Nije ti ono selo, ono su zvijezde

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

Nakon što u prepunom amfiteatru bijahu podijeljene koverte s konačnim razmještajem ramazanskih praksi, Cake saznade da je raspoređen u Konjic. Neko mu tokom dugih noćnih razgovora u mračnoj spavaonici stručno objasni kako su Hercegovke dosta toplije od Bosanki i Caketu bijaše drago što ga je zapao baš ovaj gradić. Ali, ubrzo otkri da je određen u neko selo udaljeno pedesetak kilometara od grada, smješteno otprilike na mjestu gdje Treskavica i Visočica podupiru nebo. Ipak ne odustade niti se pobuni zbog ovakve nafake, niti mu bi krivo što neko ide u dijasporu, a neko u pizdiće. Otišao je na svoju praksu da s nakupljenom tugom u svom poetskom epicentru provede mjesec totalne samoće, s dedama i nanama, čitajući stripove, ne videći drugo do vrhove Treskavice. Kroz prozor svoje sobice, iz malenog sela Arguda, Cake je uporno gledao Treskavicu, veličanstvenu kraljicu pustoši, i mislio o svojoj samoći.

Prvog iftara, kada poslije jela malo dođoše uz kahvu sebi, Cake pogleda kroz prozor u svekoliku noć i radoznalo upita domaćina: “Koje je ono dolje, bogati, domaćine, selo?” Domaćin također pogleda kroz prozor, nasmija se i odgovori: “E moj sinko, nije ti ono selo, ono su zvijezde.”

Eh, Cake, Cake. Petljao je sa svim i svačim; kupovao slijepo stvari, a prodavao duplo jeftinije: kod njega su štreberi uzimali knjige za simboličnu svotu; imao je nekog postarijeg rođaka, nadrihodžu, koji je radio sa zapisima i njemu je vodio svoje zaljubljene prijatelje, uvjeravajući ih da će im, nakon obavljene procedure, djevojka zasigurno pokloniti ljubav – sve u okviru šerijata, jer je njegov hodža učio samo Kur'an i nije se uplitao u mračne galaksije sihra; vikendom je lutao po Baščaršiji, po gradu, po Bosni, bez jasnog cilja i svrhe, bez namjere za aktom, i vraćao bi se u internat tražeći bilo koga da ode s njim u kafić, u šetnju, bilo gdje, da mu pravi društvo. Isto tako, ko je god trebao društvo zvao je Caketa, koji nije pitao gdje treba ići. Bježao je od internata s upornošću koja je izvirala iz neke duboke fobije, traume, čega li. Mogli ste ga pustiti na najduži bulevar na svijetu, dati mu dovoljnu količinu cigara i on bi išao do njegovog kraja. A kada ne bi mogao pobjeći iz internatske utvrde, maštao bi o velikim bulevarima, sjajnom mondenskom životu, blještavim salonima, lijepim ženama.

U internatu je Cake bio simbol spontanosti, samozavaravanja i neumjerenog optimizma. Nije bio varalica; nije imao set spremljenih storija koje bi ponavljao s glumačkom uživljenošću i hohštaplerskom proračunatošću, nije znao montirati osmijeh po potrebi i situaciji, niti je taštinu zasnivao na ispraznostima kao što su ocjene, novac, fudbalski talent, babo u Islamskoj zajednici, stan na Vratniku itd. Uglavnom, bio je meta medresanskih žbirova, krkana i uhljupa. A lovu je posuđivao od svakog. Kada bi mu otac donio novac, lijepu svotu, on bi požurio da vrati svima od kojih je posudio i njemu bi ostalo taman toliko da kupi cigare i buhtlu u “Imaretu”. (Želio je biti monden, a vraćao je posuđeni novac!) Iste večeri nakon što mu je otac donio džeparac, on bi opet posuđivao obećavajući da će vratiti čim mu otac dođe.

Mrzio je korepeticiju iz dna duše. Na njoj se najvidljivije očitovao disciplinski duh internata koji je Caketa gušio, gušio… Čitavo polugodište ne bi ništa učio, svaki je trenutak koristio da pobjegne iz kasarne u čaršiju i uvijek bi se na kraju godine nekako izvlačio.

Tokom ramazanske prakse na Argudu, u tom ambijentu geneze, Cake dobi nešto od stoičke ravnodušnosti i u medresu se vrati bez mnogo ogorčenosti. Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao.

Danas se tek pitamo da li Cake, ondje gdje je, katkad ode u džamiju, na teraviju ili džumu, makar da svede sedmični račun? Ima li još skupocjenih stvari koje prodaje zabadava? Je li ostvario svoj američki san? Na kojem li Argudu u ovim ramazanskim noćima sada puši i, obuhvaćen samoćom kontinenta, gleda u neku također usamljenu daljinu?

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!