Od Kozije ćuprije do Sandžaka nigdje nema više povratnika

Danas oko deset posto stanovništva Višegrada čine Bošnjaci. Grad na istoku Bosne mjesto je u koje se vratilo najviše njegovih prijeratnih stanovnika kada je ovaj dio države u pitanju, oko 1.200 ljudi

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Višegradska Careva džamija prepuna je svakog petka. Ovdje se džuma ne propušta. Grad na istoku Bosne ostat će upisan u historiji po nekim od najgorih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ali, Višegrad je i mjesto u koje se vratilo najviše njegovih prijeratnih stanovnika kada je ovaj dio države u pitanju. “Hvala Bogu, od Kozije ćuprije pa sve do Sandžaka nigdje nema više povratnika k'o u Višegradu”, veli nam Edin Karaman. Vratio se 2008. godine. U Višegradu se po povratku i oženio, zasnovao porodicu, dobio sa suprugom dvoje djece. “Starija kćerka ide u 3. razred, mlađa ima nepunih pet godina”, s ponosom će Edin. “Straha nema. Strah prave mediji, strah nastane nakon slušanja svakakvih vijesti. Kod nas novinari samo crno pišu. Ovdje straha nema, ko god hoće da dođe, ovdje je siguran. I načelnik Opštine je prije šest mjeseci uposlio dvojicu Bošnjaka, ukupno nas je u Opštini uposleno peterica. Nema problema niti trzavica s vlastima. Vazda može bolje, ali velikih ekscesa nema. Bacili su neki jednom jaja na džamiju, ali su odmah uhapšeni i procesuirani.”

Edin je prije pola godine, uz pomoć Bilala Memiševića, predsjednika Skupštine Višegrada, i povratnika koji su glasali za njega, s još jednim Bošnjakom-povratnikom počeo raditi u Opštini. Referent je za povratak. Na sebe je sada preuzeo golem posao. Pravi bazu s imenima svih povratnika. U njoj je broj lične karte, ime, prezime, broj telefona. Bit će gotova za tri mjeseca. Ali, već sada zna da u Višegradu ima 1.200 Bošnjaka. “Onih koji prezime u svojim kućama”, kaže nam. A samo te koji prezime smatraju pravim povratnicima.

Edin se vratio prije tačno deset godina. Livada i ruševine je sve što je imao kada je došao kući. “Nekako je i to utjecalo da se oženim”, priča, glasno se smijući. “Tri mjeseca smo brat i ja čistili, kosili, krčili i stalno smo jeli konzerve ili suhu hranu, nismo imali vremena za kuhanje. Zato i danas zezam suprugu, od njih pet, ona je izvukla najkraću slamku, pa je morala poći sa mnom ovdje… Hvala Bogu, s njom nam je sve krenulo nabolje.” Plate niti bilo kakvog drugog prihoda nije imao. “Živio sam od svog rada, od poljoprivrede. Imao sam plastenik, uzgajao krave, ovce, prodavao kurbane. Može se živjeti od svog rada, ja sam primjer za to. Za ovih deset godina dokazao sam da se može. I nisam ja jedini, ima nas puno koji tako živimo. Ali, treba nas biti više, trebamo više raditi”, kaže Edin. “Na Facebooku su svima puna usta Višegrada, posebno dijaspori, a imanja nam propadaju, zarastaju…”

Danas oko deset posto stanovništva Višegrada čine Bošnjaci. Nažalost, broj povratnika opada, mortalitet je veći od nataliteta. One koji umru nema ko naslijediti, da nastavi živjeti i raditi na tim imanjima. “Ukoliko se ne promijeni politika povratka, ovo će za 15 godina biti vikend-naselje. Žalosno je što to moram reći, ali je tako”, tvrdi Edin. “Mi povratnici radimo koliko možemo, ali nama treba pomoć države. Najveći su problem peripetije vezane za zdravstveno osiguranje. Zatim, nama treba brdo papira da bismo izvadili ličnu kartu. Da dokažeš da si tu, da si nekada živio tu, da si imao kuću, skicu te kuće. Kuća mora biti ugruntana na vlasnika. Oko 30 posto povratnika nema ličnu kartu izvađenu u Višegradu upravo zbog zdravstvene zaštite. A naša je snaga upravo u ličnim kartama.”

Sa svojim saradnicima i povratnicima Edin Karaman najviše radi na projektima obnove infrastrukture i samozapošljavanja. “Apliciramo za projekte obnove stanova i kuća koje je raspisalo Ministarstvo za raseljena lica FBiH. Zatim za projekt obnove kanalizacije i vodovoda, te obnovu puteva. Posljednji projekt na kojem radimo jeste onaj za samozapošljavanje u poljoprivredi i imamo veliku pomoć ministra Edina Ramića. Ljudi su zainteresirani za taj projekt. Problem imaju oni koji nemaju ličnu kartu izvađenu ovdje, jer samo s njom mogu aplicirati. Ministar Ramić nam je izašao u susret i produžio rokove kako bi oni ljudi koji su u procesu vađenja dokumenata mogli aplicirati za taj novac”, priča Edin, dodajući kako je i lokalni Merhamet ove godine osigurao osam stipendija za školarce, djecu povratnika. U osnovnoj školi ih je 22, u srednjoj četvero, a u predškolskim ustanovama je 17 povratničke djece.

“To što se djeca rađaju je najljepši motiv, ali bilo je i loših primjera među nama. Bilal Memišević je uvijek nastojao da se najviše pomogne povratnicima, mladim ljudima s djecom. Neki su to znali zloupotrijebiti, pa pomoć koju dobiju spiskaju i vrate se u Sarajevo. Recimo, u Međeđi je podijeljeno bogzna koliko krava, sigurno više od 150. Sada u štalama nemaju tri-četiri. Nije to dobro, ali trudimo se da toga bude sve manje”, kaže nam Edin, završavajući: “Snaga Bosne je u povratničkim mjestima. Koliko nas ima, toliko ima i Bosne. Mi smo primjer da se može. Ljudi se trebaju vraćati kući. Trpaju se u Sarajevo, nemaju posla, guraju se po kladionicama, zgubidane, a ovdje mogu živjeti puno bolje. Poljoprivreda je sada glavna u Višegradu i od nje se može živjeti. Za stado od 100-200 ovaca u svakom selu ima prostora. Ima ljudi, ali moraju početi raditi. Ne da apliciraju za pomoć pa pomoć prodaju nego da uvećavaju svoje bogatstvo radom.”

 

PROČITAJTE I...

Harun Yahya autor je više knjiga i trenutno ima svoj TV kanal, gdje se pojavljuje kao voditelj u više nego bizarnim programima. Dio njegovih sljedbenika tvrdi da se radi o “islamskom učenjaku”, a njegove knjige nose nazive poput Allahovo umijeće stvaranja boja; Sulejman, a.s.; Jusuf, a.s.; Jedan dan muslimana; Mudžize tijela itd. Knjige su mu prevedene na bosanski jezik, a promotor i urednik većine knjiga na našem jeziku bio je upravo Nedžad Latić. Kakve “duhovne vrijednosti” u Yahyi prepoznaju njegovi sljedbenici, a pogotovo Latić, s obzirom na krajnju kontradiktornost njegove pojave, teško je reći

Admir Čavka i Jasmin Spahić, čelnici “Merhameta” u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, tuže jedan drugog sudovima, osporavajući jedan drugom legitimitet; mimo sudskih procesa padaju teške optužbe o nelegalnom trošenju novca, uzimanju donacija, zloupotrebi projekata pomoći povratnicima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!