Orahova, selo suživota: Dva brata i Dragica na krovu istočne Bosne

Selo Orahova kod Rogatice prve je povratnike dočekalo 2001. godine. Onih koji su se vratili ovdje te 2001. godine, živjeli u kontejneru i pod šatorima više nema. Pomrli su, a njihova djeca više ne žive ovdje. Ostali su samo Damir i Samir Hurko. I njihova komšinica Dragica Bogdanović

 

Fotografije: Velija Hasanbegović

Devet je kilometara od Rogatice Orahova. “Ovo ti je krov istočne Bosne”, kaže Damir Hurko, jedan od troje stanovnika ovog sela. Damir, njegov brat Samir i Dragica Bogdanović, koju svi zovu Gida. Samo ih je troje u mjestu koje je prije rata brojalo oko šezdeset stanovnika. Spaljeno selo čekalo je devet godina prve povratnike. Onih koji su se vratili ovdje te 2001. godine, živjeli u kontejneru i pod šatorima više nema. Pomrli su, a njihova djeca više ne žive ovdje. Ostali su samo Damir i Samir. I njima su porodice u Goraždu. “Djeca idu u školu, ovdje to ne mogu.”

“Zatek'o sam zidinu, napravio nešto od najlona i tako proveo godinu. Onda mi je burazer dobio jedan kontejner i tu smo živjeli tri godine. Sve dok nismo dobili materijal i napravili kuću”, priča Samir Hurko. Vozi nas na motokultivatoru kroz opustjelo selo koje on naziva primjerom suživota u Bosni. Pokazuje rukom na svoje blago. Napravili smo tri štale, imam jedno 13 goveda, ovaca jedno 25 i tako… Sijem pšenicu i krompir… Pomalo se živi, a problema nikakvih nemam.”

“Ovo ti nema nigdje u Bosni, da ovako žive Bošnjaci i Srbi”, govori Gida. Dugo je nagovaramo, neće da priča. Kaže da nikada nije dala izjavu nekom novinaru. Rodom je iz sela kilometar dalje, ali je živjela u Blažuju kod Sarajeva. Nakon rata je ovdje kupila zemlju i kuću i ostala živjeti. Sama, s Damirom i Samirom. Preturila je mnogo toga preko glave, rat, smrt kćerke koja je umrla od leukemije kada je imala jedva 19 godina. Sada je, kaže, sretna. “Svašta me je trefilo, ostalo mi samo zdravlje. Eto, ostade mi sin, on ima svoju djecu. Imam dvije unuke u Rogatici i, kada one dođu, k'o da krila dobijem”, priča Gida. “Trinaest je kuća povratnika, a ja sam sama i svi me paze. Na Orahovo niko ne dođe da se meni prvo ne javi. Prvo se dođe kod Gide.”

Gida se polahko sprema proslaviti Vaskrs. Iako u selu, osim nje, niko taj praznik ne slavi, zna da će imati mnogo gostiju. A mora i komšije počastiti. Baš kao što i braća Hurko nju počaste za svoj blagdan. “Farbam pet-šest školjki jaja, sve mi s komšijama proslavimo. I Bajram i Vaskrs i sve… Sve nam je dobro, ni na što se ne žalimo”, kaže Gida. “Ovdje je bilo i bit će suživota. Ne mogu da vjerujem da se ljudi ne mogu uskladiti, da žive kako treba. Ovdje, vidiš, može…”

Struju imaju, asfalt je stigao tri kilometra od sela. I njihova je priča poput svake povratničke. Puno je više volje i radosti u ovim ljudima koji su svojim rukama popravljalo uništeno nego u mnogima drugima koji imaju sigurnu platu. Možda zato što nemaju vremena za isprazne priče, za društvene mreže, novine i portale. Ovdje valja raditi, brinuti se o zemlji, nahraniti brava, spremiti mu za zimu, nasjeći drva. Pomoći nisu imali, sve su samo napravili. Niti su je tražili, iako im ne bi bila mrska kakva donacija.

“Niko nas ne obilazi, niko nas ne pita… A nema kuda nisam bio, odavde do Igmana. Ako šta saletiš, dobro i jeste”, kaže Damir. “Ovi su ljudi gorjeli, morali bježati odavde i njima treba pomoći. Ostalo nas ništa ne zanima, niti šta pratimo. Pogotovo ne politiku, samo posao i rad”, kaže Gida, odlazeći polahko za svojim poslom. Na drugu će stranu i Samir. Treba dočekati krave, nekud su u šumi i brzo će natrag, ka štali koju je sam izgradio. “Zdravlje je najbitnije”, kaže nam polazeći. “Za ostalo će biti neke nafake.”

Prethodni članak

Ko čuva Stjepangrad

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!