OLUJA: Moje ratovanje vrijedilo je zbog lica bihaćke djece

Tamam smo se ponadali kako nas vraćaju kući u Zagreb, za nas je rat završen. Nadali smo se. No, kod Vjesnikovog je nebodera vozač okrenuo Savskom ulicom i odveo nas autoputom za Karlovac. Tamo smo se priključili drugim postrojbama HV i u općem naletu došli smo do Vojnića. Usput, predao nam se u Turnju Fikret Abdić za kojim se kretao konvoj izbjeglica i ranjenika iz Velike Kladuše

Hrvatska slavi 22 godine od Oluje i pobjede u ratu. Dobro, ratovalo se i nakon Oluje. Neuspješni napad Hrvatske vojske na srpske snage u Bosni, Una ‘95, prodor Hrvatske vojske do Mrkonjić Grada, ofanziva Petog korpusa ARBiH, uskomešano ljeto i jesen pa Dayton i potpisivanje mirovnog sporazuma kojim je okončan rat. Mi smo još uvijek živi.

Počelo je neočekivano. Uvijek je neočekivano. Sada već stvarno davne 1988. godine, u prošlom stoljeću, dok sam bio na služenju vojnog roka u davno pokojnoj JNA davno pokojne države, u dalekoj mi je Strumici zastavnik Ratković govorio kako ima jedan Milošević. Taj je jedan, taj neki Milošević, pokrenuo zlo koje nas je treslo prošla dva, a bogme nas povremeno tresne i u ovom desetljeću.

Godina 1995. počela je naizgled mirno, a raniji neuspjeh Hrvatske vojske i HVO-a u zauzimanju Mostara označio je potrebu promjene strategije. Hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman trgovao i u zamjenu za odustajanje od potpore HVO-u dobio je američku potporu i savezništvo s Armijom Republike Bosne i Hercegovine oličeno u Vašingtonskom sporazumu i stvaranju Federacije BiH. To je rezultiralo vojnim uspjesima i stvaranjem pretpostavki za Oluju.

Povremeni incidenti na autoputu, koji je prolazio kroz okupirane krajeve Hrvatske, i mirovanje fronte u Bosni upućivali su na mogući završetak rata. I Plan Z4, koji je međunarodna zajednica predložila, govorio je u prilog tome.
Naizgled mirno ljeto 1995. godine poremetila je srpska ofanziva u Podrinju u kojoj je zauzeta Srebrenica. Tog kobnog 11. jula 1995. godine nestalo je najmanje 8.372 muškarca i dječaka koje su srpske snage odvojile od žena i djece i poubijale na više lokacija.
Sljedeći je na redu bio Bihać. Taj herojski grad na drugom kraju Bosne bio je više od 1.200 dana u opsadi preživjevši već 1994. godine jednu sveopću srpsku ofanzivu.

Srpska je strana u Hrvatskoj odbila prijedlog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj kroz Plan Z4 i time dala povod za djelovanje hrvatske vojske. Potreba deblokade Bihaća dala je dodatni moralni argument nakon srebreničke misterije nestanka tisuća vojno sposobnih muškaraca, za koje je tek kasnije nepobitno utvrđeno da su odvedeni na masovnu egzekuciju.

Mi, vojni obveznici, dobili smo doma žute pozive, još smo od 1991. godine znali kako je žuti papir poziv u rat. Skupljali smo se na školskom igralištu na Knežiji, sve stara ekipa od kojih neke nisam vidio od osnovne škole. Prozivali su nas, davali nam uniforme, ukrcavali u autobuse i odveli prema Ivanjoj Rijeci, u vojarnu Gromova, 2. gardijske brigade HV-a, koji su već otišli na polazne položaje.

Počelo je u 04:55 sati ujutro. Toga je dana, 04. augusta 1995. godine, Stipa stisnuo dugme na komandnoj ploči svog višecjevnog bacača raketa i ispalio projektile koje možemo vidjeti na snimci koju nam HRT uredno pušta svake godine. Ono što rijetki znaju jeste kako je dugme stisnuo upravo Stipa. Prvi u Oluji.

Nakon toga je hrvatska vojska na 30 pravaca udarila na položaje vojske tzv. Srpske republike Krajine. Srpski je slom bio očit poslije nekoliko sati borbe. Mjesta su oslobađana jedno za drugim, a general Ivan Tolj u ulozi glasnogovornika nabrajao je idući od juga prema sjeveru, kao i od istoka prema zapadu, što je sve HV oslobodila u svom munjevitom napadu.

Prvog dana Tolj jedino nije spominjao mjesta na Kordunu i na Baniji, gdje su u prethodnom ratu bili partizani. Mi, heroji s Trešnjevke računali smo da smo drugi ešalon, možda i strategijska rezerva. Tolj u svojim nastupima nije spominjao Petrinju iznad koje se i nakon ponoći uzdizala vatrena kugla, kao da Sunce izlazi iz mora. No, nije bilo Sunca, nije bilo mora, samo Petrinja gdje smo trebali ići. No, avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva neutralizirali su srpski tenkovski rov na prilazu Petrinji, što je omogućilo HV-u da uđe u grad.

Više nije bilo potrebe za nama pa su nas ponovo ukrcali u buseve. Taman smo se ponadali kako nas vraćaju kući u Zagreb, za nas je rat završen. Nadali smo se. No, kod Vjesnikovog je nebodera vozač okrenuo Savskom ulicom i odveo nas autoputom za Karlovac. Tamo smo se priključili drugim postrojbama HV i u općem naletu došli smo do Vojnića. Usput, u Turnju, predao nam se Fikret Abdić za kojim se kretao konvoj izbjeglica i ranjenika iz Velike Kladuše.

Stali smo u nekom selu ispod Petrove Gore, a naš je zapovjednik general Petar Stipetić primio predaju srpskih snaga na tom području. Onda su nas opet utrpali u autobuse i vratili kući gdje smo sa sigurnošću saznali da smo pobijedili. Izgledalo je kako je rat završen, a mi smo kao pobjednici dobili svojih 15 minuta slave.

Kad sam došao kući, stari me pitao gdje sam bio. Priznao sam mu da pojma nemam. Vojska je skinula table s imenima mjesta koje je oslobađala, nije bilo novina, nije bilo struje. Saznao sam da Srebreničane nisu našli. Otkrivali su ih kroz godine, jedno po jedno tijelo. Danas znam da su tri mezara i „moja“. Rođaci ubijeni na pravdi Boga samo zato što su muškarci, samo zato što su Bošnjaci.

Saznao sam i da smo deblokirali Bihać. Lica te djece, danas mladih ljudi, gledam kad dođem u grad, znajući kako svo ono moje ratovanje vrijedi zbog njih.

Oluja je dovela do završetka rata. Isplatilo se sudjelovati u njoj, biti dio vojske koja je slomila srpski nacizam, zaustavila zlo koje je godinama kuljalo iz Srbije. Danas kad slušam bljuvotine kojima Srbi pokušavaju izjednačiti krivicu za rat, a svaki otpor srpskom nacizmu proglasiti etničkim čišćenjem, još sam uvjereniji kako je operacija Oluja bila itekako potrebna, pravedan završetak jednog nepravednog rata.

Sljedeći članak

Rijaset na plaži

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!