Otac i sin na određeno vrijeme

“Bahn’o ja iznenada, njima došli, k’o biva, nekakvi važni gosti, njih opet stid što im je otac i svekar neuk i nepismen, pa će meni sin: 'Babo, tu su neki važni ljudi, nije to društvo za tebe, nego, evo ti pare pa idi u hotel na spavanje, a dođi neki drugi put.' Pljunem ga i odem! Šta ću drugo?! A crno ispod nokta dao sam za te njegove škole! I šta sam dobio?! Dušmana! Ja, ja, dušmana!”

Krenuo sam nekuda te tmurne augustovske večeri, ali kuda, ne mogu se sjetiti. A kako bih i mogao? Dan ranije vratio sam se iz vojske. Iste večeri D. me je ledeno hladno obavijestila da je zaljubljena u drugoga, da me nije mogla čekati, da je ne tražim i ne uznemiravam, a ja, opet, k'o pravi Bosančeros, okrenem se i odem bez riječi, jer, mislio sam, tako to rade veliki frajeri, pa pravo u kafanu – emotivne rane rakijom da liječim.

Uzmem nešto ljuto, gledam u čašu, u tekućinu koja bi trebala biti iladž mom golemom dertu, u lica oko sebe, nasmijana i vesela, u djevojku koja me preko leđa svog, očito prežvakanog momka netremice i zainteresirano gleda, šalje diskretne osmijehe – poruke, očekuje moju reakciju, bilo kakvu, ali ja ništa: gledam je skamenjeno i razmišljam o tome kako emotivni košmar upravo tako i počinje: Od iskričavo-dopadljivih pogleda, preko krupnih a praznih izjava, poput: “Ne bih mogla zamisliti život bez tebe”, a završava, to će njen prežvakani momak uskoro saznati, emotivnim prezasićenjem, izdajom, prevarom ili čime li već.

Zovem konobara da platim.

– Nisi popio piće! Nešto nije u redu!?

– Slabi piju, jaki nose svoj teret – pokušah biti mudar.

– Ako ti tako kažeš – konobar će još mudrije i uze novac.

Velim, ne sjećam se kuda sam krenuo te tmurne augustovske večeri, ali znam da sam nekoliko sati poslije sjedio u vozu: Tuzla – Ploče. Krenuo sam na more, onako napamet, bilo kamo. Bježao sam od sebe.

Kraj je ljeta, vani rominja sitna kiša, sve je sivo, depresivno, a ni u kupeu nije veselo. Osim mene, tu je postariji dedo s francuzicom na glavi, zamišljen i zagledan kroz prozor, a nasuprot njega anksiozni dečkić, nešto mlađi od mene, blijed kao krpa i na rubu plača.

– Šta ti je, dijete – pita ga dedo kojem nije promaklo da s dečkom nešto nije u redu.

– Idem na Vojnu akademiju, a ne želim. Natjerali su me.

– Ko te natjer'o?

– Roditelji.

– Tebe natjerali, mene otjerali! Ja, ja, moji me otjerali, sin i snaha, onako s vrata! Bahn’o ja iznenada, njima došli, k’o biva, nekakvi važni gosti, njih opet stid što im je otac i svekar neuk i nepismen, pa će meni sin: “Babo, tu su neki važni ljudi, nije to društvo za tebe, nego, evo ti pare pa idi u hotel na spavanje, a dođi neki drugi put.” Pljunem ga i odem! Šta ću drugo?! A crno ispod nokta dao sam za te njegove škole! I šta sam dobio?! Dušmana! Ja, ja, dušmana! I kome je sad gore?! Tebi ili meni?! I, hajde, ne cmizdri, ne ideš na strijeljanje! I to je za ljude! A ako već toliko ne želiš u tu vojsku, siđi, sinko, s voza u Srebreniku, vrati se kući, pješke ako treba, pa babi istresi sve u lice! Tako se to radi, tako se problemi rješavaju! Budi muško, hebo ga ti!

Vidim, dečko živnu, smiri se, obli ga rumenilo, kao da je dedo sihir kakav skinuo s njega i, zaista, siđe s voza u Srebreniku. Gledam u nevjerici za njim.

– Jesi li i ti kren’o u kakvu vojsku – dedo će meni.

– Prekjučer sam se vratio. Odgulio sam svoje.

– Cura te, bezbeli, nije čekala?!

– Nije.

– Jah! Tako je to danas, a birvaktile nije bilo! Nije! Eh, kako je to nekad bilo! Znao se red, obraz se čuvao! Danas ništa! Baš ništa!

– Dobro ti glumiš, dedo.

– Šta glumim?

– Pun si jada i čemera, a to što pričaš meni, pričaš, zapravo, svom sinu. Povrijedio te je.

– Jest, vala, Bog ga ne ubio! Nož mi je u srce zabio!

– Vidi! Haj’mo ovako: ti si sigurno gladan, a ja ovdje imam svakakvih jemeka. Fino večeramo, pa kahvenišemo, zadumanamo koju, ostavimo svako svoju muku nastranu, i siti se o svemu ispričamo, baš kao pravi otac i sin. Može li tako?!

Starac me razrogačeno pogleda, pa drhtavim glasom tiho izusti:

– More, more. I hvala ti, sine moj.

PROČITAJTE I...

Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!