Od Šabana Šaulića do Omera Pobrića

Bajram je. Gledam u Šekija i sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu. On, opet, nije ni sjena čovjeka kojeg sam nekad poznavao: tih je, miran i šutljiv. Posti i klanja. Ništa žene, ništa pjevanje

Živopisna je osoba moj rođak Šeki Begić. Uspješan poduzetnik, pjevač starogradskih pjesama i romansi, blefer, ženskaroš, uvijek u pokretu, akciji, žurbi… Tako, poodavno, vozimo se u Visoko u posjetu njegovoj bolesnoj majci, a mojoj tetki. Moj je nijet jednostavan – posjetiti tetku i vratiti se kući. Međutim, dok se vozimo, vehementni i logoreični Šeki obasipa me meni nebitnim informacijama, prijedlozima, sugestijama i molbama, pa veli:

– Šaban Šaulić večeras pjeva u Kiseljaku i spavat će kod mene. Čuli smo se već, ali nismo dokraja usaglasili neke detalje, pa ćemo, ako se slažeš, ovako: ja ću ga sad nazvati i dati tebi telefon, a ti se predstavi kao tehnički sekretar firme “AC Trade”, pozovi se na generalnog direktora Šekija Begića, tj. mene, reci da hitno želim razgovarati s njim, zamoli ga da ostane na vezi, sačekaj nekoliko sekundi, k’o biva spajaš ga sa mnom, i to bi bilo sve! U redu?! Može?!

– Jutro je, Šeki! Čovjek vjerovatno spava!

– Samo ti zovi!

I zovem. Javlja se friško zaspali, sneni, mojim pozivom probuđeni i ljutiti Šaulićev glas. Neprijatno mi je, pa se nabrzinu predstavljam, biflam instruirane Šekijeve laži, moli ga da ostane na vezi i “spajam” s generalnim direktorom.

Čujem, Šaulić mu trlja nos zbog ranog buđenja, Šeki se, pak, ne pravda, ne izvinjava, naprotiv, majstorski ga verbalno preveslava, umiruje, okreće priču na šegu i dogovara susret s njim sat prije nastupa u nekakvoj kiseljačkoj folkoteci.

– Eto, vidiš! Tako se to radi – zadovoljno će dok ulazimo u Visoko.

– Možda u tvom svijetu, u mom ne! Hajmo mi sad tetki!

– Ne još! Moram nakratko u Kiseljak, pa hitno u Sarajevo! Imam zakazan termin kod Ljubice Berak! Ona je moj korepetitor, znaš?! Veliki je stručnjak, veliki! A kod majke ćemo kasnije!

– O, Bože dragi!

U Sarajevu se zadržavamo do sumraka: on kod Ljubice Berak, ili koga li već, ja, i stjecajem okolnosti i silom prilika, kod starog druga na Alifakovcu. Dok se vozimo ka Visokom, priča mi kako je informiran da zbog zdravstvenih tegoba Šaban Šaulić neće večeras pjevati u Kiseljaku, te razočarano ustvrđuje kako mu je, eto, propalo sve ono što je do u detalj organizirao i planirao.

– Šta je, tu je! Možemo li napokon posjetiti tetku?

– Samo još nešto! Moram u Muliće kod Omera Pobrića, ostao mi je mikrofon u njegovom studiju! Brzo ću ja to!

– Nemoj! Ostavi to za sutra! Uostalom, pola je deset, nevakat za posjete bez prijeke potrebe! Nije pristojno, čovječe!

– Ne beri brigu! To je minuta!

U Mulićima, selu nadomak Visokog, vrata nam otvara korpulentni Omer Pobrić, namrgođen, suzdržano ljutit zbog kasne posjete i u pidžami. Paf! Prevrćem očima, predstavljam se, unezgođeno se izvinjavam, a Omer hladno veli da sačekamo malo. Pet minuta poslije, pojavljuje se odjeven kao za izlazak vani.

– Reci – Omer će.

– Daj mi mikrofon!

– Evo, odmah!

Omer se vraća s kartonskom kutijom, pruža je Šekiju i kaže:

– Evo ti mikrofon, daj mi tristo maraka!

– Nisam ja tebi ništa dužan!

– Dužan si! Nisi mi platio posljednji snimak!

– Jesam!

– Nisi!

Kao iskusan mahalac, pravovremeno ulijećem između dvije vatre prije sasvim izvjesnog fizičkog okršaja, komplimentiram Omeru dok me zbunjeno i začuđeno gleda, pozivam se na njegovu rodbinu u Tuzli, na kćerku njegovog brata V. P. s kojom sam, slagah, išao u školu, te, mada je situacija u kojoj se upoznajemo, blago rečeno, neprimjerena, poentiram kako mi je, opet slagah, ogromna želja vidjeti njegov Institut sevdaha, jer, treći put slagah, od djetinjstva sam silno zaljubljen u sevdalinku, a jedan od uzora mi je upravo on, veliki Omer Pobrić.

Tajac. Šeki samo procijedi da mu mikrofon nije važan, a Omer me ljubazno pozva u obilazak Instituta smještenog na prostranom i lijepo uređenom čardaku u njegovoj avliji.

– Doimaš se kao kulturan i obrazovan momak! Šta radiš s ovom budalom – pita me nakon što sam kratko prošvrljao naokolo.

– Rođak mi je! Nisam ga birao! Šta mogu?!

– Jah! Baš tako!

Tetku zatičem usnulu, mršavu i blijedu. Dugo sam je gledao, slušao njeno plitko i isprekidano disanje, a potom, ljut k’o puška na sebe zato što nisam došao ranije i razmijenio s njom makar riječ-dvije, digao se i izašao. Nismo se ponovo vidjeli.

Bajram je. Gledam u Šekija i sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu. On, opet, nije ni sjena čovjeka kojeg sam nekad poznavao: tih je, miran i šutljiv. Posti i klanja. Ništa žene, ništa pjevanje.

– Bog zaista radi šta hoće, a mi živimo privid i ništa više – šapnuh mu na uho.

On ne reče ništa. Samo blago klimnu glavom i ne pogledavši me.

PROČITAJTE I...

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!