O jednoj “nedovršenoj” džamiji

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

Na uglu Klosterske i Titove ulice nalazi se džamija, najstarija u Tuzli. Turali-begova joj je ime, ali niko od Tuzlaka ne naziva je tako. Znana je kao “Poljska” jer je sagrađena u polju, izvan pravokutnih zidina koje su, tako knjige kažu, sve do sredine 19. stoljeća opasavale grad.

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje.

Tik do džamije uzdiže se turbe iliti visoka, skladna, zasvođena grobnica u koju Tuzlaci odvajkada ubacuju novac (prije rata palile su se i svijeće), uče Fatihu, šapuću molbu za ispunjenje želje i natraške se udaljavaju.

Nažalost, a takvo šta dovoljno govori o nama, nije pouzdano poznato ni to ko je sagradio turbe niti koji bogougodnik u njemu leži, ali, kako to obično biva, tamo gdje ponestaje činjenica, ispredaju se legende, pa tako i ovo turbe ima svoju fantazmagoričnu priču koja, uz neznatna skraćenja, glasi ovako:

“Jedne je noći neki čovjek krenuo na jaciju u Turali-begovu džamiju. Kad je stigao, zatekao je u džamiji mnogo njemu nepoznatih ljudi koji su činili zikir. On im se pridružio i, nakon jacije, činio s njima zikir cijelu noć. Kad je nastupila zora, jedan od njih reče: ‘Eto, činili smo zikrullah cijelu noć, a sabah ćemo klanjati u Meki.’ Kako reče, tako se poče uspinjati kroz unutrašnjost munare, a kad dođe do kraja, skoči kao strelica i odleti u noć. Za njim, jedan po jedan, i ostali isto tako. Posljednji se uspeo onaj čovjek koji je krenuo na jacijski namaz, a pretposljednji se okrenu i reče mu:’ Pazi! Nemoj da posumnjaš! Potom i on skoči i odleti. I taj čovjek, trenutak prije no što skoči, pomisli: Dragi Bože, nisam ja ptica da bih mogao letjeti. Zatim skoči, pade na zemlju i ispusti dušu. Na tom mjestu ljudi mu izgradiše turbe.”

Mada sam ovo narodno predanje čuo još kao dječak, tek relativno skoro – gledajući, onako usput, beskrajno spori tok obnove, tačnije izgradnje nove “Poljske” džamije na mjestu stare, oronule i porušene – sinu mi misao kako je Turali-begova džamija, kao i svaka druga u Bosni, okrenuta ka jugoistoku, u pravcu Meke, dok se turbe nalazi s njene zapadne strane, a što, opet, upućuje na zaključak kako su ljudi-ptice, kao i onaj neodlučni zakir, skakali bezmalo na suprotnu stranu, poprilično u pogrešnom smjeru. “Sitan” detalj koji je narodnom pripovjedaču očito promakao.

Najstarije tuzlanske džamije više nema. Srušena je. Na njenom je mjestu izgrađena nova. Za razliku od prethodne, koja je bila u ravni s ulicom, novoizgrađena džamija “spuštena”  je nekoliko metara ispod nivoa ulice (silom prilika uslijed trusnog tla ili, možda, po zamisli nedarovitog projektanta koji je i inače maksimalno i iznimno neuspješno eksperimentirao na njoj, “kiteći” je pri tome neislamskim elementima), čime je bitno narušena njena nekadašnja ambijentalnost i skladna uklopljenost u prostornu matricu, dok se krov džamije – očito i zamišljen i skrojen u duhu “sakralne postmoderne” – nesrazmjerno sićušan i klasičnog piramidalnog oblika (eh, tu se već bude prve sumnje), doima nedovršenim i, prije svega, nepokrivenim. Simbolika?

Kako god, a bez namjere da šire i dublje otvaram temu koju sam tek uzgredno načeo, ovu džamiju, koja i dalje nosi ime Turali-bega i još uvijek je “najstarija”, osim što ne posjećujem, kad god je to moguće zaobilazim u širokom luku, jer naprosto, prije svega vizualno, a potom i unutarnjim čulima, ne osjećam je i ne doživljavam kao islamsku bogomolju.

Stoga, nadležnim instancama i odgovornim ljudima upućujem dobronamjeran, iskren i jednostavan poziv: poduzmite potrebne mjere i korake kako bi ova džamija, ponajprije vizualno, zaista to i bila. Učinite to.

Prethodni članak

NAJJAČI BRAT

Sljedeći članak

Smrt Juanite Colon

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!