Od Šabana Šaulića do Omera Pobrića

Bajram je. Gledam u Šekija i sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu. On, opet, nije ni sjena čovjeka kojeg sam nekad poznavao: tih je, miran i šutljiv. Posti i klanja. Ništa žene, ništa pjevanje

Živopisna je osoba moj rođak Šeki Begić. Uspješan poduzetnik, pjevač starogradskih pjesama i romansi, blefer, ženskaroš, uvijek u pokretu, akciji, žurbi… Tako, poodavno, vozimo se u Visoko u posjetu njegovoj bolesnoj majci, a mojoj tetki. Moj je nijet jednostavan – posjetiti tetku i vratiti se kući. Međutim, dok se vozimo, vehementni i logoreični Šeki obasipa me meni nebitnim informacijama, prijedlozima, sugestijama i molbama, pa veli:

– Šaban Šaulić večeras pjeva u Kiseljaku i spavat će kod mene. Čuli smo se već, ali nismo dokraja usaglasili neke detalje, pa ćemo, ako se slažeš, ovako: ja ću ga sad nazvati i dati tebi telefon, a ti se predstavi kao tehnički sekretar firme “AC Trade”, pozovi se na generalnog direktora Šekija Begića, tj. mene, reci da hitno želim razgovarati s njim, zamoli ga da ostane na vezi, sačekaj nekoliko sekundi, k’o biva spajaš ga sa mnom, i to bi bilo sve! U redu?! Može?!

– Jutro je, Šeki! Čovjek vjerovatno spava!

– Samo ti zovi!

I zovem. Javlja se friško zaspali, sneni, mojim pozivom probuđeni i ljutiti Šaulićev glas. Neprijatno mi je, pa se nabrzinu predstavljam, biflam instruirane Šekijeve laži, moli ga da ostane na vezi i “spajam” s generalnim direktorom.

Čujem, Šaulić mu trlja nos zbog ranog buđenja, Šeki se, pak, ne pravda, ne izvinjava, naprotiv, majstorski ga verbalno preveslava, umiruje, okreće priču na šegu i dogovara susret s njim sat prije nastupa u nekakvoj kiseljačkoj folkoteci.

– Eto, vidiš! Tako se to radi – zadovoljno će dok ulazimo u Visoko.

– Možda u tvom svijetu, u mom ne! Hajmo mi sad tetki!

– Ne još! Moram nakratko u Kiseljak, pa hitno u Sarajevo! Imam zakazan termin kod Ljubice Berak! Ona je moj korepetitor, znaš?! Veliki je stručnjak, veliki! A kod majke ćemo kasnije!

– O, Bože dragi!

U Sarajevu se zadržavamo do sumraka: on kod Ljubice Berak, ili koga li već, ja, i stjecajem okolnosti i silom prilika, kod starog druga na Alifakovcu. Dok se vozimo ka Visokom, priča mi kako je informiran da zbog zdravstvenih tegoba Šaban Šaulić neće večeras pjevati u Kiseljaku, te razočarano ustvrđuje kako mu je, eto, propalo sve ono što je do u detalj organizirao i planirao.

– Šta je, tu je! Možemo li napokon posjetiti tetku?

– Samo još nešto! Moram u Muliće kod Omera Pobrića, ostao mi je mikrofon u njegovom studiju! Brzo ću ja to!

– Nemoj! Ostavi to za sutra! Uostalom, pola je deset, nevakat za posjete bez prijeke potrebe! Nije pristojno, čovječe!

– Ne beri brigu! To je minuta!

U Mulićima, selu nadomak Visokog, vrata nam otvara korpulentni Omer Pobrić, namrgođen, suzdržano ljutit zbog kasne posjete i u pidžami. Paf! Prevrćem očima, predstavljam se, unezgođeno se izvinjavam, a Omer hladno veli da sačekamo malo. Pet minuta poslije, pojavljuje se odjeven kao za izlazak vani.

– Reci – Omer će.

– Daj mi mikrofon!

– Evo, odmah!

Omer se vraća s kartonskom kutijom, pruža je Šekiju i kaže:

– Evo ti mikrofon, daj mi tristo maraka!

– Nisam ja tebi ništa dužan!

– Dužan si! Nisi mi platio posljednji snimak!

– Jesam!

– Nisi!

Kao iskusan mahalac, pravovremeno ulijećem između dvije vatre prije sasvim izvjesnog fizičkog okršaja, komplimentiram Omeru dok me zbunjeno i začuđeno gleda, pozivam se na njegovu rodbinu u Tuzli, na kćerku njegovog brata V. P. s kojom sam, slagah, išao u školu, te, mada je situacija u kojoj se upoznajemo, blago rečeno, neprimjerena, poentiram kako mi je, opet slagah, ogromna želja vidjeti njegov Institut sevdaha, jer, treći put slagah, od djetinjstva sam silno zaljubljen u sevdalinku, a jedan od uzora mi je upravo on, veliki Omer Pobrić.

Tajac. Šeki samo procijedi da mu mikrofon nije važan, a Omer me ljubazno pozva u obilazak Instituta smještenog na prostranom i lijepo uređenom čardaku u njegovoj avliji.

– Doimaš se kao kulturan i obrazovan momak! Šta radiš s ovom budalom – pita me nakon što sam kratko prošvrljao naokolo.

– Rođak mi je! Nisam ga birao! Šta mogu?!

– Jah! Baš tako!

Tetku zatičem usnulu, mršavu i blijedu. Dugo sam je gledao, slušao njeno plitko i isprekidano disanje, a potom, ljut k’o puška na sebe zato što nisam došao ranije i razmijenio s njom makar riječ-dvije, digao se i izašao. Nismo se ponovo vidjeli.

Bajram je. Gledam u Šekija i sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu. On, opet, nije ni sjena čovjeka kojeg sam nekad poznavao: tih je, miran i šutljiv. Posti i klanja. Ništa žene, ništa pjevanje.

– Bog zaista radi šta hoće, a mi živimo privid i ništa više – šapnuh mu na uho.

On ne reče ništa. Samo blago klimnu glavom i ne pogledavši me.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!