Obračun s vlastitom prošlosti

Na koncu, broj partizana Bošnjaka u odnosu na Bošnjake u kvislinškim i SS jedinicama jasno pokazuje za koga su se opredijelili u Drugom svjetskom ratu, te bi svakako bilo bezumno gurati ih u vagone onih koji su izgubili rat. Bošnjaci su, bez obzira na kasnije prijepore, prošli rat dobili, zajedno sa Srbima i Hrvatima, a izgubili su ga nacisti, fašisti, ustaše i četnici.

Stavljati književnike i intelektualce poput Alije Nametka, Envera Čolakovića, Mustafe Busuladžića, Smaila Balića, Derviša Korkuta, Muhameda Hadžijahića, Ahmeda Muradbegovića i mnoge, mnoge druge uz bok nacističkih zločinaca te im pridavati neosnovane etiketacije krajnje je pogrešno, štetno i zlonamjerno. Svi su nabrojani u većoj ili manjoj mjeri sudjelovali u časopisnom i kulturnom životu zločinačke NDH, ali tražiti da ih se Bošnjaci u današnje vrijeme odriču jeste ni manje ni više nego umobolno.

Zar se odricati jednog Čolakovića konstruirajući priču o njegovom “fašizmu” jer je u svom romanu na temelju ličnog viđenja (za neke zlonamjernog, za neke benignog i duhovitog) izgradio lik jevrejskog trgovca? Ako ćemo tako, trebali bismo se odreći većine književnih i inih velikana iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Teško da će se naći oni koji nisu na ovaj ili onaj način sarađivali s okupatorom, a mogli bi se neki pritom odreći i Ive Andrića, koji je potpisivao Trojni pakt u Berlinu i sudjelovao u nacističkim paradama, ili Miroslava Krleže, koji je preplašeno šutio.

S druge strane, neko bi mogao donositi pogrešne zaključke i reći da ne valja ni ime Skendera Kulenovića ili Derviša Sušića (a bilo je i takvih pokušaja), koji su bili komunisti i partizani, te time valjda podržavali totalitarni komunistički režim koji je stvorio Goli otok, ubijao i zatvarao nečije roditelje. Zatim, neko bi se mogao usprotiviti i tome da u Federaciji BiH jedna škola nosi ime Marko Marulić jer je to kulturološki upad “oca hrvatske književnosti” na tuđi teritorij, a budući da je pisao Molitvu suprotivu Turkom, mora da je i islamofob. I tako u nedogled, u daleku historiju, sve dok se rješenje ne nađe u tome da se školama daju imena praljudi iz Hutova blata.

No, preispitivati sudioništvo naše elite u strukturama endehazijskog režima sasvim je legitimno i potrebno u demokratskom društvu, ali i svakom onom koje drži do svog morala. Osuditi one bosanske muslimane koji su neosporno bili aktivni dio zločinačkog režima, dok se god u tom smislu ne generalizira jedan narod, bit će samo osuda jedne neprihvatljive ideologije, i to strogo u kontekstu jednog konkretnog vremena. Oni koji se o tome pitaju ne bi im trebalo biti teško shvatljivo da time ne dolazi u pitanje sve ono korisno što je dio uleme za Islamsku zajednicu i muslimane napravio nakon rata i tokom perioda komunizma.

Primjerice, zamislimo da su za vrijeme endehazije takvi bili stolari. Jesu li time stolovi koje su napravili nakon rata bili ustaški stolovi? Naravno da nisu! Jesu li tim slijedom šerijatski brakovi sklopljeni u tzv. Pavelićevoj džamiji u Zagrebu nevažeći brakovi? Naravno da nisu! Ali, braniti neodbranjivo krajnje je neproduktivno, a nečije direktno sudjelovanje u nacističkim jedinicama mora se osuditi, bez obzira šta je dotični nakon rata kao rehabilitirani pripadnik društva u njemu predstavljao.

Ideološka zastranjenja djela bosanskih muslimana, koji su kao “cvieće” bili zavedeni ustaškom verzijom hrvatstva, a nakon rata bili neosporni bošnjački autoriteti u mnogim poljima znanosti i kulture, nije bio tek izolirani eksces, te je nužno da se s tom problematikom u današnje vrijeme suočavamo otvoreno i objektivno. Ako to neće raditi Bošnjaci, radit će drugi, i to bez osjećaja za identitetarni haos u kojem se ovaj narod nalazio sve do 1990. godine. Ako to neće raditi Bošnjaci, današnjoj inteligenciji bit će pripisan revizionizam kakav je na sceni u Hrvatskoj i Srbiji. Upravo se to i želi postići, a na revizionizam će nakalemiti i savremenu pojavu radikala i terorista koji neprikladno dobivaju prefiks islamski.

Arapska elita vidjela je u Nijemcima potencijalnu pomoć protiv britanske okupacije, kao i protiv cionizma, a dio bosanske uleme kao pomoć da se spriječe klanja muslimana po Istočnoj Bosni, ali i zaustavi prijeteći ustaški režim, koji je biološki uništavao narode u BiH. Osjećao je to i Mustafa Busuladžić i otuda njegovi kontakti s jerusalemskim muftijom El-Huseinijem. Međutim, vjerovati da su znali, kao što mi danas znamo, na koji su neislamski i neljudski način nacisti “rješavali jevrejsko pitanje” i vjerovati da bi u koncentracijskim logorima vidjeli nešto sasvim u duhu islama bilo bi ništa drugo nego projekcija vlastitog nemorala i kufra na cijeli ummet. Da to nije bio stav islama prema Jevrejima, dokazuje i ogroman broj Jevreja u Osmanskom carstvu, koje je zahvatalo i arapske države.

To nije bio ni stav Mustafe Busaladžića. To nije ni stav današnjih Bošnjaka koji se zgražavaju nad holokaustom. Što se Arapa i nacista tiče, doista je riječ o jednoj od velikih političkih zabluda koja je rezultat, prije svega, njihove slabe informiranosti i kolonijalne izolacije. Nacizam nikome nije mogao donijeti slobodu, pa niti muslimanima pod engleskom čizmom, koja je, ruku na srce, narodima koje je pokorila bila puno podnošljivija nego nacistička.

Na koncu, broj partizana Bošnjaka u odnosu na Bošnjake u kvislinškim i SS jedinicama jasno pokazuje za koga su se opredijelili u Drugom svjetskom ratu, te bi svakako bilo bezumno gurati ih u vagone onih koji su izgubili rat. Bošnjaci su, bez obzira na kasnije prijepore, prošli rat dobili, zajedno sa Srbima i Hrvatima, a izgubili su ga nacisti, fašisti, ustaše i četnici. A Mustafa Busuladžić? On nije bio ni ustaša ni nacista ni fašista, a svoj stav zastupao je do kraja, pa je i na ispitivanju u OZNA-i 1945. godine pod batinama i prije pogubljenja rekao: “Nisam pisao ni u fašističkom ni u antifašističkom duhu, pisao sam u muslimanskom duhu.”

 

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • irfan busuladzic 19.03.2018.

    čudni su neki novinari u BiH koji danas pišu o Mustafi Busuladžiću a do juče nisu znali za njega, niti su pročitali koju njegovu knjigu. Da su kojim slučajem pročitali zapisnik sa njegovog saslušanja u zatvoru vjerovatno ga nebi nazivali ustaša, niti bi to ponavljali kao papagaji. Mnogi od njih prešućuju ili neznaju da je Mustafa izgubio glavu zbog knjige – život Muslimana u sovjetskoj Rusiji. Nekim komunjarama smeta što je Prof, Mustafa pisao o stradanju Muslimana u istočnoj Bosni.

    Odgovori
  • Nihad 31.03.2018.

    Mursel nam ovdje zavlači pod bubrege. Promjenili su Midžićevoj ulici (heroj NOB-a) ime u SA i nadjenuli joj Mustafino (kolaborator, okreni-obrni ali kakogod, saradnik NDH režima). Potom i škola dobi ime M.B.(poslije je to izmijenjeno). Dobro, nije ga trebalo ubijati, suđenje je bilo farsa – iako nisam baš uvjeren da ga nije trebalo suditi; jer ne može čak ni danas pod slobodu javne riječi ići njegovo oportunističko koketiranje sa zločinom masovnog protjerivanja i ubijanja ljudi. (Usput nije trebalo ni Cacu ubijati bez suđenja. Hoćemo sada i njega veličati i imenivati neku ulicu u SA po njemu). Nego, centralno pitanje ovdje uopce nije, ili ne bi trebalo biti, odricanje od MB, kako imputira Mursel. Neka ga u paketu kulturnog naslijeđa Bosne i Bošnjaka. Eno i kod Srba Đoga, eno jednog zaista velikog pjesnika, a malog čovjeka Bećkovića, pa neka i Mustafe u Bošnjaka i (ili) onih koji do takvih drže, kojima nešto znači njegova krajnje konzervativna, nimalo moderna, njegova klerikalna, antisekularistička i da, i to treba reči, homofobična vizura društva, društva u kojemu se cijele etnije isključuju kao nepućudni, a žene svode na domaćice, odgojiteljice djece i mašine za rađanje… Helem, centralno je pitanje kakva se poruka javnosti odašilje promocijom takvog Busuladžića? Je li on zaista taj na kojega se bošnjačka mladost treba ugledati? Je li on zaista taj role model, tj. osoba na čijem djelu i životu, naša mladost treba da se uči, da se na takve ugledaji i slijede njihov primjer?

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!