Niko ne cijeni riječi, a svi ih se boje

Ko je Drenko Pampur? Čovjek iz male kuće (kako se samo zadržala na tom mjestu?). Običan čovjek iz mahale Soukbunar. Često se tako sam predstavljao. – Šta si se tu umusio, gdje ti je Drenka? Kako je samo tužno pogledao. – Poznavao sam nekad jednu Drenku... Bila je baš jedra i zdrava... Davno je to bilo... – Čepovi ti je neće vratiti, Pampuresku. Ima i drugih drenki. Tu se Pampur razjario

Kolekcionari su zaista svijet u sebi.

I svijet za sebe.

Drenko Pampur skuplja pampure.

Sve je takvo na ovom svijetu.

Ništa se ne događa bez čepa.

A čep je za riječi strah.

Zato ljudi šute. Zato ne znaju ništa kazati o onom što su vidjeli. O čemu bi inače pričali nezaustavljivo i unosili u svoju priču vlastitu sudbinu i sve osjećaje koji idu s tim.

Niko ne zna kad, ali možda je zato izmišljen čep za riječi.

Niko ne cijeni riječi, a svi ih se boje.

 

Pampur.

Ne zna se otkud je došla ta riječ.

Kad stručnjaci nešto ne znaju, onda zaista ne znaju. Preostaje ti samo da im povjeruješ.

Uostalom, sve je politika.

Čak i ono što se čini da nije.

Tako i Drenkovo prezime.

 

Dugo već Drenko Pampur ne govori.

Samo broji čepove.

Broji i zaboravlja koliko ih je nabrojao.

 

Svaki se put zamisli.

Jedanput o onoj braći pijanaca kojima ništa drugo nije bilo na pameti do ispijanja.

Tako su u svojoj staroj kući praznili boce i prazne ih bacali na tavan. Nije im bilo ni do čega drugog. Za vrijeme velikog svjetskog rata.

Onda se završio rat. I ispostavilo se da je golema nestašica stakla. A u njih pun tavan. Toliko da je kuća stenjala pod njihovim teretom. Tako su se dva žedna pijanca najedanput suočila s popriličnom sumom novca. Mogli su piti do smrti. Ali onda im se baš nešto nije pilo. Naročito jednom od njih. Mislio je da providnost ukazuje gdje je njihova budućnost. Nikad više nije popio ništa iz čega je virio alkohol. Čak ni bozu.

 

Ko zna zašto, ali često je o tom pričao. Sve do jednog dana kad se promijenilo. Sve se tad možda promijenilo.

– Začepi!

Nikad ga nešto nije toliko iznenadilo. I uvrijedilo.

Kazao je to čovjek za kojeg je mislio da je uman i koji nikad nije pokazivao nervozu.

– Kako misliš?

– Mislim da to pričaš otprilike četrdeseti put, a to je previše, priznaj…

Zar zaista?!

I kakve to ima veze s čepovima. Izgledalo je sve nekako uvredljivo. Prokazujuće.

Tako, za stolom sjedi Pampur, a oko njega skaču, sudaraju se i padaju pampuri kao da je naumio rekonstruirati čitavog plutnjaka. Zaista, može li se iz kore ponovno oblikovati čitav hrast plutnjak?

Prizor daleko podsjeća na Barona na drvetu iz neobične trilogije Itala Calvina Naši preci (ostali su romani ovih filozofskih bajki, kako ih naziva pisac, Prepolovljeni vikont i Nepostojeći vitez, koju smo nekad čitali s velikim zadovoljstvom). Pampur, s obzirom na svoju pasiju narav, nije rođak tog barona iako se s porodicama nikad ne zna.

Inače, Italo Calvino, kao i većina sjajnih pisaca koji su bili ispred svog vremena, te tako nisu ni mogli biti prepoznati u njemu, pomalo je potonuo u zaborav. Ništa od njegovih briljantnih ideja ne pomaže mu u tom. Zasluge za to pripadaju epigonima.

Tako se i nevjerovatni romaneskni izum Ako jedne zimske noći neki putnik, koju je kasnije preveo moj fantastički prijatelj, može naslutiti samo u drhtavim, nejasnim i prejednostavnim filmskim interpretacijama.

 

Ko je Drenko Pampur?

Čovjek iz male kuće (kako se samo zadržala na tom mjestu?). Običan čovjek iz mahale Soukbunar.

Često se tako sam predstavljao.

 

– Šta si se tu umusio, gdje ti je Drenka?

Kako je samo tužno pogledao.

– Poznavao sam nekad jednu Drenku… Bila je baš jedra i zdrava… Davno je to bilo…

– Čepovi ti je neće vratiti, Pampuresku. Ima i drugih drenki.

Tu se Pampur razjario. Makar i prijatelj, pretjerao je.

– Previše si se ti dao u savjete, Čepesku, bolje bi ti bilo da se baviš svojim poslovima.

Tako su se svi razgovori skupili u jedan. A taj nikad nije zaboravio.

I otad je šutio.

Drenko toliko dugo ne govori da ni sam ne zna može li bilo šta iskazati.

 

– Ko to tamo stalno puca?!

Odgovor na pitanje je šutnja.

A onda, nakon što je opetovano i opetovano:

– Nije to pucanje, više je nešto kao pampuranje…

– Aha. I ko to može razumjeti.

– Niko. Zaista niko.

Drenko Pampur, tajni nadimak Vadičep, običan čovjek iz mahale Soukbunar još uvijek sluša u sebi razgovor.

– Skupljaš čepove, to razumijem, a šta činiš s onim što su čepovi čuvali? Opijaš se, zar ne? koliko ih imaš, svaki bi se pijanac onesvijestio kad bi to vidio…

Drenko ga gleda s nerazumijevanjem.

Tako se završava priča o običnom čovjeku iz mahale Soukbunar koji se ponekad, ko zna zašto, mogao vidjeti u “Išaretu”.

 

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!