NIKO SE VIŠE NE VESELI NA VESELOM BRIJEGU

Godine 2014. Šemso Avdić objavio je knjigu Karta u jednom smjeru. Riječ je o dragocjenom istraživačkom materijalu koji tretira odiseju Roma iz Banje Luke 1992. godine. Avdić je uz uvodni tekst o Romima s Veselog Brijega, njihovoj historiji i kulturi življenja istražio i porodice koje su odselile iz Banje Luke, pretežno u zemlje Skandinavije, te ispričao sudbine svojih sagovornika. Knjiga je posebno važna zbog oskudnosti relevantnih faktografskih podataka o savremenim kretanjima i migracijama ovdašnjih Roma, te neodvojive komponente bosanskohercegovačkog društvenog mozaika koja upotpunjuje arabesku našeg multietničkog društva. Knjiga je štampana u svega 500 primjeraka te je veoma teško doći do nje. Stoga ćemo prezentirati Avdićevo istraživanje i njegova zapažanja tokom odrastanja na Veselom Brijegu, uz nadu da će ovakvih i sličnih istraživanja biti znatno više

Migracija je konstanta romskog identiteta. Koliko je samo puta romski narod od Indije do Skandinavije bio prisiljen na progon i iseljavanje, nerijetko mehanizmima vojnog i policijskog aparata. Nerijetko su upravo Romi bili prvi na udaru fašističkih politika, iako je riječ o narodu koji u svojoj životnoj filozofiji nikada nije baštinio težnje za dominacijom nad drugima.

Kako to primjećuje jedan sociolog, narod koji ne poznaje epsku već isključivo lirsku književnost i lirski izražaj i ne može producirati ratni narativ. Ipak, fašističkim ideologijama oni su predstavljali tek bespotrebni višak kojeg se treba riješiti.

“Prepoznao je romski narod oblake i nadolazeće oluje početkom devedesetih godina. Ali opet uz nevericu. U Banjaluci, koja je vremenom postala središte Srpske Bosanske države, tama je padala polako, ali sigurno tamo gde su Romi pevali i u isto vreme plakali. U takvoj situaciji polako, ali nezaustavljivo je počelo da kopni veliko romsko naselje, Veseli Breg. Preko noći su nestajale čitave mnogočlane porodice”, piše u Predgovoru kolumnistica Olga Komnenov, ističući da su, u pokušaju da se domognu druge strane granice, nestale hiljade ljudi, među kojima i jedan broj Roma.

Kako piše Šemso Avdić, nekadašnji stanovnici Veselog Brijega i Klašnica jesu Romi gurbeti. U Banju Luku doselili su iz Bronzanog Majdana, Aginog Sela i Memića. “Dolazili su iz tih manjih sela jer je život bio težak i monoton, teško su se snalazili jer Rom ne voli da živi ondje gdje nema pruge i rijeke, mada ih i nije koristio”, piše Avdić. Kako su dolazili u grad na Vrbasu, tako su se i naseljavali jedni uz druge. Do Drugog svjetskog rata naselje u kojem su živjeli nosilo je naziv Ciganski Brijeg, zatim Vlaški Brijeg, da bi, radi njihovog načina življenja i muzike bez kojih ih je teško i zamisliti, naselje na kraju nazvano Veselim Brijegom.

Avdić na početku ističe da Romi gurbeti nisu nomadi, već imaju svoje stalno mjesto življenja, pohađaju školu i obrazuju se, nastojeći biti integralnim dijelom društava u kojima žive. Na Veselom Brijegu bilo je profesora, nastavnika, socijalnih radnika, policajaca, zanatlija… Mnogi od njih bavili su se trgovinom. Kako piše Avdić, Romi gurbeti nikada nisu prosili.

“Bilo je Roma koji su bili viđeni da prose po ulicama Banjaluke, međutim, to su doseljenici koji su se doselili iz Vlasenice, Romi čergari, koji su lutali od grada do grada. U jesen bi uzimali kuće pod kirijom da bi prezimili, a s prvim zracima proljetnog Sunca, čergari bi krenuli iz mjesta u mjesto”, piše Avdić. On ističe da su čergari bili lijepo primljeni na Veselom Brijegu, jer se radilo o veoma gostoljubivoj populaciji s kojom je suživot bio ugodan. Za čergare je, kako piše, neshvatljivo da Rom može živjeti u jednom mjestu, trajno nastanjem, bez želje za selidbom. Stoga su gurbete prozvali “kaloper”, što bi u prijevodu značilo “bijela vrana”. Avdić smatra da je razlog tome činjenica da čergari nisu bili navikli da se obrazuju i svoju djecu šalju u škole. On zapaža još niz vrlo važnih socijalnih dimenzija koje razlikuju gurbete i čergare.

Kod gurbeta se djevojke nikada nisu prodavale kao kod čergara, što je i danas prisutno u kulturi ove populacije bosanskohercegovačkih Roma. I kod jednih i kod drugih veoma je važno da djevojka bude nevina, što se i provjerava i javno obznanjuje tokom prve bračne noći. “Dok se porodice vesele, piju i bacaju velike količine novčanica na muziku, kum i kuma stoje pored vrata da im mladoženja javi kad mogu ući u prostoriju, da bi mogli provjeriti spavaćicu mlade i plahtu koja se uvijek nova postavlja da se pregleda od strane kumova. Ako je sve uredu, kum vadi pištolj, u zraku ispuca par metaka, na što muzika prestaje na momenat. Zatim na mikrofon kum najavljuje da je sve uredu i tad se nastavlja muzika još žešće i veselju nigdje kraja. Svadbe znaju trajati i do tri dana”, piše Avdić.

Ako kojim slučajem mlada nije nevina, kum ipak ne kvari atmosferu radi gostiju i ponaša se kao da je sve u redu, ali odmah obavijesti mladine roditelje. Veselje se nastavi do kasno u noć, a mlada već sutradan bude vraćena roditeljima. Ako su u pitanju čergari, mladoženji se vrati novac kojim je platio mladu. Ipak, Avdić ističe da ova tradicija Roma sve više gubi na intenzitetu. Pritom je znatno pomjerena i dob u kojoj se Romkinje udaju. Nekada su to činile i s dvanaest godina, a danas je prosjek godina u kojima se Romkinje udaju šesnaest.

“Djevojka od dvadeset godina se smatra već starijom, tako da se većinom udaje za čovjeka koji je već imao propali brak”, piše Avdić, ističući da se to odnosi i na gurbete i na čergare koji su živjeli na Veselom Brijegu. I jedni i drugi su slavili Đurđevdan (6. maj) i Ilindan (2. august), s tim da su Đurđevdan slavili svi Romi svijeta, pa čak i oni muslimanske vjeroispovijesti. Očito je ova slava dio romskog kulturnog identiteta, pa i muslimani među Romima nisu odustali od obilježavanja Đurđevdana. Ali, sve je to prošlost na Veselom Brijegu.

S obzirom na to da je odiseja utkana u gene Roma, ovaj narod razvio je i posebnu intuiciju koja im nepogrešivo ukazuje kada je vrijeme za selidbu. “Egzodus Roma iz Banjaluke i s Veselog Brijega krenuo je suzama 1992. godine. Na svu sreću da Romi posjeduju intuiciju u svojim venama i duši. Osjetili su zlo na vrijeme. Nažalost, ali istinito. Romi Banjaluke su izbjegli i raseljeni su u svim zemljama svijeta, od Hrvatske i Austrije do Kanade i Amerike. Najveći dio Roma Banjaluke i Klašnica su naseljeni u Skandinaviji”, piše Avdić, donoseći u nastavku knjige nekoliko svojih pjesama te opise porodica, biografije njihovih članova, mape puteva kojima su banjalučki Romi plovili nesigurnim vodama izgnanstva.

Među njima su uspješni profesori, trgovci, glumci… Sve je to Avdić ispričao s dozom lirizma, negdje čak upotrebljavajući i rimu u narativnom tekstu. Ipak, najveća je vrijednost ove knjige faktografija, jer Avdić u njoj bilježi nešto više od tristo pojedinaca i romskih porodica koje su nekada živjele na Veselom Brijegu, a danas nastanjuju nekoliko država svijeta.

Nažalost, kako konstatira Avdić, danas ne postoji organizirano djelovanje romskih udruženja, što umnogome otežava i njihovu političku organizaciju. Romi su najugroženija kategorija stanovništva u oba bosanskohercegovačka entiteta. Avdić ističe da su tom doprinijeli i sami Romi, poput predstavnika Roma Banje Luke.

“Oni su samo marionete vladajuće stranke jer ništa ne poduzimaju. Prešutjeli su rušenje Romskog groblja, koje je staro više stotina godina, na kojem su sada napravljene zgrade, dok su kosti naših djedova sakupljane u crnim vrećama. Iz ilovače su virile lobanje i kosti dok su ljudi bez duše obilježavali kuda će temelji zgrada biti postavljeni. Svaki žitelj Veselog Brijega je imao svoje pokojnike na tom groblju”, piše Avdić, pitajući se kakav je to um mogao osmisliti i kako je moguće da se to desilo Romima, narodu koji ljude dijeli samo na one dobre i loše, ne gledajući u njihovu boju kože i porijeklo. Sama riječ Rom, kako pojašnjava Avdić, u prijevodu znači “biti čovjek”.

Romi dva puta umiru

 

Buldožeri ucviliše stoljetnu tišinu.

Romska groblja mašinama ruše,

Ni pod zemljom ostati ne mogu

Pakao osjetiše njihove duše.

 

Kosti iz zemlje ilovače vire,

Lobanja djeteta, a i kosa pramen.

Pomjeriše duše, pokopane u šutnji,

Uklet je svaki postavljeni kamen.

 

Stenju kosti, davno pokopane,

Isto kao oni kad su bili živi

Nestadoše sa zalaskom sunca

Zar su Romi uvijek nekome krivi?

 

Sami vi dva puta umirete,

Bagerima gase svijeće vaše.

Crne slutnje Veseloga Brijega,

I sudbine davne ponova nas plaše!

 

Oprostite, pokojnici naši!

Mi lutamo po tuđem svijetu

I tuga nam dušama caruje.

Doć’ će i kraj neljudskome spletu!

 

Dejton zaustavi ratove Bosne,

Kosti romske danas ilovačom plove!

Nijedan se još kući vratio nije,

Ugasiše zauvijek s time naše snove!

 

Šemso Avdić

PROČITAJTE I...

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

Njegov je utjecaj na narod bio toliki da, kako 1660. godine piše Rusuhi Ismail-dede iz Ankare, “ko god bi mu prišao, bilo od elite ili običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji privučen snagom njegove ličnosti”. Kakva je bila uloga tekije u Konjević-Polju u pobuni Hamze Balija Bošnjaka? Zbog čega se u literaturi brkaju Hamza-dede Orlović i Hamza Bali Bošnjak Orlović? Možemo li sa sigurnošću reći da je drugi potomak prvog? Kojem je tarikatu pripadala tekija u Konjević-Polju i je li bila rasadnik u širenju hamzevijskog tarikata? Na ova i slična pitanja, nadamo se, dobit ćemo odgovor na naučnom skupu u septembru

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!