O onima što cuclaju palce lajkova zavedene mase

U nedostatku sebi “dostojnog” parnjaka oni konstantno željno žude za crvenom bojom, i to crvenom bojom svježe intelektualne krvi, ili se prepoznaju kao rasplakana dojenčad otrgnuta od dojke univerzalnih i čistih ideja, pa po navici posežu za svojom ručno rađenom ubuđanom gumenom cuclom stvarajući sebi lažni privid zadovoljstva, pri čemu nakon svega i dalje grozničavo za desert halapljivo sisaju palce lajkova nadobudne zavedene mase

– Znaš bolan, onaj Ferdinand što je živio prije stògodinā, eee, znaš kakva ti je faca on bio…

– Ma kakvi! Ne znam ja šta je jučer bilo, a ne prije stògodinā. A je li bio pozitivan ili negativan?

– Jašta nego negativan. Pravi antitalenat. Sve mu je bilo negativno. Baš sve!

Upitamo li našeg prosječno obrazovanog građanina na koga bi se prethodno rečeno trebalo odnositi, odnosno, još direktnije, upitamo li “sjeća” li se ko prijestolonasljednika Ferdinanda što je živio prije stotinu godina, vjerovatno će se većina sjetiti Sarajevskog atentata iz 1914. godine, što je nešto više od stotinu godina unazad, ali što je imalo odjeke svjetskih razmjera. No, prije tačno stotinu godina, davne 1916. godine, možda većini ovdašnjeg svijeta manje poznato ime jednog Ferdinanda postalo je već tada isto tako u svjetskim razmjerama poznato. To je ime Ferdinanda de Saussurea. Onog istog Ferdinanda koji je toliko bio vrijedan da nije vrijedio atentata, ali je zato svojim djelom poživio sve do danas, iako je zapravo umro tik godinu prije spomenutog imenjaka. Ferdinand de Saussure popeo se posthumno na prijesto opće lingvistike, nakon što su 1916. godine učenici objavili bilješke s njegovih predavanja uobličene u djelo Cours de linguistique générale.

Znanje po minusu

Interesantno, Ferdinand je u svom Kursu opće lingvistike tvrdio da “u jeziku ima samo razlika, nema pozitivnih termina”, što je tvrdnja koja se aproksimativno može odrediti sintagmom “znanje po minusu”. To je zapravo utjelovljena misao da sve što znamo u opisu pojava iz naše okoline suštinski zapravo ništa ne govori o svim tim pojavama. Dakle, znamo da ništa ne znamo. Riječ je o dvama različitim pristupima čitanja jezičkog znaka, što će najbolje biti shvatljivo na primjeru semafora. Znamo kad je crveno zato što odranije poznajemo crvenu pa je jednostavno prepoznamo. Ili pak, znamo da nije ni žuto ni zeleno, i tada je crveno. Dakle, znamo šta jest kad znamo šta nije. Čitanje znaka kroz opozicije, ili bogatstvo različitosti, što bi rekli.

I da, iz generacije u generaciju prenosi se ta stavka da su ljudima nekako bitne te različitosti koje gledaju i traže, ili ne mogu da ne gledaju ili ne mogu da ne traže. Dakle, vi znate da ovo pišem ja time što ovo ne piše neko drugi. Ili, malo ljepše, značenje se dobija tek u opoziciji ili u odnosu prema drugome. Kasnija epoha preživjela je Saussureve tvrdnje i uzela ih sebi u nasljedstvo koje živi sve do današnjih dana. Pa, za Boga miloga, znamo li išta o svijetu?

Suština bi mogla biti ono po čemu smo isti, a u biti smo različiti. Suština je istina i biva individualna, a time često i relativna. No, upravo je relativnost istine i relativnost značenja jedno od obilježja i modernog vremena, uz tvrdnju da nema konačne ili prave istine (a dakako da ima), odnosno, da riječi mogu značiti bilo šta, i pitanje je samo ko je gazda. Eh, da, ko je gazda? Pravo pitanje. O tome u nastavku.

Djelovati antifašistički

Kad je ono nekoć gazda bio poznat i prepoznatljiv (govorim o bivšem sistemu), prosto se i jednostavno znalo: antifašist znači komunist! Tako su kreirane i tekovine antifašizma. Danas se antifašizmom maše na sve strane i lupa na sva zvona, i šta ti ja znam sve ne. Ali, pitam ja sada, molim vas lijepo, šta zapravo samo po sebi znači antifašist? Mi smo antifašisti, kažu. Kako sad ja ne znam šta znači antifašist? Ili da priupitam, jesu li to neki antitalenti i jesu li negativni? Ako kažem da su pozitivni, mogu biti pozitivni na šta ti ja znam sve ne, i opet ne valja. Ali, jesu li apsolutno pozitivni?

Ili, najbolje je da dam drugi primjer. Šta znači antidaytonski?

Djelovati antidaytonski tumači se kod nas u javnosti dominantno kao kršenje ustavnog poretka države, a samim se tim takvom djelovanju nameće znak minus, dakako, utjelovljenom baš u ovome -anti. I onda se u sasvim isti koš, recimo, mogu svrstati patriote i rušitelji ove zemlje. Jedni traže povratak ustava Republike BiH, drugi traže jačanje Republike Srpske. Jesu li isti? Ni blizu. Štaviše, mogu se upravo po ovome -anti suprotstaviti jedni drugima, pa tako bivaju antipod.

Dakle, šta kažeš kad si antifašist, a istovremeno profašistički djeluješ tako što pred sobom sve čistiš i ništiš? Pardoniram, sukobljavanje fašizma i antifašizma nije nužno sukobljavanje dobra i zla, pri čemu ni u kom slučaju ne znači i ne smije značiti kako antifašizam u svojoj osnovi nije dobar. Dakako, i ne samo to. On je i poželjan. Upravo kao prava suprotnost fašizmu. To je barem zdravorazumski. Samo, svakodnevno smo svjedoci da je, umjesto sukoba dobra i zla, sve češći sukob između dva zla, on je vjerovatniji i sasvim uobičajen. Zato, samo napominjem, i borba između dva zla itekako postoji.

I, ko su, na kraju, antifašisti o kojima ovdje govorim? A, jednom sam to već rekao.

Pa, to su oni koji, ne puštajući u granice svog obzira ništa drugo i ništa drugačije osim sjemena upitnog kvaliteta vlastitog svjetonazora, u maniru vrsnog fašiste nastupaju kao samoproglašene antifašiste, a s potpunim uvjerenjem u plemenitost svojih djelovanja, ne vodeći pritom računa, kako sam već rekao, da borba između fašizma i antifašizma nije nužno borba između dobra i zla. I tako nam zapravo ne govore ništa bitno o sebi, osim da se pretvaraju u svoju suprotnost. Po navici, upravo se oni nameću da nam kažu kako stoje stvari (i u svemiru?!) i šta je prava istina. Dakle, kao da su navikli biti gazde.

No, savršeno je jasno da se akteri sličnih istupa (a istupaju veoma često) pretvaraju u Sivonje i Rudonje velike bosanske koride. Oni tako, zapravo, u nedostatku sebi “dostojnog” parnjaka konstantno željno žude za crvenom bojom, i to crvenom bojom svježe intelektualne krvi, ili se prepoznaju kao rasplakana dojenčad otrgnuta od dojke univerzalnih i čistih ideja, pa po navici posežu za svojom ručno rađenom ubuđanom gumenom cuclom, stvarajući sebi lažni privid zdovoljstva, pri čemu nakon svega grozničavo za desert halapljivo sisaju palce lajkova nadobudne zavedene mase.

Ali, je li ovo bilo znanje po minusu? Ako sam govorio negativno, jeste!

Ma hajde… minus i minus daju plus! Vazda bilo.

Prethodni članak

Dario, Irena i ja

Sljedeći članak

UDRUŽENI PODUHVAT

PROČITAJTE I...

Praviš bosanski rječnik – nacionalista, organiziraš susrete studenata bosnistike kao prve takve vrste – nacionalista, ukažeš na općepoznate ali posebno zanimljive i važne činjenice o svome jeziku, književnosti, kulturi i tradiciji – nacionalista, otkriješ namjenski zatirane naučne istine o sebi i svojima, pri čemu uočavaš da su i oni drugi isto tako tvoji – nacionalista, raskrinkaš manipulacije i zablude, podmetnute neistine i ciljano kreirane laži – nacionalista, pomažeš obespravljenima da u svojoj zemlji svoj jezik (paradoksalno, ne?) uče u svojoj školi – nacionalista, i na kraju samo kažeš: “Evo me, tu sam!” – opet nacionalista. Ima da te nema, i to ti je

Ako neko veli da srpski zločinci su zapalili biblioteku, znači, osim što su time i nekulturni pa okolo pale biblioteke, da su svi Srbi zločinci, i da je to potpuno isto kao i Srbi su zapalili biblioteku, što opet i nije daleko od istine, ja ću se kao lingvist spaliti nasred čaršije pa neka u plamenu gorim kao što su 1992. gorjele knjige, mada se bojim da ni približno toliko nisam vrijedan. U epitafu može pisati: U plamenu ljubavi sagorio i otišao u vječnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!