivšem kao što je upućen budućem. Upućen sadašnjem. Između jedva nagoviještene artikulacije jezika i visoko kodificiranog pjesničkog govora u kom se sudaraju i gube vlastita značenja teče modra rijeka preobražavajući se, preobražavajućih sintagmi, u kojima se tri eliotovska glasa poezije skladno dodiruju i uobličavaju.

Nikad to nije tako jasno kao kad se naša sudbina ogoljuje i surovo razotkriva u vremenu. I kad u sasvim oskudnoj popudbini koja nam je još preostala prepoznamo lice i riječi nekog prethodnika.

Taj nevidljivi dio unutrašnje odjeće, duhovni i duševni prsluk, upozorava nas da smo znali i ono što ćemo tek doživjeti, što ćemo tek otkriti kao svoj život.

Vrijeme je da se misli o vremenu, jer vremena je tako malo (kao što razmišlja jedan od kamenih spavača, posve zarobljen u otkrivenja). I vremena neće biti više.

Vječiti glas sumnje o mogućnosti pjesničke komunikacije s vremenom ponovno je bolno aktualan. I ponovno bolno jasan.

Čitanje Makovog pjesničkog zaviještanja u netom prošlim noćima i danima dalo je mnogima iznenađujuće odgovore. Prepoznali su da ti stihovi o vremenu čovjeka, o njegovoj tjeskobi i patnji, o egzistencijalnom determinizmu u bosanskom srednjovjekovlju govore zapravo sudbinu čitača, sad i ovdje, i to ogoljeno i precizno do bola. Doista, postoji trenutak kada se riječ preobražava. Jezik poezije, koja je u svojoj biti polimorf, jezik višeslojne korespondencije pokazuje svoje tajno lice, izlazi iz sjene sa svojim obogaćenim značenjima i precizno se iskazuje u suočenju s vremenom koje ga čita.

Zar je moguće bilo ne vidjeti da je onaj iz pjesme Putovi i onaj iz Poruke ponovno došao, da je nasrnuo s oružjem u ime svoje Aždahake, svoje Zmije, svog Tenka, da je mrtvi Gorčin ponovno ubijen, a Modra rijeka poremećena u svom koritu i u svom toku; zar je moguće bilo ne vidjeti silovanu Penelopu i ubijenog Telemaha, zar je moguće bilo ne prepoznati Kirku?

Svi su odgovori oduvijek bili u biću poezije, u njenom paralelnom jeziku kojim komuniciramo onako kako jedino možemo, iz srži svog bića.

Makova pjesnička pustolovina, čini se piscu ovih redaka, ima dva svoja vrha. I u oba slučaja riječ je o lirskim epovima ili o pjesničkim kažama. Jedan je, naravno, glasoviti Kameni spavač, kojeg je pisao i dograđivao sve do svoje smrti i u kojem se iz prvotnog glasa Maka – Gorčina – i misli sudbina i povijest zemlje, čovjeka na zemlji, jednog u mnoštvu, suočenog sa spoznajom o svom usudnom koračanju.

Drugi lirski ep formalno je ostao nedovršen. Pjesme su to koje su nastajale godinama, pojavljivale se u nekim knjigama i svjedočile o jednom posebnom čitanju i pjevanju. Čitav taj veliki ciklus zapravo je dijalog putnika sa svojim putovanjem, pjesnika s pjesništvom i mogao bi se nazvati Makovom Odisejom.

Stamenost i bitisanje, s jedne strane, i žudnja i putovanje, s druge, dva su lica istog pitanja ili naprosto ogledalo koje produbljuje i proširuje sliku, kao što se Makov Odisej ili Mak Odisej (Odisej se nigdje ne spominje po imenu, Odisej je naprosto Ja) kreće jednako po morima, kao i među zvijezdama, a između Kirke, Kalipse, Nausikaje i Penelope upoznaje polivalentno biće ljubavi koje samo sa svim iskustvima zajedno može dati odgovor. Kako je to nemoguće, jer taj bi odgovor poništio žudnju, preostaje putovanje, putovanje čije je krajnje odredište, u ovoj antičkomediteranskoj metafori, samo za putnika vidljiva – jedna čarobna zvijezda.

Možda ista zvijezda na koju, zajedno sa suncem i mjesecom, pokazuje dobra ruka, uklesana u kamenu, ruka koja traži svjetlost što će duši pravednika pokazati put. Ruka sa stećka, ili nevidljiva ruka s nišana.

Tjeskoba i žudnja obilježavaju skoro svaki korak u ovom svijetu. A odgovor i lijek, i za jedno i za drugo, kako je Dizdar pročitao u kamenim i duhovnim tekstovima, koje je prepoznao kao tekstove pređih, kao svoje tekstove s kojima je na ingeniozan način započeo razgovor, odgovor i lijek su negdje drugdje. I u toj svijesti je zemaljski mehlem.

Svaki je istinski pjesnik ujedno i čitač. Čitač vremena. I čitač svog čitača napose.

Pjesnička ostavština Mehmedalije Maka Dizdara živo je vrelo koje će svakog nadahnutog čitača učiniti također i pjesnikom.

I u tome je možda tajna poezije.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!