Obljetnica smrti Antónija Salazara: Najdosadniji evropski diktator

Kada su 2007. godine Portugalci birali u anketi najvećeg Portugalca u njihovoj historiji, većina je izabrala Antónija de Oliveiru Salazara (1889–1970), diktatora koji je čvrstom rukom vladao tom zemljom od 1932. do smrti 1970. godine. Salazar, čija će 48. obljetnica smrti biti obilježena danas, 27. jula, dobio je u anketi portugalskog javnog televizijskog servisa 41 posto glasova, ostavivši iza sebe ljude poput Vasca da Game, Ferdinanda Magellana, Luisa vaz de Camöesa, pjesnika kojem pripisuju stvaranje portugalskog jezika, Antonija Egasa Moniza, dobitnika Nobelove nagrade za medicinu, Joséa Saramaga, dobitnika Nobelove nagrade za književnosti, ili Joséa Mourinha

 

Decenijama je vladao državom koja je nekada vladala svijetom, pokoravala kontinente, bila imperija, ali i propagirala rasnu jednakost. Vladao je državom koja je pokušavala ostati jedina kolonijalna sila nakon Drugog svjetskog rata, pokušavao je implementirati nešto što je nazivao zapadnjačkom diktaturom. Vladao je zemljom koja je decenijama bila najsiromašnija u (zapadnoj) Evropi. Kada je umro, ostavio je Portugal kao zemlju s najnižim BDP-om, ogromnim izdvajanjima za vojsku, najmanjim izdvajanjima iz budžeta za obrazovanje i najvećom stopom nepismenosti u Evropi. Kada je umro, svaki deseti Portugalac nije znao ni čitati ni pisati.

U njegovom Portugalu zabilježen je najveći broj, nakon Albanije i Jugoslavije, umrle novorođene djece. Nigdje drugdje u Evropi djeca nisu tako rano, već s dvanaest godina, počinjala raditi. Vojni rok služio se četiri godine. Godišnje je država za obrazovanje izdvajala 41 milion tadašnjih njemačkih maraka. Usporedbe radi, samo je grad Hamburg u isto vrijeme izdvajao 144 miliona maraka. Pune 43 godine, duže nego fašistički režim u susjednoj Španiji, Portugal je bio pod autokratskom vlašću jednog čovjeka. Punih 40 godina, dulje nego bilo gdje u Evropi, Portugalom je vladao jedan čovjek – António de Oliveira Salazar.

“ESTADO NOVO”

Salazar je dominirao portugalskim političkim životom od 1926. do 1968. godine. Režim koji je stvorio trajao je sve do maja 1974. godine, kada je konačno srušen. Rođen je na selu kao jedini dječak u porodici s četiri sestre, koje su ga i naučile čitati i pisati. Bio je sjemeništarac, potpuno posvećen vjeri, i njegova je porodica bila uvjerena kako će postati svećenik, No, mladi je Salazar, na iznenađenje svih, uspio dobiti nacionalnu stipendiju i upisati se na Univerzitet Coimbra, osnovan 1290. godine. U to vrijeme pohađalo ga je svega 500 studenata i Salazar je tako postao dijelom društvene elite.

Na početku Prvog svjetskog rata Portugal je ostao neutralan. S Britancima je imao dogovor o zaštiti svojih kolonija u Africi, dok su se s Nijemcima dešavali sukobi u Angoli i Mozambiku. Godine 1916. Portugal je blokirao njemačke brodove u svojim lukama, smatrajući da je tako naplatio odštetu za svoje brodove koje im je potopila njemačka ratna mornarica. Njemačka im je zato objavila rat. Oko 50.000 portugalskih vojnika borilo se u Evropi, a nekoliko hiljada ratovalo je u Africi. U zemlji je vladala glad i epidemije zbog blokade luka i pomorskih puteva. Iako daleko od Portugala, rat je ostavio ožiljke i traume s kojima se Salazar suočio u svojim ranim danima.

Salazar je prezirao vojsku, generali su također prezirali njega, no ipak su se odlučili da Salazara postave za ministra finansija kada su udarom došli na vlast u zemlji koja je bankrotirala nekoliko godina nakon rata. Vojna vlada bila je republikanska, s nekim liberalnim elementima, i htjela je modernizirati Portugal. Salazarov uspon počeo je 1928. godine, kada ga je vojska imenovala za ministra finansija kako bi državu doveo u red. Salazar ne samo da je sredio državne finansije nego je uredio cijelu državu. I to po svom. Pet godina kasnije, smislio je novi državni poredak kojeg je nazvao “Estado Novo”. Bila je to država s parlamentom koji nije imao nikakve ovlasti i kojom je vladao puritanac, najdosadniji evropski diktator.

Salazar nije svoj režim gradio onako kako su to radili Hitler, Mussolini, Staljin ili Franco. On je to uradio nenasilno, papirom i olovkom. Integrirao je Portugal u svjetsku ekonomiju nakon Prvog svjetskog rata i, baš kada je zemlja počela rasti, pogodile su ih posljedice “Velike depresije”. Salazar je do tada uspio platiti dugove i pokušao zemlju dići s dna.

Međutim, nije imao novaca u budžetu za sve ono što je želio napraviti. Htio je nove željezničke linije, bolje obrazovanje, nove bolnice, što je bilo moguće samo s uravnoteženim budžetom. Kako novca nije bilo, odlučio je da je onda bolje nemati bolnicu ili škole nego se za njihovu gradnju zaduživati na svjetskom tržištu. Sredinom tridesetih godina polahko postaje autokrata. Postupno je zamijenio sve oficire u vladi, a one koji su kritizirali njegov način upravljanja državom slao je u portugalske kolonije, da budu što dalje od Lisabona.

Salazar nije bio jak na riječima poput Benita Mussolinija. Nije opčinjavao mase poput Adolfa Hitlera, koji mu je poklonio blindiranog Mercedesa 1938. godine. Nikada nije nosio uniformu niti je kačio ordenje kao Francisco Franco, kojem je pomogao kada je poslao portugalske dobrovoljce u španski građanski rat. António de Oliveira Salazar bio je bezbojan i dosadan, ali je čvrstom rukom vladao nad deset miliona Portugalaca kod kuće i nad još 13 miliona stanovnika portugalskih kolonija, uspješno gušeći svaki otpor njegovom režimu. Bio je netipičan diktator, skoro pa monah koji je asketski živio u običnoj kući, bez alkohola, bez cigareta, bez mesa, bez žena.

Nakon što je promijenio Ustav, Portugal je postao zemlja u kojoj je sve bilo regulirano i kontrolirano kako bi se trošilo samo onoliko koliko se imalo. Sva je vlast bila koncentrirana na njegovom radnom stolu, sve je odluke on donosio. Kako je to funkcioniralo, pokazuju ovakvi primjeri. Ako ste, recimo, htjeli otvoriti kafić, trebali ste dozvolu. Ona je bila odbijena ako je kafić već bio otvoren u toj istoj ulici. Jedan je bio dovoljan, novac i resurse ste trebali usmjeriti na nešto drugo čega je nedostajalo. Nije bilo slobodnog tržišta, poslove je kontroliralo nekoliko sindikata čije je rukovodstvo odobravala Salazarova vlada.

U isto je vrijeme Salazar obnovio zanimanje Portugalaca za njihovu slavnu prošlost kada je ova zemlja bila vodeća u obrazovanju, umjetnosti i arhitekturi, otkrivala nove zemlje i posjedovala kolonije. Davao je novac za očuvanje i istraživanje dostignuća davnih vremena, a mnoge historijske građevine obnovljene su i danas postoje zahvaljujući novcima koje je izdvajao za obnovu.

Tokom Drugog svjetskog rata sa zaraćenim stranama ponašao se onako kako je vodio svoju zemlju. Portugal je bio neutralan, ali je za to trebalo mnogo umijeća i diplomatskog manevriranja. Japanci su opkolili koloniju Makao, Holanđani i Australci iskrcali su se na istočni Timor. Njegovi otoci na Atlantiku imali su ogromnu stratešku važnost, ali je Salazar Britancima tek 1943. godine dopustio da na Azorima naprave svoju bazu.

Salazar je Hitleru, preko Francisca Franca, pojasnio da Portugal nema ništa s gradnjom ove baze, da su bili tek stanodavac kojem vojno nadmoćniji Britanci “nisu htjeli platiti kiriju”. Portugalu je dopušteno da izvozi volfram u Njemačku. Tim je novcima Salazar kupovao hranu iz Brazila, koja je onda prevožena brodovima pod britanskom pratnjom. O ovom poslovnom koraku napisani su i neki od najpoznatijih špijunskih romana. Isto tako, historičari tvrde kako je upravo Salazar bio taj koji je uvjerio Franca i spriječio Španiju da se aktivnije na strani nacističke Njemačke uključi u rat.

UVJERENI MAKIJAVELISTA

Profesor ekonomije bio je poštovalac Machiavellija. Gnušao se demokratije. Kada je izabran u Parlament 1921. godine, napustio ga je nakon samo jedne sjednice. “Demokratija je fikcija. Ne vjerujem u univerzalno pravo glasa. Ne vjerujem u jednakost, vjerujem u hijerarhijski red.” Vjerovao je samo u moć.

Iako je Portugalom vladao autoritativno, nasilje nije bilo izravni instrument vlasti. Jevreji su preživjeli rat, nije bilo sistemski organiziranih napada na određene dijelove stanovništva, nisu ubijani sindikalci, nisu proganjani homoseksualci. Nacija nije nanovo izgrađena oružjem, nije građena prisilnim radom političkih zatvorenika, što se redovno dešavalo u Španiji, SSSR-u, Njemačkoj ili Italiji. Jedini uvjet za posao u bilo kojoj javnoj ustanovi bila je kompetentnost, a ne odanost nekoj ideologiji.

Ipak, ono što je nakon Drugog svjetskog rata obilježilo Salazarovu vladavinu bila je “Policia Internacional de Defesa do Estado”. Skraćeno i puno poznatije PIDE. Ona je mogla bilo kada i bilo gdje uhapsiti bilo koga i ostaviti ga u zatvoru do šest mjeseci bez da zatočeniku kaže razlog ili da mu dozvoli kontakt s advokatom. Najčešća metoda ispitivanja zatočenika bila je ne dati mu da spava. Iz tih doba stoji neslavan rekord – jedan je mučenik bio budan 16 dana i noći. Novine su bile cenzurirane, kao i radio i televizija, knjige su mogle biti povučene iz prodaje odmah nakon štampanja ako je u njima bilo napisano nešto neprihvatljivo režimu.

Oni koji su bili osumnjičeni da pripadaju nekoj organizaciji “komunističkog karaktera” bili su kažnjavani i na nekoliko godina zatvora. Sve je to pravdano sigurnosnim mjerama i održavanjem socijalnog mira u kojem je bilo tek nekolicina bogatih, ostali su bili siromašni i morali su se pomiriti s tom činjenicom.

Godine 1967. samo je 29 od 1.000 Portugalaca imalo TV, struja je bila racionalizirana, plaća radnika bila je između 160 i 250 maraka mjesečno. Iznajmljivanje trosobnog stana u to doba u Lisabonu koštalo je 350 maraka. Poljoprivreda je propadala i seljaci su masovno selili u Lisabon i druge veće gradove, ili su masovno dolazili u druge evropske zemlje. Oni koji su odrastali u siromaštvu nisu imali nikakve šanse za obrazovanje. Na univerzitetima su studirala samo djeca bogatih. Iako je osnovno obrazovanje bilo obavezno i trajalo je jedanaest godina, djeca su uglavnom završavala prva tri razreda i nakon toga počinjala raditi. Samo 1966. godine 200 hiljada Portugalaca napustilo je zemlju i otišlo raditi u Španiju, Francusku i Njemačku.

Milion Portugalaca iselilo se iz zemlje od 1955. do 1965. godine. U selima su ostale samo žene dok su muškarci radili u tvornici “Renaulta” u Parizu ili u pogonima “Bayera” u Leverkusenu. Kada je odlazak poprimio razmjere egzodusa, Salazarova je vlada zabranila svojim građanima odlazak u emigraciju. U to doba sličnu stvar napravila je i Grčka.

Godine 1968. Salazar je preživio težak moždani udar. Nije bio u stanju raditi, bio je napola paraliziran, skoro pa nije mogao ni govoriti, ali mu niko naredne dvije godine nije imao srca reći da više nije na vlasti. Unatoč svim svojim naporima, od Portugala nije napravio bolje mjesto za život. Ostavio im je samo poljoprivredu i stočarstvo. Puteva van gradova skoro da nije ni bilo, telekomunikacije su bile loše i nepouzdane. Obrazovanje i zdravstvena zaštita još gore. Portugal je ostao rupa Evrope, posljednji kada su u pitanju dobre stvari, a prvi kada su u pitanju smrtnost dojenčadi ili nepismenost. U nekim se njegovim kolonijama tih godina čak i bolje živjelo. Njegov režim srušio se samo četiri godine nakon njegove smrti.

Tzv. karanfil-revolucija bio je ustvari vojni udar 1974. godine kojim je Portugal uveden u demokratiju. Pobuna je počela 25. aprila 1974. godine u Lisabonu, gdje se stanovništvo okupilo na pijaci na kojoj su prodavani karanfili. Revolucija je odnijela četiri života, a vlast je preuzeo Mário Soares, koji će kasnije postati portugalski predsjednik. Zemlja je 1986. godine postala članica Evropske unije.

Iako je u Salazarovom životu bilo nekoliko žena, nikada se ni s jednom nije vjenčao. Gotovo da nije imao privatni život niti bilo kakve interese osim posla. Kada je umro, na misi u Lisabonu bili su vladini dužnosnici, novinari, diplomate i samo dvije sestre i nećaka. Iza sebe nije ostavio nikakvu imovinu. Kada je obolio, ispostavilo se da na računu uopće nema novaca. Sve što je imao bila je odjeća. Stoga je vlada morala iz budžeta platiti za njegovu hospitalizaciju i naknadnu skrb. Bio je bez prebijenog eskuda.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!