Opet će se gusta magla spustiti

Šta ste očekivali, da na pozornicu iziđu i publiku do ekstaze podignu Gabi Novak, Dubrovački trubaduri, Meri Cetinić, Nina Badrić, Neno Belan, Ibrica Jusić ili Petar Grašo? Da parafraziramo Franju Tuđmana i onu njegovu čuvenu rečenicu s Prvog općeg sabora HDZ-a, kada je kazao da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem”: Marko Perković Thompson nije samo puki neoustaša, već je njegov nastup bio i izraz volje i težnje hrvatskih reprezentativaca i velike većine hrvatskog naroda

Mediji u zemljama koje su nekada činile Jugoslaviju, ali i novinari širom svijeta, ne prestaju se zgražavati i čuditi što je Marko Perković Thompson uz “Vatrene” bio glavna zvijezda proslave hrvatske vicešampionske titule prvaka svijeta u nogometu. To što se s igračima vozio u autobusu od zagrebačkog Aerodroma “Dr. Franjo Tuđman” do Trga bana Jelačića i nastup koji je uslijedio pred stotinama hiljada ljudi nazivaju tamnom mrljom, sjenom, autogolom…, u svakom slučaju nečim što slavljenicima nikako nije trebalo. Tom se ogorčenju pridružuju i brojni Bošnjaci, navijači hrvatske nogometne vrste, koji su se time kao otrijeznili pa sad kubure s teškim i bolnim mahmurlukom. Pritom svi oni, zbog nedovoljne informiranosti ili namjerno, previđaju nekoliko stvari.

Prvo, Thompson je autor nekoliko navijačkih pjesama i predstavlja svojevrstan simbol patriotizma, koji, dakako, ide pod ruku s reprezentativnim sportom, pa je njegov nastup na slavlju prirodan.

Drugo, hrvatski su se igrači tokom cijelog prvenstva bodrili njegovim stihovima, od Čavoglava do Lijepa li si – njegove pjesme dio su, koliko god to nekome smetalo, ove uspješne nogometne ruske bajke.

Treće, nacionalizam i reprezentativni sport dva su nerazdvojna druga, dva brata po oružju; sport u kojem nastupa izabrana vrsta, nogomet naročito, u zemljama bivše Jugoslavije pogotovo, nerijetko se doživljava kao nastavak rata drugim sredstvima.

Četvrto, ko ima pravo igračima zabraniti šta će oni slušati, ne samo zato što su drugi u svijetu, što su ostvarili čaroban uspjeh, pa im se može, nego općenito gledano – ko ima pravo uvoditi verbalni delikt, a nogometaše smatrati intelektualno nedoraslim i nesposobnim da imaju vlastiti izbor načina slavlja?!

Peto, Thompson pjeva neformalnu navijačku himnu (Lijepa li si), koja je ujedno i nezvanična alternativa onoj službenoj (Lijepa naša), Thompson pjeva prvu općepoznatu pjesmu Domovinskog rata (Bojna Čavoglave), Thompson pjeva i neformalnu himnu razvojačenih branitelja (Reci, brate moj). Imajući to na umu, kao i činjenicu da se kroz sportsko navijanje i sport općenito nacionalizam samoobnavlja, da mu je sportski reprezentativni uspjeh hrana iliti pogonsko gorivo, i da su te tri pjesme, te tri tačke dodira čiji je zajednički imenitelj domovina – Domovinski rat, hrvatski branitelji i reprezentativno sportsko navijanje – utjelovljene u Marku Perkoviću Thompsonu, očekivati nekog drugog na slavlju ovakve vrste znači ignorirati sve što je potpuno logički vodilo njegovom nastupu i sve ono što dominira hrvatskim političkim i kulturnim prostorom od uspostave višestranačja 1990. godine do danas.

Šesto, Thompson je istu pjesmu (Lijepa li si) pjevao i prije petnaest godina na istom mjestu i sličnim povodom, nastupajući po identičnoj logici, kada je rukometna hrvatska reprezentacija osvojila zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, u vrijeme kada je na vlasti u Hrvatskoj bio SDP. Sedmo, šta god mislili o kvaliteti njegovih pjesama i kvaliteti Thompsonova glasa, o publici koja kupuje njegove albume, o scenografiji koja ga prati, o njegovom nacionalizmu, desničarenju i koketiranju s NDH-prošlošću, o ustaškom pozdravu kojim počinju Čavoglave, a koji nalazimo i u pjesmi Bijeli golubovi, o asocijacijama koje neke njegove pjesme bude tekstualno se nadovezujući na one koje slave Antu Pavelića, NDH i ustaški pokret, nesumnjivo je to da Marko Perković Thompson ima toliko veliku popularnost među današnjim hrvatskim pučanstvom da niti jedan drugi pjevač ili pjevačica nemaju takvu simboličku moć i značaj da mogu biti nečiji prvi izbor za sportsko slavlje ili svečanost u povodu neke obljetnice iz Domovinskog rata.

Uostalom, šta ste očekivali, da na pozornicu iziđu i publiku do ekstaze podignu Gabi Novak, Dubrovački trubaduri, Meri Cetinić, Nina Badrić, Neno Belan, Ibrica Jusić ili Petar Grašo? Da parafraziramo Franju Tuđmana i onu njegovu čuvenu rečenicu s Prvog općeg sabora HDZ-a 1990. godine, kada je kazao da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem”: Marko Perković Thompson nije samo puki neoustaša, već je njegov nastup bio i izraz volje i težnje hrvatskih reprezentativaca i velike većine hrvatskog naroda. Ko u to ne vjeruje, kome nije bila dovoljna posljednja zagrebačka proslava, kome nije bilo dostatno to kako se navijalo po Mostaru i Širokom, neka ode na neki njegov koncert, na neku obljetnicu “Oluje”, ili neka pogleda hiljade tisuća komentara u vezi s Thompsonom po društvenim mrežama.

Marko Perković rodio se 1966. godine u gastarbajterskoj obitelji. S nepunih 25 godina pridružuje se Zboru narodne garde, gdje duži mitraljez “Thompson”, po kojem i dobiva nadimak. Svoju muzičku karijeru počinje skupa s vojničkom, kada je kao pripadnik Hrvatske vojske, braneći rodno mjesto Čavoglave, selo u današnjoj Šibensko-kninskoj županiji, otpjevao pjesmu Bojna Čavoglave. Ona ubrzo postaje jedna od najpopularnijih pjesama među hrvatskim braniteljima i uopće među Hrvatima u ranoj fazi Domovinskog rata.

Prvi album snima 1992. godine, a vojsci se pridružuje opet 1995. godine i kao pripadnik 142. drniške brigade sudjeluje u operaciji “Oluja” te biva jedan od prvih hrvatskih vojnika koji su ušli u oslobođeni Knin i Drniš. Thompsonovoj tadašnjoj popularnosti, i sadašnjoj, pomoći će sinhroniziranost njegovih tekstova s političko-vojnim zbivanjima u Hrvatskoj. Osim Čavoglava, napisanih 1991. godine, hit će postati i pjesma Anica – kninska kraljica, otpjevana nekoliko mjeseci pred “Oluju”, u kojoj kaže: Zbog Anice i bokala vina / zapalit ću Krajinu do Knina / Zapalit ću dva-tri srpska štaba / da ja nisam dolazio džaba, a koju će prvi put javno izvesti baš na kninskoj tvrđavi nekoliko dana nakon “Oluje”, u augustu 1995. godine.

Slijede albumi Vrijeme škorpiona (1995), Geni kameni (1996), Vjetar s Dinare (1998), E, moj narode (2002), Bilo jednom u Hrvata (2006) i Ora et labora (2013). Ako je neko pomislio da mu je popularnost bila pala zbog sedam godina pauze između dvaju posljednjih albuma, prevario se. Thompsonov album iz 2013. bio je najprodavaniji te godine u Hrvatskoj.

Iako se ogradio od fašizma i nacizma, ne smatrajući sebe već organizatore krivim što dio njegove publike ističe ustaška obilježja, koncerti su mu zabranjivani širom Evrope, uključujući Sloveniju, ali i glavni grad Bosne i Hercegovine. Nije mu pomoglo ni to što je na jednom od svojih najposjećenijih koncerata pred 70.000 fanova na Maksimiru 2007. godine rekao: “Mene često napadaju i prozivaju da smo fašisti, nacisti, time i vas koji me slušate i pratite, a mi im odavde poručujemo da nismo fašisti, nacisti nego hrvatski domoljubi.” Hrvatski državni vrh, tačnije premijer Plenković, bezuspješno je intervenirao da se Thompsonu odobri nastup u Mariboru u maju prošle godine.

Njegovim pjesmama dominira domoljubni narativ, u kojem se ističu zavičajni motivi, vile, vuci i hajduci, zaziva se slavna prošlost, spominju geni, plava krv, kraljevi Zvonimir i Tomislav, Bog, vjera, molitva, ljute trave na ljutim ranama, trešte puške i bombe, padaju dušmani, vihore se sveti bajraci, umiru drinske mučenice, na sve strane je izdaja i prodaja, ponosom se čuva od zaborava, sve pršti od kamena, vode i krvi. Po njegovim stihovima šeću ratnici umornih koraka, ali i čedne i nevine djevojke rumenih obraza i plave kose.

U pokušaju sinteze ukupne povijesti jednog naroda, sa svom mogućom simbolikom, kojoj, uz karakterističnu muziku i produkciju, posebnost daju scenski nastup, nađe se prostora i za topose iz posljednjih dvaju ratova. Pritom je najveći problem zasigurno bilo prekodirati i zamaskirati sve ono što bi se moglo podvesti pod otvoreno ustaštvo. U tu se svrhu Thompson poslužio formom interteksta, odnosno buđenjem asocijacija, tako da novi tekst može biti potpuno shvaćen tek ako se poznaje tekst s kojim ga se želi povezati.

Drugim riječima, kada želi pjevati o ustašama i Paveliću, Thompson poseže za intertekstom, pa u pjesmi Reci, brate moj (Reci brate moj, jesmo li prokleti / Pa se tako brzo sve zaboravi / Al’ neka, ne d’o Bog, pa nas budu trebali / Opet će se gusta magla spustiti), doziva u sjećanje općeznanu pjesmu Spustila se gusta magla (Spustila se gusta magla iznad Zagreba (…) To ne bila gusta magla iznad Zagreba (…) Već to bila hrabra vojska, Poglavnikova (…) Poglavniče, skupljaj vojsku sve pod jedan broj (…) Pa ju vodi sve do Drine u krvavi boj), bez koje bi nova pjesma imala posve drugo značenje.

Bošnjaci nemaju Thompsona, čak ni nešto približno tome slično. Ratne pjesme uglavnom su sve zaboravljene, a, ruku na srce, u zaboravu im, s obzirom na kvalitetu, i jeste mjesto. No, one su, u određenom historijskom trenutku, odigrale svoju patriotsku dužnost, po principu one narodne: “Pjesma nas je održala, njojzi hvala.” Za razliku od Hrvata, koji, kad se nacionalno ili na neki drugi način opiju, mogu zapjevati Thompsona ili kakvu stariju ustaško-domoljubnu kajdu, o starim graničarima, ili o tome kako će se uskoro Jure i Boban odnekle ukazati, te od Srba, koji uvijek u pričuvi imaju kralja Petra, od kojeg očekuju avione i četnike koji se nekamo spremaju, a od pomoći su i vojvoda Bora Čorba (Ćuti, ćuti ujko, ubiću te ja / Znaš li onu našu “Stiže vojvoda”) i Baja Mali Knindža (Ne volim te Alija / zato što si balija), Bošnjaci u nacionalnoj ekstazi, čak i kad njihova nogometna reprezentacija ima pozitivan rezultat, pjevaju: “Bosnom behar probeharao, mene život razočarao.” Gledajući to s neke neutralne strane, sve troje se čini nekom lakrdijom, pri čemu se Hrvati i Srbi još čupaju u glibu neslavne prošlosti, koja se pokatkad želi umiti i poturiti pod prihvatljivu formu, a Bošnjaci pocupkuju u karikaturalnom dertu.

Nije da Bošnjaci nisu pokušavali nečim nadomjestiti nedostatak patriotske forme muzičkog izričaja. Tu prazninu i razočarenje, kojem ne pomaže ni sva ljepota proljetnog buđenja prirode u beharu, od rata naovamo nastojalo se popuniti na različite načine. Ali, sve što se činilo, uključujući i ilahije, nove načine interpretacije sevdalinki pa i poetiku NOB-a, koja i danas među mnogima egzistira, ostalo je kodirano unutar zatvorenih formi koje nisu uspjele komunicirati sa širim masama. Bošnjaci su u velikom broju, kao i mnogi drugi, utjehu stoga našli i u turbo-folku. Patriotizam je ostao zatomljen ili je isplivavao u karikaturalnom obliku. Oni koji ispusni ventil nisu pronašli u turbo-folku, koji nisu bili dovoljno vjerski nadahnuti za ilahije ili kojima se sevdalinka u novom ruhu nije svidjela, sakrili su se u ironiju.

Perković je Thompsonom mogao postati samo u ratu, pod posebnim okolnostima, kao vojnik i autor nacionalnih i patriotskih budnica. Da je ostao samo na Čavoglavama i Anici, nikada ne bi toliko dugo sačuvao popularnost. On je pronašao formulu, tekstualnu i muzičku, scensku i produkcijsku, koja potrebe i želje hrvatske publike, uključujući tu i hrvatske nogometne reprezentativce, zadovoljava već tri desetljeća. Srpskom nacionalizmu, zatvorenom u mitskom vremenu i prostoru, nikakvo prekodiranje nije potrebno: Marko Kraljević, Vuk Branković i Miloš Obilić uvijek su iznova aktuelni i savremeni, kad god zatreba, gusle su na zidu.

Bošnjaci ostaju otvoreni. Za sve. Od turbo-folka do potpunog razočarenja životom, u sjaju i bijedi vlastite melanholije i nedovršenosti. Da se gube i traže po šumama i gorama pjevušeći pjesme Bore Čorbe ili Thompsona, navijajući za srpske i hrvatske reprezentacije, tonući u san uz poneku Latićevu ilahiju ili snatreći o Titovim bijelim ljubičicama. Do nekog novog otrežnjenja.

PROČITAJTE I...

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Prolaznik 30.07.2018.

    Veoma studiozan tekst. Vidi se da autor ima smisla, ali i visoke novinarske kvalitete i umijeća pisanja.
    Ipak, nisam uzeo da prokomentiram da bih hvalio autora nego da bih iznio svoje mišljenje na njegove pojedine navode.
    Krenimo od početka. Autor navodi Tuđmanove riječi o tome što je bila NDH. Tuđman je lijepo rekao da je NDH bila kvislinška tvorevina i tu je stav oko NDH jasan. Problematičan je onaj dio u kojem Tuđman kaže da je NDH bila i težnja hrvatskog naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem. Da ne bi bilo zabune i veliki broj Bošnjaka podržao je tu istu NDH iz istih razloga. Za Bošnjake je NDH bila prilika da se obrane od četništva i da ne dožive genocide kakav su doživjeli ovog rata u Srebrenici. I sad što je tu sporno u ovoj Tuđmanovoj izreci? Da, NDH je bila izraz težnje naroda da se oslobodi tuđinskog jarma. Nigdje se ne kaže niti se misli na negativnosti koje je NDH donijela sa sobom. NDH jeste bio pokušaj, legitimni pokušaj. Taj pokušaj se izrodio i to nije sporno i ustaštvo je kao ideologija osuđena ponajprije od samih Hrvata. Nije slučajno veliki broj Hrvata završio u partizanima. Čak što više partizani se nisu borili za Hrvatsku nego za Jugoslaviju. Ali legitimni cilj NDH da stvori hrvatsku državu sasvim je logičan i opravdan. Naravno da treba osuditi metode s kojim je NDH htjela stići do svog cilja i postupke koji su općenito osuđeni. I neću se sporiti oko toga da su ustaše napravile promašaj i da ih nemam čime pohvaliti.
    Samo pokušavam legitimni nacionalni cilj prikazati opravdanim, a to je Tuđman i rekao. Inače nisam pobornik Tuđmanove politike, mada se ovoj njegovoj izjavi nema što prigovoriti, jer je jednostavno u pravu i u tome nema ništa loše.

    Drugo što želim prokomentirati to je nekorektno poređenje Thompsona sa četničkim pjevačima koji to jesu i koji to sami za sebe kažu da jesu. Sam autor je iznio nekoliko stihova od tih četničkih pjevača koji se niti u ludilu ne mogu uspoređivati sa stihovima od Thompsona.
    Thompsonove nacionalne pjesme treba uzeti u kontekstu vremena kada su nastale i kada su pjevane. Nastale su u ratu i pjevane su u ratu. Čavoglave se znaju otpjevati i danas. Hrvati nisu zaboravili na rat i na borbu za slobodu i obranu od agresije. To što drugi zaboravljaju nije razlog da se kritizira hrvatski narod u momentima nacionalnog zanosa i slavlja. Sad mi još recite da su Bošnjaci u ratu davali kuraža svojim vojnicima pjevajući im sevdalinke?! To što Bošnjaci nisu uspjeli izroditi nekoga tko će za Bošnjake biti njihov Thompson ne govori o tome da su Bošnjaci imali manju želju za istim ili čak da nisu htjeli raditi pjesme kakve je radio Thompson. Uostalom iz zadnjih riječi autora iščitava se žal zašto to nije i Bošnjacima pošlo za rukom. Ako se već žali za tim onda u čemu je tu razlika. Zašto željeti isto, a istovremeno osuđivati Thompsona. Nema logike. I nije ni korektno.
    I dajte već jednom naučite praviti razliku između nacionalističkog i nacionalnog. Između fašističkog i domoljubnog. Što Thompson treba pjevati da bi bio prihvaćen? Možda druže Tito ljubičice bijela… i sl.?
    Uostalom poslušajte cijeli Thompsonov pjevački opus. Preslušajte sve njegove albume. Ono što je autor za potrebe ovog teksta izdvojio je praktično sve što se moglo izdvojiti, a to je 0,1% od onoga što on pjeva. Thompson ima prekrasnih ljubavnih pjesama, balada. Pa i domoljubnih pjesama, što da ne? kakav je grijeh voljeti svoju domovinu i svoj narod? To može smetati samo onima koji su protiv njegove domovine i njegovog naroda. A onda u toj konstelaciji jasno je tko je tu in a tko out.
    Što bi tek rekli na činjenicu da su Francusku i Englesku od Hitlera branili francuski i engleski nacionalisti. Samo što je poimanje nacionalnog toliko rastegljivo i često se tumači dvojako.
    Treba li biti protiv bosanskog nacionalizma i domoljublja?! Treba li svaku ljubav prema Bosni iz Hrvatske osuđivati kao nacionalizam i Bošnjake (i sve druge domoljube) nazivati Turcima, poturicama i balijama kao što se Thompsonu govori da je ustaša.

    Thompson je simbol hrvatstva i zato se napada (zato je i pozvan od Modrića i suigrača, lijepo je to autor gornjeg teksta objasnio). Ne napada se Thompson zbog onoga što pjeva. Uvijek je u Hrvatskoj bilo onih koji su pjevali daleko žešće pjesme i daleko su ekstremniji nego Thompson. Među njima i mnogi popularni i poznati pjevači. Pogledajte malo na Youtubeu. Iznenadit ćete se. Međutim, oni nisu sporni. Njih nitko ne spominje. Ali je zato Thompson kost u grlu jer Thompson je simbol. Thompson je veličina. Hicem u Thompsona ubija se čitav narod, ubija se cijela država.
    To da je Thompsonu zabranjeno da pjeva u cijelom svijetu je čista laž i čisto podmetanje. Istina, nekoliko koncerata mu je zabranjeno. Kao što mu je zabranjen koncert u Puli. Zapita li se tko zašto je to tako i tko je i zbog čega zabranio te koncerte?
    Koncerte u Hrvatskoj mu ne daju da pjeva tamo gdje je tzv. orjunaška, protuhrvatska vlast. Zabraniti Thompsonu koncert njima je satisfakcija u borbi protiv hrvatske države. A ustaštvo je samo izlika. Izmišljaju ga i pokušavaju tim niskim udarcima baciti na njega ljagu.
    Nesvjesno time postižu kontraefekt. Tamo gdje nisu orjunaši na vlasti iz prkosa zbog zabrane dođe duplo više publike nego bi inače dolazilo na njegove koncerte. Baš takvi su od Thompsona proizveli veličinu koja im najviše smeta.
    A što se tiče zabrana vani one su plod pisanja mahom srpskih novinara, obavještajaca i protivnika hrvatske države. Pogledajte tko je sve prijavljivao Thompsona u inozemstvu. Sve odreda Srbi iz Hrvatske.
    I normalno kada stigne lažna optužba da je Thompson fašistički pjevač nitko se ne usudi neprovjerovati u te optužbe i najlakše je zabraniti koncert. Čist račun – duga ljubav.
    Iskušajte ovu metodu. Kada Dino Merlin (slučajno sam uzeo njega kao primjer) bude imao najavu koncerta negdje u inozemstvu pošaljite anonimno dopis daje on fašista i da pjeva fašističke pjesme. Vidjet će te da će mu stranci zabraniti koncert. Nitko neće da rizikuje.
    Optužbe protiv Thompsona su čiste nebuloze.
    Nastranu politika i političke nekorektnosti od strane političara i organa vlasti. O njima se može govoriti. Ali koristiti Thompsona u razračunavanju s političkom pozadinom zaista je smiješno, nisko i odurno. Jeftino i podlo.
    A povlačiti paralelu između recimo stihova o Drinskim mučenicama (časne sestre koje su četnici poklali i bacili u Drinu) i recimo Čorbinih stihova \”Ćuti, ćuti, ujko, ubit ću te ja…\” zaista nema nikakvog smisla i nije korektno. Nije pošteno. Kada napišete i prigovarate Thomsponu o Drinskim mučenicama, genima kamenim i sl. time ciljano instruirate čitateljima da je riječ o nekakvom ustašluku. Čitatelji povjeruju, a da sami pojma nemaju što se takvim pjesmama pjeva i onda se nekakvim automatizmom Thompson proglašava ustašom.

    No jedno je sigurno. Ako se Thompson proglašava ustašom ili proustaškim pjevačem, sve jedno je, onda taj koji ga proglašava takvim nema pojma što su ustaše. Vi Bošnjaci bar imate koga pitati. Veliki broj od vas je imao nekoga u ustašama. Valjda su vam pričali vaši stari. A mogli ste čuti o ustašama i ako vam je dedo bio u partizanima.
    Nemojte samo istinu o ustašama širiti preko četničkih izvora. Jer oni evo sada i Olivera Dragojevića proglašavaju ustašom. Ne treba dalje ići. Neka Halid Bešlić održi još jedan koncert u Zagrebu i on će za njih biti ustaša.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!