O nama i o Isau / Isusu

Ako obje svete knjige naglašavaju posebnost ovog poslanika i ističu njegovu ljubav i spremnost na žrtvu, čemu onda tolika mržnja? Prema svemu, prema inovjercima, prema izbjeglicama, prema pripadnicima druge nacionalne skupine... Prema muslimanima, prema hrišćanima, prema kršćanima... Upravo te mržnje i ti animoziteti nas u prvom stadiju distanciraju od drugih, u drugom od sebe samih, a u trećem i od Isaa / Isusa, koji je iznad nas pa se možemo okupiti pod kišobranom njegove dobrostivosti

Književnost koja mi već godinama zaokuplja pažnju i s čijih izvora crpim smisao života povjerila mi je na čuvanje nekoliko mudrosti koje, primijenjene u praksi, mogu itekako poboljšati kvalitet života svakog čovjeka željnog mira i spokoja. Jedna od tih mudrosti jeste da je sve, svakog čovjeka, svaku pojavu… sve što nas okružuje moguće sagledati iz dva ugla: iz prvog ugla moguće je pronaći zamjerke, a iz drugog opravdanja. I zaista je tako. Želi li nekome zamjeriti, nekoga kuditi i kritizirati, izvrgnuti ruglu i sramoti, čovjek veoma brzo u ličnosti tog nekoga pronađe toliko zamjerki da bi ga bilo koji sud mogao proglasiti krivim.

Želi li, međutim, nekoga opravdati, pronaći objašnjenje za propuste i ublažiti sramotu, čovjek vrlo lahko u toj istoj ličnosti, kontekstu u kojem se razvijala i težnjama kojim je zaokupljena, može pronaći toliko dobrih osobina da tog nekog zaustavi, zagrli i kaže: Ne daj se! Uz tebe sam! Mevlana Dželaluddin Rumi u svojim djelima iznosi jedno vrlo zanimljivo mišljenje: Taj neko mogao sam biti ja samo da sam proživio njegov životni put i bio pritisnut njegovim nedaćama. Dakle, do nas je hoćemo li voljeti ili mrziti, hvaliti ili kuditi, kritizirati ili braniti.

Druga mudrost koju sam uspio prepoznati između rukopisnih redaka jeste da je svaki dan i svaki čas poseban i svet samim tim što brzo prođe, ali i dalje predstavlja bitnu halku u lancu vremena, te zbog toga što je čovjeku darovan kao istinski Božiji dar. Moglo bi se reći da je najveći Božiji dar život, ali i sam život satkan je od brojnih trenutaka od kojih je svaki poseban po svom bivanju.

Prema tome, i dani u kojim se nalazimo posebni su i sveti. Nekome su sveti zbog vjerskih blagdana i Nove godine, a nekome opet samo zbog toga što razumije njihovu svetost. I jedni i drugi, svjesni posebnosti ovih dana, trebali bi u svojim nutrinama razvijati najpozitivnija osjećanja ljubavi, solidarnosti i životnog saputništva, i na osnovu tih zajedničkih osjećanja graditi pogodnu platformu za međusobno razumijevanje. A da li je to tako? Ako jeste, onda je sve u najboljem redu. A nije. Gdje je taj najbolji red? Zašto onda nije tako? Možda bi odgovor mogao glasiti: Zato što ni jedni ni drugi nisu svjesni svetosti ovih dana nego su samo umislili da jesu pa ih ta umislica poput krutog zastora na razumu sprečava da pogledaju i vide šta se nalazi iza nje. A to je najgore i najteže stanje nerazumijevanja.

Samo je u takvim prilikama moguće postavljanje pitanja da li čestitati ili ne, i da li prihvatiti čestitku ili ne. Ili, da li uopće razmišljati o čestitkama ili se prepustiti osjećaju uživanja u svetosti dana koje živimo? U čemu je problem? Pa moglo bi se reći da je problem u tome da se u danima koji su, između ostalog, posebno obojeni duhovnošću Božijeg poslanika Isaa / Isusa nastavljamo baviti sobom i svojim interesima, ali pod plaštom slike koju smo si stvorili o tom poslaniku ljubavi i praštanja. Jer, ako obje svete knjige naglašavaju posebnost ovog poslanika i ističu njegovu ljubav i spremnost na žrtvu, čemu onda tolika mržnja?

Prema svemu, prema inovjercima, prema izbjeglicama, prema pripadnicima druge nacionalne skupine… Prema muslimanima, prema hrišćanima, prema kršćanima… Upravo te mržnje i ti animoziteti nas u prvom stadiju distanciraju od drugih, u drugom od sebe samih, a u trećem i od Isaa / Isusa, koji je iznad nas pa se možemo okupiti pod kišobranom njegove dobrostivosti. Kako? Tako što ćemo si priznati da je moguće stvar sagledati iz drugog ugla i da je svaki trenutak našeg života poseban i svet.

PROČITAJTE I...

Samo dva mjeseca nakon smrti Mehmeda Spahe potpisan je Sporazum Cvetković-Maček, kojim je Bosna i Hercegovina podijeljena između Srbije i Hrvatske. Očito je da je s njegovom smrću JMO ostala bez kadrovskog potencijala i političke figure koja bi mogla nadomjestiti njegovu poziciju i raditi na zaustavljanju antibosanske politike. S druge strane, veliko je pitanje da li bi i sam Spaho uspio spriječiti udružene srpsko-hrvatske snage koje su radile na rastakanju Bosne i Hercegovine

Nakon ponovne najave da će Sveučilište Mujaginu kuću jednostrano pretvoriti u knjižnicu, reagirao je i mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović. “Projekt zaposjedanja Univerzitetske biblioteke protivan je i pravu i moralu. Na nju ne može polagati pravo isključivo Sveučilište, gdje su tu Univerzitet i svi stanovnici i građani?! Ona je opće dobro. S moralnog aspekta, ona je djelo dobročinstva i filantropije Bošnjaka, kozmopolite, gradonačelnika Mujage Komadine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!