Obljetnica pogibije Huske Miljkovića: Bošnjačkim velikanima suđen je zaborav

U četvrtak, 27. aprila 2017. godine, navršile su se 74 godine od pogibije krajiškog branioca i heroja Huseina Huske Miljkovića. Njegova smrt do današnjeg dana ostala je neriješena zagonetka

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Sedamdeset i tri godine prošle su otkako je dobri čovjek Husein Huska Miljković spušten u kabur u haremu Gradske džamije u Velikoj Kladuši zajedno sa svojim bratom Šabanom. Njegova smrt do današnjeg dana ostala je neriješena zagonetka. Ko ga je ubio? Ustaše, Nijemci ili partizani? Sve tri osumnjičene strane optuživale su jedna drugu. Mnogo je toga do dana današnjeg ostalo obavijeno velom tajne. Bivši socijalistički režim kao da se pobrinuo da sve ostane tajna i kontroverza. Međutim, jedno je kristalno jasno, a to je da je Huska bio veoma hrabar i cijenjen među krajiškim stanovništvom svih konfesija. Stariji Krajišnici koji su upamtili ovog junaka i danas pričaju o njemu ne skrivajući svoje divljenje i simpatije.

Iako Huska i danas živi u srcima mnogih Krajišnika, godišnjicu njegove smrti niko ne obilježava. Nije obilježena ni ove godine. Udruženja za promociju kulture i tradicije ne mogu organizirati ovakva obilježavanja bez pomoći sa strane, a političari to ionako ne žele jer im ne donosi nikakve poene. Doduše, oni koji nas vode uglavnom i ne znaju ko je bio Huska. Slično je i kada je u pitanju obilježavanje godišnjica rođenja i smrti reisa Džemaludina Čauševića, čije obilježavanje nikad nije organizirano u okviru nadležnih institucija. Ponekad se čovjek zapita: Isplati li se zaista žrtvovati za narod koji se neće udostojiti ni da se bar ponekad sjeti svojih dobrotvora?

ZA DIN SPREMNI

Huska Miljković bio je voljena i harizmatična osoba od svoje rane mladosti. Rođen je 1906. godine u mjestu Dabrovina nedaleko od Velike Kladuše. Savremenici ga pamte kao čovjeka krupnije građe, plećata i velike fizičke snage. U Velikoj Kladuši završio je osnovnu školu i građevinski zanat. Odgojen je u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici, privržen vjeri i tradiciji. Prije rata radio je kao građevinar, a tokom mjeseca ramazana kao ramazanski imam u nekim mesdžidima na području Velike Kladuše, zbog čega je među muslimanskim stanovništvom bio poštovan i cijenjen. Huskin kasniji ratni drug Šukrija Bijedić spominje da je još dvadesetih godina Huska bio narodni poslanik Cazinske krajine. “Te (1928) godine su u jednoj političkoj tuči u Cetingradu poginula dva Kladušanina i zatim uz veliku masu svijeta sahranjena pored džamije. Da je toga dana rekao onoj masi da ide žariti i paliti po Cetingradu, izvjestan broj sigurno bi pošao, ne pitajući se za koga i kome to koristi.” (Š. Bijedić, Ratne slike iz Cazinske krajine)

Njemačkom okupacijom Kraljevine Jugoslavije i stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske dolazi i do masovnih zločina nad civilnim stanovništvom. Kako bi spriječili dalje pogrome, Huska sa svojim partijskim drugovima Milom Dejanovićem i Tomom Horvatom radi na pripremi i organiziranju ustanka. Krajem 1942. godine, kada su partizani osvojili Bihać i veći dio Krajine, Huska je postavljen za komandanta mjesta u Velikoj Kladuši i sekretara Mjesnog komiteta. Početkom 1943. godine počinje njemačka ofanziva “ Weiss” i partizani počinju napuštati područje Krajine. Huska je bio energično protiv odlaska partizanskih jedinica i smatrao je da vojska mora ostati da brani nenaoružano stanovništvo. Znao je dobro kakva je nesreća zadesila Bošnjake Kulen‑Vakufa, Ljutočke doline, Podrinja i ostalih mjesta u BiH. Bojao se da bi njegov narod u ovom ratu mogao postati najveća žrtva, što ga je nagnalo da napusti partizane i da se sa svojim vjernim saborcima vrati u Krajinu.

Ideju o narodnoj vojsci pod njegovim zapovjedništvom, koja bi imala defanzivni karakter, ostajala isključivo na svojoj teritoriji, branila ljude od svake pljačke, Huska iznosi pred narod Velike Kladuše jednog pijačnog dana sredinom 1943. godine. Ubrzo je formirana jedinica Muslimanske milicije sa sjedištem u Pećigradu. Ove dobrovoljačke jedinice koje će kasnije narod nazvati Huskina vojska odigrat će ključnu ulogu u odbrani naroda Cazinske krajine. Muslimanska milicija bila je prepoznatljiva po tome što su pripadnici nosili crveni fes s polumjesecom i zvijezdom. Njihov ratni pozdrav glasio je: “Za din – spremni”, ili: “S Allahom za din”. Vijest o formiranju “muslimanske vojske” Krajinom se širila brzinom munje i mnogi Bošnjaci žurili su da stupe u njene redove. Huska je bio proslavljeni partizanski ratnik i o njemu su kružile nevjerovatne priče. Svojom pojavom zadivio bi prisutne. Divili su mu se i pripadnici drugih naroda. “Moram da kažem da je Huska pravi heroj, a ni danas mi nije jasno što to i zvanično nije”, govorio je Srbin Stevo Božić, a što navodi i Vera Kržišnik-Bukić u knjizi Cazinska buna. Do kraja 1943. godine Huska je pod svojom komandom imao oko 4.000 vojnika, od kojih je formirano 11 bataljona. Njegove jedinice bile su veoma borbene i munjevito su djelovale.

Partizani su u nekoliko navrata pokušali da razbiju Huskinu miliciju, ali su doživljavali samo neuspjehe i trpjeli ozbiljne gubitke. Huska Miljković nijednoj vojsci nije dozvoljavao da upada i slobodno se kreće po njegovoj teritoriji. Za svaki prolaz kroz Cazinsku krajinu svi su od Huske tražili dozvolu i obično su je dobijali uz dogovorene uvjete i nadoknade. Najčešće je to bilo oružje i municija, kao i druga ratna oprema i potrepštine. Četnici se nisu usuđivali ni da se približe Krajini jer su i oni doživljavali katastrofalne gubitke u okršaju s Huskinom vojskom.

Vojna sila kojom je raspolagao Huska Miljković za mnoge je bila primamljiva. Nijemci, ustaše i partizani međusobno su se nadmetali ko će pridobiti Huskinu miliciju. Nakon pregovora, početkom februara 1944. godine, Huska sa svojom vojskom prelazi u partizane.

PUKOVNIK HUSKA

Naredbom Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita 11. novembra 1945. Huska je unaprijeđen u čin pukovnika. Glavni štab za Hrvatsku od Huskine vojske formira Unsku operativnu grupu s Huskom kao komandantom. Iako se priključila partizanima, Huskina vojska zadržala je svoja obilježja, što mnogima nije bilo po volji. Partizanima je posebno smetalo to što su Huskine jedinice slušale samo svog komandanta.

Šukrija Bijedić zapisao je: “U početku se Huska sa mnom nije uopšte savetovao već je sve činio samostalno, na svoju ruku. Isto tako su se ponašali i njegovi komandanti koji nisu smatrali komesara ravnopravnim članom štaba. Ako bih prvih dana ma koje naređenje izdao vojnicima ili njihovim rukovodiocima, a ne bih naglasio da je to naredio Huska, niko ga ne bi izvršio.

Jednom je pred jedinicama trebalo da govori Huška, kao komandant Unske operativne grupe, ali on uopšte nije došao. Poslao je zamenika Halila Šakanovića, koji je primio raport i održao kratak govor o Muslimanima i njihovom položaju, ne spomenuvši uopšte Narodnooslobodilačku borbu, Partiju i druga Tita, o čemu je sigurno malo znao. Takvi su uostalom bili svi Huskini komandanti. Posle Halila govorio sam ja. Nastojao sam da kažem ono što je propustio Halil. O uspesima NOV, o Cazinskoj krajini i o značaju njenog uključenja u NOP, o bratstvu i jedinstvu naših naroda. Kad bih u govoru spomenuo Partiju i Tita, iz postrojenih redova čulo se samo odobravanje boraca partizana, a ostali su ćutali kao zaliveni. Samo kad bi Halil digao ruku u vis, oni su gromko uzvikivali ‘živio’.” (Š. Bijedić, U Cazinskoj Krajini)

Pored velikog autoriteta i moći kojima je raspolagao među Muslimanima Cazinske krajine, i mada možda baš zbog toga, Huska Miljković ubijen je u atentatu krajem aprila 1944. godine. Ko je organizirao njegovo ubistvo, ni danas nije jasno. Partizani su bili također osumnjičeni, što je dovelo do toga da se oko 600 partizana odmetne. Ovu odmetnutu grupu predvodio je bivši komandant Bužimskog odreda Hase Dizdarević, kojeg su partizani kasnije uhvatili i strijeljali.

 

PROČITAJTE I...

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

Otišla je za njega, ali je imala momaka... nećete vjerovati, sad kad bi brojila, da neko piše imena koja je ipak zapamtila, da hi imam trides i pet, da je imala. Al' ipak, neka je i odstranila Murata, ope je suđena bila za njeg

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!