Od partizana i antifašista do srpskih fašista: Kako su ubijena podgrmečka naselja

Preko Grmeča su dolazili tenkovi koji su “tukli” Bihać i ubijali civile. Kada su vojnici Vojske RS-a izgubili linije koje su držali oko Bihaća i povukli se do Banje Luke, naredili su lokalnom stanovništvu da se iseli jer im, navodno, prijeti smrt od pripadnika 5. korpusa Armije Republike BiH. Cijeli je kraj preko noći opustošen i Srbima iz ovog područja nije bilo više ni traga ni glasa. Odvezeni su, kaže naš sagovornik Jovan, negdje oko Bratunca

 

Grmeč je najveća planina u Bosni i Hercegovini. Dužinom od oko 70 kilometara zauzima veći dio Bosanske krajine. Smještena je između rijeka Une i Sane, ispresijecana mnoštvom potoka i rječica. Oko Grmeča su Lušci polje i Majdanska planina, koja je dobila naziv po rudnim bogatstvima u njenoj utrobi. Na istoku je Grmeča Sanska dolina, a njegova južna strana graniči s Bravskim i Bjelajsko-petrovačkim poljem. Na zapadu se Grmeč utapa u kanjon Une, Bihaćko polje i dolinu koja se rasprostire između naselja Ripač i Teočak. Crni vrh najviša je tačka Grmeča s nadmorskom visinom od 1.604 metra. Zauzima teritorije općina Bosanska Krupa, Sanski Most, Ključ, Bosanski Petrovac i Bihać.

Ovo područje bilo je naseljeno još za vrijeme Ilira, a sela koja danas postoje oko Grmeča masovnije su se počela naseljavati za vrijeme osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Nakon što su Osmanlije izgubile neke teritorije u današnjoj Hrvatskoj, na području Like, Korduna i Banije, srpsko stanovništvo povuklo se i naselilo u ovim krajevima oko planine Grmeč. Dobili su razne povlastice od tadašnjeg sultana i bavili se uglavnom poljoprivrednom i stočarstvom. Kod stanovnika Podgrmeča još postoji svježe pamćenje o predajama njihovih starih u vezi s ovim doseljavanjem iz Like, preko Unca, Bosanskog Petrovca, Glamoča i Zmijanja, odnosno Vrhovine. Jedni su ostajali na zauzetim kućištima, a drugi iz istog plemena išli dalje i zauzimali zemljište, te su zato i ista prezimena na ovom migracionom pravcu. Tako je područje oko planine Grmeč u većini naseljavalo srpsko stanovništvo. Bilo je nešto Bošnjaka i pokoji Hrvat.

 NARODNI HEROJI, ANTIFAŠISTI

Tokom cijelog Drugog svjetskog rata ovo je bila slobodna teritorija koju fašisti nisu uspjeli osvojiti. Upravo iz ovog dijela Bosne i Hercegovine partizanske trupe kreirale su i razvijale strategiju oslobađanja Jugoslavije, uslijed čega je u novembru 1942. godine nastala i prva slobodna evropska država u to vrijeme, poznata kao Bihaćka republika. Ovo je područje od početka novembra 1942. godine do kraja januara 1943. godine, uz Bihać kao centar, bilo slobodna jugoslavenska teritorija koja se prostirala od prilaza Karlovcu i Zagrebu do rijeka Bosne i Neretve. Ovdje je razvoj narodno-oslobodilačkog pokreta dostigao najviši stepen.

Tu su u novembru 1942. formirane prve divizije i korpusi Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), čija je dejstva usmjeravao Vrhovni štab. U Jasenici je Tito postrojio slavnu Četvrtu krajišku diviziju, odakle je, zatim, krenula u proboj Jasenovca. Isti taj balkon odakle je Tito izvršio postrojavanje nekad je bio lajtmotiv razglednica koje su iz ovog kraja pristizale u domove širom bivše države. Pravoslavni svećenici tada su pozvali srpsko stanovništvo da se masovno priključe Narodno-oslobodilačkom pokretu (NOP), zbog čega je ovaj kraj dao mnoštvo narodnih heroja i antifašista iz srpskog naroda. Nakon Drugog svjetskog rata stanovništvo ovog kraja živjelo je uglavnom od turizma i industrije. Prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu u ovim naseljima živjelo je nekoliko hiljada stanovnika.

Uslijed izbijanja rata i početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, većina nekadašnjih partizana i antifašista najednom su se pretvorili u nacionaliste i radikale čije antifašističke ideje i djela postaju fašistički i agresorski. Tako je iz ovog nekadašnjeg partizanskog uporišta i simbola borbe protiv fašizma u periodu od 1992. do 1995. godine kretala većina agresorskih napada na mali slobodni dio teritorije Bosne i Hercegovine, tada poznat kao bihaćki džep ili okrug. Preko Grmeča su dolazili tenkovi koji su tukli Bihać i ubijali civile.

Kada su vojnici Vojske RS izgubili linije koje su držali oko Bihaća i povukli se do Banje Luke, naredili su lokalnom stanovništvu da se iseli jer im, navodno, prijeti smrt od pripadnika 5. korpusa Armije Republike BiH. Cijeli kraj je preko noći opustošen i Srbima iz ovog područja nije bilo više ni traga ni glasa. Odvezeni su, kaže naš sagovornik Jovan, negdje oko Bratunca. Ondje su ih dočekali neadekvatni smještaj, slaba ishrana i bijeda, te je on odlučio da se s porodicom iseli u Banju Luku, u kojoj i danas živi. Samo povremeno dođe i obiđe kuću i rodni kraj.

“Kada je počeo rat, ovdje se nije pucalo i niko nas nije dirao, ali je došla naredba da se iznad naselja duž Grmeča formira rezervna linija koju će držati rezervisti i uglavnom starije osobe. Tako su i mene mobilisali i doveli tu da čuvam stražu. Mi smo se pitali zbog čega to rade kada nema potrebe za to, jer nam ne prijeti nikakva opasnost. Ah, znaš kako je, sinko! Moraš slušati vlast, nema ti druge. Tako smo se i mi povinovali naredbama i dežurali svake noći. Jednom nam javljaju, doći će Radovan Karadžić da obiđe te rezervne položaje.

Kad ono stvarno on dođe, a s njim stigoše i kamere da ga snime kako obilazi linije i razgovara s navodnim borcima. Tada se počelo među nama pričati kako smo prodani, jer pravilo je bilo da, gdje on dođe da obiđe linije, to područje bude prodato. Ubrzo zatim došla je naredba da se pakujemo jer napuštamo selo. Odvezli su nas skroz na drugi kraj Bosne. Mnogima se nije tamo svidjelo. Kao kad čovjek napusti svoj dom, onda mu ništa ne valja i ne odgovara. A odatle se svako snalazio kako je znao i umio. Ja sam završio u Banjoj Luci. Djeca i ne razmišljaju da se ovdje vrate i žive”, priča nam Jovo, koji je prije rata bio član Saveza komunista i antifašista

UNIŠTENE FABRIKE, ŠKOLE…

U Jasenicama je nekada bilo veoma živo. Nakon što su srpski fašisti u ratu pokrali i opustošili selo, život je stao i nikada se više nije vratio. Naš sagovornik Salih iz općine Bosanska Krupa ističe da su pripadnici 5. korpusa ARBiH, nakon što su kao oslobodioci ušli u podgrmečka naselja, zatekli samo pustoš. Kao snimatelj, imao je priliku svjedočiti neredu koji su iza sebe ostavili pripadnici Vojske RS; uništeni su muzeji i hoteli, te poharane fabrike i škole.

“Naša vojska nije ništa uništavala ni krala. Sve što su zatekli u ovim naseljima bila je pustoš i devastacija. Nije bilo više šansi da se ti objekti revitaliziraju i stave u funkciju. Mi smo malo nešto održavali jedno vrijeme poslije rata, ali je i to malobrojno stanovništvo koje se ovdje vratilo zapustilo i ostavilo da propada u korovu i rastinju”, kaže Salih.

Lušci-Palanka drugo je mjesto po veličini i tu je prije rata bilo najviše stanovništva. Danas je to mrtvo selo u kojem živi pokoji starac i sredovječna familija. U selu rade jedan kafić i prodavnica. Imaju manju poštu i ambulantu u koju ljekar dolazi nekoliko puta sedmično. Čovjek srednjih godina, predstavio se kao Dragan, ne želi da se fotografira. Nije voljan za priču. Na primjeru Lušci-Palanke jasno se vidi sva pogubnost fašizma i nacionalizma koji u ove krajeve nije donio ništa osim nesreće i bijede.

Na izlazu iz Jasenica u dvorištu kuće, koja se nalazi uz samu cestu, sjedi usamljena starica. Kao da čeka smrt jer život ovdje ne može očekivati. On je već odavno ubijen, onog dana kada su sljedbenici ideje Radovana Karadžića krenuli u krvavi pohod protiv svojih komšija Bošnjaka.

“Ne čujem dobro, sinko. Moji su u Republici Srpskoj, a mene vuklo da se vratim ovdje na rodnu grudu i tu umrem. Džaba im sve ono tamo, ja volim ovo svoje. Tu sam odrasla, provela djetinjstvo i za ovaj kraj me vežu lijepe uspomene. Meni je dobro, samo nemam s kim popričati. Ovdje blizu mene nema niko. Ne znam ti ja, sinko, ništa od toga šta je ovo bilo. Nemoj mene u to, Boga ti ljubim. Voljela bih da se ništa nije desilo. Samo nam je zlo donio taj prokleti rat”, priča baba Zora.

Uz cestu se može susresti samo pokoji pješak. Uglavnom starije osobe koje odu do trgovine ili prošetaju do komšije da ubiju dosadu. Penzioneri su većinsko povratničko stanovništvo koje živi u ovim selima. Omladine nema, tek poneki bračni par srednjih godina. Djece je vrlo malo, pa većina lokalnih škola ne radi. Samo su neke od njih pokrenute nakon rata, i to zahvaljujući bošnjačkim vlastima. Iz razgovora s ljudima vidi se da ih politika ne interesira i da su razočarani u srpske lidere koji su ih slagali i prevarili, ostavivši ih da žive na rubu egzistencije. Milan radi u šumi za najnižu plaću, ali dovoljnu za njega i njegovu Ranku. Jedino što, kaže Milan, nema ljudi, a za to krivi politiku, najviše srpsku, koja ih je dovela do ovog na čemu su sad.

“Radim u privatnom šumskom preduzeću. Nije lako za mene, čovjeka koji prelazi šest decenija života, ali mora se, nema druge. Još malo pa u penziju. Što se tiče nas, za nas je život već gotov. Mi smo jednom nogom već u grobu, ali je žalosno što se ovo sve desilo zbog omladine koja, uprkos svim obećanjima, mora ići van Bosne i Hercegovine. Ovo je prije rata bio bogat kraj. Imali smo rudnik, školu, dolazili su nam školske ekskurzije u obilazak partizanske tvornice oružja koja je tu postojala u ratu. Sve uslove smo imali, a danas nemamo ništa što bi ljude vuklo da se ovdje vrate i nastave živjeti”, priča Milan iz Suvaje.

Bošnjaci su, uprkos svemu, ostali odani ideji tolerancije i suživota, ali svjesni da je historija najbolja učiteljica života i da ih isto zlo ne smije zadesiti više puta. Poučeni iskustvom agresije na Bosnu i Hercegovinu te zločina koje su nad njima vršile njihove dojučerašnje komšije i gorljivi zagovornici ideje antifašizma, odlučni su da budu svoji na svome, žive i rade sa svim građanima ove zemlje, ali, isto tako, da nikada ne zaborave činjenicu kako ideje formirane i širene silom nikada ne donose ništa dobro.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!