Otac i sin na određeno vrijeme

“Bahn’o ja iznenada, njima došli, k’o biva, nekakvi važni gosti, njih opet stid što im je otac i svekar neuk i nepismen, pa će meni sin: 'Babo, tu su neki važni ljudi, nije to društvo za tebe, nego, evo ti pare pa idi u hotel na spavanje, a dođi neki drugi put.' Pljunem ga i odem! Šta ću drugo?! A crno ispod nokta dao sam za te njegove škole! I šta sam dobio?! Dušmana! Ja, ja, dušmana!”

Krenuo sam nekuda te tmurne augustovske večeri, ali kuda, ne mogu se sjetiti. A kako bih i mogao? Dan ranije vratio sam se iz vojske. Iste večeri D. me je ledeno hladno obavijestila da je zaljubljena u drugoga, da me nije mogla čekati, da je ne tražim i ne uznemiravam, a ja, opet, k'o pravi Bosančeros, okrenem se i odem bez riječi, jer, mislio sam, tako to rade veliki frajeri, pa pravo u kafanu – emotivne rane rakijom da liječim.

Uzmem nešto ljuto, gledam u čašu, u tekućinu koja bi trebala biti iladž mom golemom dertu, u lica oko sebe, nasmijana i vesela, u djevojku koja me preko leđa svog, očito prežvakanog momka netremice i zainteresirano gleda, šalje diskretne osmijehe – poruke, očekuje moju reakciju, bilo kakvu, ali ja ništa: gledam je skamenjeno i razmišljam o tome kako emotivni košmar upravo tako i počinje: Od iskričavo-dopadljivih pogleda, preko krupnih a praznih izjava, poput: “Ne bih mogla zamisliti život bez tebe”, a završava, to će njen prežvakani momak uskoro saznati, emotivnim prezasićenjem, izdajom, prevarom ili čime li već.

Zovem konobara da platim.

– Nisi popio piće! Nešto nije u redu!?

– Slabi piju, jaki nose svoj teret – pokušah biti mudar.

– Ako ti tako kažeš – konobar će još mudrije i uze novac.

Velim, ne sjećam se kuda sam krenuo te tmurne augustovske večeri, ali znam da sam nekoliko sati poslije sjedio u vozu: Tuzla – Ploče. Krenuo sam na more, onako napamet, bilo kamo. Bježao sam od sebe.

Kraj je ljeta, vani rominja sitna kiša, sve je sivo, depresivno, a ni u kupeu nije veselo. Osim mene, tu je postariji dedo s francuzicom na glavi, zamišljen i zagledan kroz prozor, a nasuprot njega anksiozni dečkić, nešto mlađi od mene, blijed kao krpa i na rubu plača.

– Šta ti je, dijete – pita ga dedo kojem nije promaklo da s dečkom nešto nije u redu.

– Idem na Vojnu akademiju, a ne želim. Natjerali su me.

– Ko te natjer'o?

– Roditelji.

– Tebe natjerali, mene otjerali! Ja, ja, moji me otjerali, sin i snaha, onako s vrata! Bahn’o ja iznenada, njima došli, k’o biva, nekakvi važni gosti, njih opet stid što im je otac i svekar neuk i nepismen, pa će meni sin: “Babo, tu su neki važni ljudi, nije to društvo za tebe, nego, evo ti pare pa idi u hotel na spavanje, a dođi neki drugi put.” Pljunem ga i odem! Šta ću drugo?! A crno ispod nokta dao sam za te njegove škole! I šta sam dobio?! Dušmana! Ja, ja, dušmana! I kome je sad gore?! Tebi ili meni?! I, hajde, ne cmizdri, ne ideš na strijeljanje! I to je za ljude! A ako već toliko ne želiš u tu vojsku, siđi, sinko, s voza u Srebreniku, vrati se kući, pješke ako treba, pa babi istresi sve u lice! Tako se to radi, tako se problemi rješavaju! Budi muško, hebo ga ti!

Vidim, dečko živnu, smiri se, obli ga rumenilo, kao da je dedo sihir kakav skinuo s njega i, zaista, siđe s voza u Srebreniku. Gledam u nevjerici za njim.

– Jesi li i ti kren’o u kakvu vojsku – dedo će meni.

– Prekjučer sam se vratio. Odgulio sam svoje.

– Cura te, bezbeli, nije čekala?!

– Nije.

– Jah! Tako je to danas, a birvaktile nije bilo! Nije! Eh, kako je to nekad bilo! Znao se red, obraz se čuvao! Danas ništa! Baš ništa!

– Dobro ti glumiš, dedo.

– Šta glumim?

– Pun si jada i čemera, a to što pričaš meni, pričaš, zapravo, svom sinu. Povrijedio te je.

– Jest, vala, Bog ga ne ubio! Nož mi je u srce zabio!

– Vidi! Haj’mo ovako: ti si sigurno gladan, a ja ovdje imam svakakvih jemeka. Fino večeramo, pa kahvenišemo, zadumanamo koju, ostavimo svako svoju muku nastranu, i siti se o svemu ispričamo, baš kao pravi otac i sin. Može li tako?!

Starac me razrogačeno pogleda, pa drhtavim glasom tiho izusti:

– More, more. I hvala ti, sine moj.

PROČITAJTE I...

Tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!