O nama i o Isau / Isusu

Ako obje svete knjige naglašavaju posebnost ovog poslanika i ističu njegovu ljubav i spremnost na žrtvu, čemu onda tolika mržnja? Prema svemu, prema inovjercima, prema izbjeglicama, prema pripadnicima druge nacionalne skupine... Prema muslimanima, prema hrišćanima, prema kršćanima... Upravo te mržnje i ti animoziteti nas u prvom stadiju distanciraju od drugih, u drugom od sebe samih, a u trećem i od Isaa / Isusa, koji je iznad nas pa se možemo okupiti pod kišobranom njegove dobrostivosti

Književnost koja mi već godinama zaokuplja pažnju i s čijih izvora crpim smisao života povjerila mi je na čuvanje nekoliko mudrosti koje, primijenjene u praksi, mogu itekako poboljšati kvalitet života svakog čovjeka željnog mira i spokoja. Jedna od tih mudrosti jeste da je sve, svakog čovjeka, svaku pojavu… sve što nas okružuje moguće sagledati iz dva ugla: iz prvog ugla moguće je pronaći zamjerke, a iz drugog opravdanja. I zaista je tako. Želi li nekome zamjeriti, nekoga kuditi i kritizirati, izvrgnuti ruglu i sramoti, čovjek veoma brzo u ličnosti tog nekoga pronađe toliko zamjerki da bi ga bilo koji sud mogao proglasiti krivim.

Želi li, međutim, nekoga opravdati, pronaći objašnjenje za propuste i ublažiti sramotu, čovjek vrlo lahko u toj istoj ličnosti, kontekstu u kojem se razvijala i težnjama kojim je zaokupljena, može pronaći toliko dobrih osobina da tog nekog zaustavi, zagrli i kaže: Ne daj se! Uz tebe sam! Mevlana Dželaluddin Rumi u svojim djelima iznosi jedno vrlo zanimljivo mišljenje: Taj neko mogao sam biti ja samo da sam proživio njegov životni put i bio pritisnut njegovim nedaćama. Dakle, do nas je hoćemo li voljeti ili mrziti, hvaliti ili kuditi, kritizirati ili braniti.

Druga mudrost koju sam uspio prepoznati između rukopisnih redaka jeste da je svaki dan i svaki čas poseban i svet samim tim što brzo prođe, ali i dalje predstavlja bitnu halku u lancu vremena, te zbog toga što je čovjeku darovan kao istinski Božiji dar. Moglo bi se reći da je najveći Božiji dar život, ali i sam život satkan je od brojnih trenutaka od kojih je svaki poseban po svom bivanju.

Prema tome, i dani u kojim se nalazimo posebni su i sveti. Nekome su sveti zbog vjerskih blagdana i Nove godine, a nekome opet samo zbog toga što razumije njihovu svetost. I jedni i drugi, svjesni posebnosti ovih dana, trebali bi u svojim nutrinama razvijati najpozitivnija osjećanja ljubavi, solidarnosti i životnog saputništva, i na osnovu tih zajedničkih osjećanja graditi pogodnu platformu za međusobno razumijevanje. A da li je to tako? Ako jeste, onda je sve u najboljem redu. A nije. Gdje je taj najbolji red? Zašto onda nije tako? Možda bi odgovor mogao glasiti: Zato što ni jedni ni drugi nisu svjesni svetosti ovih dana nego su samo umislili da jesu pa ih ta umislica poput krutog zastora na razumu sprečava da pogledaju i vide šta se nalazi iza nje. A to je najgore i najteže stanje nerazumijevanja.

Samo je u takvim prilikama moguće postavljanje pitanja da li čestitati ili ne, i da li prihvatiti čestitku ili ne. Ili, da li uopće razmišljati o čestitkama ili se prepustiti osjećaju uživanja u svetosti dana koje živimo? U čemu je problem? Pa moglo bi se reći da je problem u tome da se u danima koji su, između ostalog, posebno obojeni duhovnošću Božijeg poslanika Isaa / Isusa nastavljamo baviti sobom i svojim interesima, ali pod plaštom slike koju smo si stvorili o tom poslaniku ljubavi i praštanja. Jer, ako obje svete knjige naglašavaju posebnost ovog poslanika i ističu njegovu ljubav i spremnost na žrtvu, čemu onda tolika mržnja?

Prema svemu, prema inovjercima, prema izbjeglicama, prema pripadnicima druge nacionalne skupine… Prema muslimanima, prema hrišćanima, prema kršćanima… Upravo te mržnje i ti animoziteti nas u prvom stadiju distanciraju od drugih, u drugom od sebe samih, a u trećem i od Isaa / Isusa, koji je iznad nas pa se možemo okupiti pod kišobranom njegove dobrostivosti. Kako? Tako što ćemo si priznati da je moguće stvar sagledati iz drugog ugla i da je svaki trenutak našeg života poseban i svet.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!