O jednom dječaku prekrasnog osmijeha

Blagdani ili praznici – kako ko voli – bili su posebna priča. Bili, a danas sve češće ugone strah u kosti. Svaki, pa i onaj koji bi trebao izmamiti najtanahnija osjećanja i emocije – poput Bajrama, recimo – doživljavamo kao “pod ručnom”. Ceste i udesi nam pozobaše mladost, i to najčešće u tim prilikama. A to je bolno i zna biti teško kao crna zemlja

Nakupi se u ovom imamskom pozivu svakojakih iskustava i nezaboravnih momenata; od onih koji vam naprvu izmame osmijeh i prizovu lijepe uspomene, do onih za koje biste najradije voljeli da ih nekom čarobnom gumicom izbrišete. Ipak, ništa se izbrisati ne može, ma koliko to nekada željeli. Sve ostaje i sa svime se valja nositi, pa kako ko može i umije. Zašto ovakav početak teksta? Vjerovatno zato što je meni, ali i mojim sugrađanima i dragim džematlijama ramazan počeo na mučan način.

Ponekad insan sjedne i kahveniše sam sa sobom; onako, da vidi gdje je i u koja je doba. Osvrne se iza sebe i napravi određenu analizu. Ponekad za to imate konkretan povod, a nekada to dođe samo od sebe.

Kad ja “kahvenišem sa sobom”, svašta mi se premota po glavi. Sjetim se graje i živosti u Prozoru – “našoj maloj kasabi”, kako mu od milja tepamo – i mladosti koje je bilo na svakom koraku. Sijela, druženja, turniri… Sjetim se ramazana i teravija od prije 15-ak godina i silne potrage za softama po našim selima. Sjetim se da u gradu nije bilo skoro ni pedalj neiskorištenog poslovnog prostora – sve je bilo u pogonu i, kako-tako, radilo. Sjetim se pijačnih dana – ovdje je to ponedjeljak – i, posebno, tradicionalnih derneka. O kako se samo sila svijeta znala sakupiti u čaršiji i nuditi na prodaju sve moguće artikle i proizvode!

Sjetim se mnogo toga, a onda uslijedi hladan tuš. S mnogim omladincima danas kontaktiram uglavnom preko interneta jer su preko granice. Mnogi mi “uzmu muštuluk” kako su dobili vizu ili su na najboljem putu da se to desi. Rijetki se žene pa, logično, usfali i djece. Sin mi je četvrti razred i 18 ih je u učionici. Kćerka je dva razreda starija. Njih je 20. Za narednu školsku godinu u Prozoru se upisalo svega osam prvačića. Načuo sam i to da je rađena kalkulacija – u koju ne želim povjerovati – koja kaže da će se desiti da u nekoj od narednih generacija uopće neće biti dovoljan broj djece da se upis te godine i realizira.

Sjetim se i ramazana i teravija. Pravim poređenja. Ima nas, hvala Allahu, na vaktovima. Ima nas i na teraviji, prave se iftari, djeca mujezine i dolaze. Tad je u gradu bila jedna, a sada su dvije džamije i opet su lijepo popunjene. Ali…

Neko se bavio i tim pitanjem pa je zašao gradom i brojao poslovne prostore koji zjape prazni, a, kako rekoh, radili su. Čini mi se da ih je 40-ak duž gradske ulice koja se prostire na manje od jednog kilometra.

Pijaca se raspršila i ni izbliza ne nalikuje sebi, a o dernecima da i ne govorim – to je odavno više stvar folklora i, rekao bih, pokušaj očuvanja tradicije. Mlađi naraštaj više i ne zna šta su, recimo, čuvene ciganske čerge bez kojih nije mogao proći dernek u gradu.

Blagdani ili praznici – kako ko voli – bili su posebna priča. Bili, a danas sve češće ugone strah u kosti. Svaki, pa i onaj koji bi trebao izmamiti najtanahnija osjećanja i emocije – poput Bajrama, recimo – doživljavamo kao “pod ručnom”. Ceste i udesi nam pozobaše mladost, i to najčešće u tim prilikama. A to je bolno i zna biti teško kao crna zemlja.

Eto, nastupio je i maj. Prvi maj, a za njim, koji dan poslije, eto i mubarek ramazana. Hajde, narod će se malo proveseliti, pa će, valjda, znati i za ramazan. Tako se kontalo. Ali…?

Protutnjalo prvomajsko slavlje, pogledalo se u nebo – hoće li neće li kiša? Već sljedećeg jutra, zapravo, još je bila noć, zvoni mi telefon. Neće na dobro čim u ta doba zvoni. I nije. Zove me kolega i jedva uspije izustiti:

“Znaš li šta je bilo?”

Veli mi da je poginuo Azem. U behutu motam po glavi i mislim koji bi to Azem mogao biti, a bio je jedan predivni dečko s jedva 22 godine života. Uh! Koji sahat ranije prošao sam putem na kome je stradao. Koji dan ranije smo se vidjeli i u prolazu proćaskali. Koji dan ranije uplatio je članarinu Islamskoj zajednici, iako su to, inače, radili njegovi roditelji. Na to je kolegi dobacio: “Sad se može i umrijeti!”, i zamakao s prepoznatljivim osmijehom.

Izlazim iz kuće i nadam se da ću sresti koga ko će mi dati drugačiju informaciju. Svi šute, a ta kleta šutnja zna biti tako mučna da se to riječima ne da opisati. Istina je – Azem je poginuo, a s njim je bio i Dženo, njegov prijatelj i vršnjak. Dženo je u Mostaru u bolnici. Jedni kažu ovako, drugi onako; polomio ovo, polomio ono; bore mu se za život – stabilan je!?

Nema druge nego popiti kakvu tabletu i Azemovim roditeljima. Ne može ih se nikako utješiti, ali red je otići. Nema ih kući, otišli u Konjic da ga vide. Navratit ćemo malo kasnije. Tako i bi. Roditelji taman stižu iz Konjica. Milostivi Allahu, nemoj nijednog roditelja stavljati na takvu kušnju!

Idemo i do Dženinih. I tu je puna kuća. Operiran je i pod ljekarskim je nadzorom. Majka kao majka, ne vjeruje. Misli da joj ne kazuju sve, a, zaista, kazali su kako i jeste.

O, kako mučan dan u gradu! Niko ne progovara. Svi pilje negdje u neodređenom pravcu i šute. Pred ikindiju je i tijelo dovezeno. Rodbina se skuplja u gasulhani… Nema druge, valja se pripremati za dženazu. U nas je običaj da se pred dženazu štogod progovori. Ali, šta reći i kako uopće smoći snage? Imam mora biti pribran, ali i imam je od krvi i mesa. Satima je laptop bio otvoren, ali je stranica na kojoj sam trebao napisati koju riječ ostala prazna.

Sutradan gasulimo. S nama gasuli i njegov daidža. Gledam ga i divim se snazi i pribranosti. Miluje i ljubi svog mezimca, a on, Azem, nasmijan, kao da je zaspao. Završili smo. Opet će mu doći majka, otac, sestra i rodbina da ga vide. Srce da iskoči iz njedara.

Klanjamo ikindiju i idemo ka mezarju Musala. Čekamo da narod prođe i uđe u mezarje. A ljudi prolaze, i prolaze, i prolaze… Masa omladine. Ima i katolika, i to dosta. Safovi su poredani. Do sada nisam vidio dužih safova. Svi gledaju predase, a imam treba nešto da kaže. Nemam kud. Kazujem da će svaka riječ koju izustim biti direktno iz srca, ali srca koje tog dana nije na svom mjestu. Pričam kao da mi neko diktira i, kad god osjetim nečiji jecaj, gotovo da i sam zajecam.

Između ostalog, a na bazi Poslanikove, a. s., preporuke da o umrlima kazujemo najljepše, iz Azemovog kratkog života izdvajam tri momenta koja svi prisutni znaju. Prvo, u čaršiji nije bilo vedrije osobe. Sa svakim se fino ophodio i svako ga je volio. Drugo, kome je god trebala pomoć znao je da na Azema može računati. U pola dana, u pola noći, on će priskočiti u pomoć. Treće, ne postoji moment ili slika a da on nije imao svoj prepoznatljivi osmijeh s kojim je i otišao s ovog svijeta. Nije li to neki skriveni Božiji išaret svima nama? Zar ne shvatamo da vrijeme klizi, odlazi u nepovrat? Zar ne shvatamo da nam danas upravo fali vedrine, osmijeha i spremnosti da pomognemo jedni drugima? Kasnije su mi poslali snimak mog obraćanja i moram priznati da ni sam ne znam odakle mi tolika snaga i pribranost da kažem sve što sam kazao.

Dženazu mu je klanjao njegov tetak, u kući smo učili Jasin i dovu i razišli se.

Krenuo je i ramazan. Lica omladine još su utučena i tužna. Porodica je redovno na mezaru. Jedan amidžić mu se nedavno oženio. Drugi je planirao poslije ramazana. Planirao je i treći. Radovao se Azem. A tek njegovi roditelji! Sin jedinac, pa svu pažnju posvetili njemu. I bi tako kako bi, i kako je moralo biti.

Razgovaram s mladićima, njegovim dojučerašnjim prijateljima. Razgovaram s rodbinom. Prevelika praznina iza Azema, ali i golema poruka. Mnogi se preslažu, kahvenišu sa sobom. Mnogi su u ramazan ušli kao nikada ranije. Mnogi su preko noći postali sasvim druge osobe.

A grad?

I sad, nekoliko sedmica iza dženaze, skoro da je isti osjećaj. Tišina, nevjerica… Lokal u koji je uglavnom izlazio još ne pušta muziku. S vremenom će se sve vratiti u svoju kolotečinu. Rane će zacijeliti i život će krenuti svojim tokom. Naravno, ne svima. Roditelji, sestra i najbliža rodbina više nikada neće biti isti. Rana im nikada neće zacijeliti. Ipak, mogu biti ponosni što su ovom gradu podarili divnog dečka koji je među nama bio kratko, a naučio nas toliko puno.

Gospodaru naš, ne tovari na naša pleća terete koje ne možemo ponijeti i sačuvaj nas iskušenja u našoj djeci i bližnjima, a ucviljenim roditeljima podari snagu koju samo Ti možeš dati, do konačnog susreta sa svojim voljenim sinom – u Džennetu, ako Bog da.

P.S.

Ni Dženino stanje isprva nije djelovalo optimistično. Milosni Allah je ipak dao proviđenje, pa je sve krenulo nabolje. Dženo je svakim danom bolje i u momentu pisanja ovog teksta očekuje izlazak na kućno liječenje. I on je sin jedinac.

 

PROČITAJTE I...

Danas u svijetu postoje “drag” djeca, odnosno dječaci od sedam-osam godina, ili poneku godinu više, koji se oblače kao djevojčice, šminkaju kao žene i, kao takvi, koriste na paradama ponosa. Dječici, kojoj su samo nekoliko godina ranije skinuli pelene, aplaudira se kada govore o pravima LGBT populacije. Postaju “ikone” na društvenim mrežama, gostuju na sceni, daju intervjue... A niko javno i dovoljno oštro da osudi i zaustavi ovo iskorištavanje djece

KOMENTARI

  • Ivan Ivica Drljo 08.06.2019.

    Divan tekst , katolik sam ali sam cuo o ovom imamu sve najljepse

    Odgovori
  • Ivan Ivica Drljo 08.06.2019.

    Daj nam Boze/ Allahu svima sto vise takvih ljudi ,
    u svim religijama , onda bi bilo ne moguce
    nahuskati ljude jedne protiv drugih. Dok u BiH
    svi ne prihvatimo obicaje i nacin zivota ” onih drugih”
    kao svoje , iako je pogresno rec onih drugih jer svi zivimo na istoj zemlji u istim ulicama i selima , nece biti mira. A kako je to jednostavno kad bi svi htjeli ,
    malo dobre volje i nista vise. Najvece prokletstvo
    nase BiH jest upravo to : iako je daleko teze biti neprijatelj nego prijatelj , nazalost ljudi biraju ovo prvo.
    Naravno ne svi , ali nebi trebao niko jer mrznja izjeda
    dusu.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!