O jednoj “nedovršenoj” džamiji

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

Na uglu Klosterske i Titove ulice nalazi se džamija, najstarija u Tuzli. Turali-begova joj je ime, ali niko od Tuzlaka ne naziva je tako. Znana je kao “Poljska” jer je sagrađena u polju, izvan pravokutnih zidina koje su, tako knjige kažu, sve do sredine 19. stoljeća opasavale grad.

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje.

Tik do džamije uzdiže se turbe iliti visoka, skladna, zasvođena grobnica u koju Tuzlaci odvajkada ubacuju novac (prije rata palile su se i svijeće), uče Fatihu, šapuću molbu za ispunjenje želje i natraške se udaljavaju.

Nažalost, a takvo šta dovoljno govori o nama, nije pouzdano poznato ni to ko je sagradio turbe niti koji bogougodnik u njemu leži, ali, kako to obično biva, tamo gdje ponestaje činjenica, ispredaju se legende, pa tako i ovo turbe ima svoju fantazmagoričnu priču koja, uz neznatna skraćenja, glasi ovako:

“Jedne je noći neki čovjek krenuo na jaciju u Turali-begovu džamiju. Kad je stigao, zatekao je u džamiji mnogo njemu nepoznatih ljudi koji su činili zikir. On im se pridružio i, nakon jacije, činio s njima zikir cijelu noć. Kad je nastupila zora, jedan od njih reče: ‘Eto, činili smo zikrullah cijelu noć, a sabah ćemo klanjati u Meki.’ Kako reče, tako se poče uspinjati kroz unutrašnjost munare, a kad dođe do kraja, skoči kao strelica i odleti u noć. Za njim, jedan po jedan, i ostali isto tako. Posljednji se uspeo onaj čovjek koji je krenuo na jacijski namaz, a pretposljednji se okrenu i reče mu:’ Pazi! Nemoj da posumnjaš! Potom i on skoči i odleti. I taj čovjek, trenutak prije no što skoči, pomisli: Dragi Bože, nisam ja ptica da bih mogao letjeti. Zatim skoči, pade na zemlju i ispusti dušu. Na tom mjestu ljudi mu izgradiše turbe.”

Mada sam ovo narodno predanje čuo još kao dječak, tek relativno skoro – gledajući, onako usput, beskrajno spori tok obnove, tačnije izgradnje nove “Poljske” džamije na mjestu stare, oronule i porušene – sinu mi misao kako je Turali-begova džamija, kao i svaka druga u Bosni, okrenuta ka jugoistoku, u pravcu Meke, dok se turbe nalazi s njene zapadne strane, a što, opet, upućuje na zaključak kako su ljudi-ptice, kao i onaj neodlučni zakir, skakali bezmalo na suprotnu stranu, poprilično u pogrešnom smjeru. “Sitan” detalj koji je narodnom pripovjedaču očito promakao.

Najstarije tuzlanske džamije više nema. Srušena je. Na njenom je mjestu izgrađena nova. Za razliku od prethodne, koja je bila u ravni s ulicom, novoizgrađena džamija “spuštena”  je nekoliko metara ispod nivoa ulice (silom prilika uslijed trusnog tla ili, možda, po zamisli nedarovitog projektanta koji je i inače maksimalno i iznimno neuspješno eksperimentirao na njoj, “kiteći” je pri tome neislamskim elementima), čime je bitno narušena njena nekadašnja ambijentalnost i skladna uklopljenost u prostornu matricu, dok se krov džamije – očito i zamišljen i skrojen u duhu “sakralne postmoderne” – nesrazmjerno sićušan i klasičnog piramidalnog oblika (eh, tu se već bude prve sumnje), doima nedovršenim i, prije svega, nepokrivenim. Simbolika?

Kako god, a bez namjere da šire i dublje otvaram temu koju sam tek uzgredno načeo, ovu džamiju, koja i dalje nosi ime Turali-bega i još uvijek je “najstarija”, osim što ne posjećujem, kad god je to moguće zaobilazim u širokom luku, jer naprosto, prije svega vizualno, a potom i unutarnjim čulima, ne osjećam je i ne doživljavam kao islamsku bogomolju.

Stoga, nadležnim instancama i odgovornim ljudima upućujem dobronamjeran, iskren i jednostavan poziv: poduzmite potrebne mjere i korake kako bi ova džamija, ponajprije vizualno, zaista to i bila. Učinite to.

Prethodni članak

NAJJAČI BRAT

Sljedeći članak

Smrt Juanite Colon

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!