Nihad Suljić svakodnevno pomaže migrantima u Tuzli

“Oni su ljudi koji bježe od rata, smrti, siromaštva i torture sistema. Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a na tom putu ih tuku, pljačkaju, prijete im, mnogi su i život izgubili. Katkad im samo osmijeh mnogo znači, a tek jedna jabuka ili marka, hljeb, čarape... Količina nije bitna, važno je tretirati ih humano i ljudski, poštovati njihovo dostojanstvo. Jedna jabuka, marka ili pozdrav pokazuju da ste na strani tolerancije, i to je u ovim vremenima luksuz”

 

Nakon što završi s poslovnim obavezama, Tuzlak Nihad Suljić (28) odlazi na glavnu autobusku stanicu ili do Službe za poslove sa strancima u svom gradu, gdje dočekuje izbjeglice i migrante i pomaže im. Nekada su to veće grupe, uglavnom mlađih muškaraca, a nekada nađe tek dvojicu‑trojicu mladića. Nedavno se iznenadio kada na stanicu nije zatekao nijednog.

Na neizvjesnom putu ka Zapadnoj Evropi migranti se u “gradu na zrnu soli”, gdje im ovaj mladić nudi iskru nade i utjehe, ne zadržavaju duže od dan-dva. Ostaju onoliko koliko im je potrebno da se registriraju da se nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine, u koju svi oni ilegalnim putem dolaze iz Srbije. Prenoće gdje se zateknu: na peronu ili ispred spomenute službe. Svi su iscrpljeni, gladni, žedni, preplašeni, nerijetko pokisli i promrzli…

“Moj prvi susret s migrantima bio je u junu. Bio je ramazan i postio sam, a oni su prošli pored mene. Tada ništa nisam učinio i danima me zbog toga pekla savjest. Izgledali su izmučeno i uplašeno. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Poslije sam se dugo preispitivao zašto nisam ništa učinio, zašto im se barem nisam nasmiješio. Kada sam ih zatim sreo na autobuskoj stanici, nije više bilo dvojbe, prišao sam i ponudio im hranu. Tako je sve krenulo”, navodi Suljić dok grupi od petnaestak Pakistanaca i Indijaca pomaže da popune formulare koje su dobili od pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona.

LJUDSKOST U CEKERU

Suljić im donosi svoju i hranu svojih prijatelja i komšija, a ističe da nije ovlašten za bilo kakvo veće prikupljanje ni distribuiranje novca i pomoći. Putem stranice na Facebooku “Izbjeglice, dobro došle, Tuzla”, uz ostale volontere, informira gdje se nalaze migranti i animira ostale da pomognu. Građani Tuzlanskog kantona odazivaju se i pomažu, ali dosta je i onih koji bi to voljeli učiniti, ali ne znaju kako.

“Policajci su mi kazali da je svaka pomoć dopuštena i legalna osim prevoženja izbjeglica i migranata. Opet, migranti mi kažu da za stanovnike Sapne, Kalesije i Tuzle imaju samo riječi hvale. To su im tranzitna mjesta, ali oni kažu da ih ovdje doživljavamo kao ljude, a ne kao bića druge dimenzije. Oni su ljudi koji bježe od rata, smrti, siromaštva i torture sistema. Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a na tom putu ih tuku, pljačkaju, prijete im, mnogi su i život izgubili. Nadaju se da će doći do Holandije, Italije, Njemačke ili Francuske i nekada se spojiti sa svojim porodicama. Katkad im i osmijeh mnogo znači, a tek jedna jabuka ili marka, hljeb, čarape… Količina nije bitna, važno je tretirati ih humano i ljudski, poštovati njihovo dostojanstvo. Jedna jabuka, marka za kupovinu pet kifli ili pozdrav pokazuju da ste na strani tolerancije, i to je u ovim vremenima luksuz”, priča naš sagovornik.

Jabuku ili marku ne spominje slučajno. Prije nekoliko sedmica, kada se umoran, ali zadovoljan i ispunjen vraćao sa stanice, gdje je prethodno nahranio i ispratio osamdeset migranata – Afganistanaca, Sirijaca i Pakistanaca – među kojima je bilo i troje djece, vidio je stariju komšinicu oslonjenu na kapiju. Pozdravio ju je, a ona mu je mahnula rukom i kazala da čeka kada će on naići.

“Žurio sam mahalskim putem prije akšama, ali kada me zamolila za uslugu, nisam mogao odbiti. Kazala mi je: ‘Ti ideš izbjeglicama, a ja nemam puno para. De im naberi jabuka u bašči pa sutra podijeli.’ Te večeri sva ljudskost stala je u ceker.”

S druge strane, navodi naš sagovornik, ima i građana koji imaju velike predrasude, pa ga pitaju kako to da ovdje dolaze ljudi iz Indije, naprimjer, kada tamo nije rat. On im odgovara da su mu migranti pričali da naoružane grupe upadaju u njihova sela, pljačkaju, siluju, ubijaju i pale. Postavljaju mu i sarkastična pitanja o novim mobitelima koje migranti nose, a on im objašnjava da im je mobitel važniji od hrane jer se uz pomoć mobitela i navigacije informiraju, a bez toga bi bili izgubljeni. Ima i onih koji misle da se u Tuzli nalazi neki kamp pa se pribojavaju da će se, ako im se pomogne, “migranti navaditi”. Suljić ističe da sve ovo vrijeme nije čuo da su migranti izazvali jedan jedini incident ili neugodnost.

Na pitanje o čemu s migrantima razgovara nakon što im preda hranu, odgovara da ih uglavnom pita ko su i odakle dolaze. Nema potrebe pitati ih gdje idu. To se već zna. Iz Tuzle idu ka Sarajevu, a zatim prema krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, u Bihać, odakle će pokušati da prijeđu granicu s Hrvatskom.

POLICIJA OSVJETLALA OBRAZ TUZLI

“Zaista je svaki susret emotivan na svoj način. Do sada je bilo i suza, i smijeha, i straha. Posebno bih izdvojio upoznavanje s jednom afganistanskom porodicom. Imali su dječaka Azera, koji je ukrao moje srce. Njegove vesele, crne oči nemoguće je zaboraviti. U molitvama mi je. Zadivi me svaki put njihova empatija i dostojanstvo. Sreo sam muslimansku porodicu s troje djece koja govori samo farsu jezik. U putu su se upoznali s mladim kršćanskim bračnim parom, koji se od njih više nije odvajao. Sve vrijeme im pomažu. Prevode im, nabavljaju pelene, pomažu im ponijeti dječije stvari ili ugrijati mlijeko za bebu. Dok je svojoj prijateljici pomagala da namjesti hidžab, ta mlada kršćanka iz Irana kazala mi je da ih je nevolja zbližila, da su svi u istom problemu, a imaju iste snove i ciljeve. Nebrojeno puta svjedočim suosjećanju koje ovi ljudi imaju”, navodi Suljić.

U jeku velike migrantske krize na Balkanu 2015. godine, kada su hiljade migranata svakodnevno u pokušaju da se domognu Evropske unije zaobilazile Bosnu i Hercegovinu, brojne humanitarne i nevladine organizacije tvrdile su da su spremne za prihvat migranata ako se odluče da krenu kroz našu državu. Na istočnoj granici neko vrijeme bili su podignuti i šatori, no migranti su se odlučili da radije idu preko Srbije, Mađarske ili Hrvatske. Sada, kada bi trebali reagirati, iste te nevladine organizacije i vlasti uglavnom šute pokušavajući ignoriranjem riješiti problem koji dolaskom hladnijih dana postaje sve veći i teži.

“Ovo što mi radimo jeste neka solidarnost. Međutim, ovome treba institucionalno pristupiti. Neku noć je na autobusku stanicu došla jedna desetočlana porodica. Među njima je bila beba od svega nekoliko mjeseci. Na svu sreću, jedna im je organizacija ustupila svoj prostor pa su prespavali u toplom do otvaranja Službe za poslove sa strancima. Za ova tri-četiri mjeseca apelirao sam i kod općinskih, i kantonalnih, i državnih nivoa vlasti da nešto učine, ali nikakav odgovor nisam dobio. Ljudi dolaze. Nisu svi ni registrirani. Dolaze, prolaze… Često se oni pozivaju na grupu od 120 ljudi koja je ovdje došla. Bila je to velika grupa pa im je bila i zanimljiva, ali bude njih i mnogo više od 120, a dolaze bez saznanja i u manjim grupama. Pitajte ljude koji prodaju karte na autobuskoj stanici koliko ih se proda, onda će vas to itekako zabrinuti. Jedino pozitivno iskustvo koje sam imao jeste naša, tuzlanska policija. Svaki put kada ih nazovem, oni se profesionalno i etički odazovu i pristupe im humano. Izbjeglice su mi mnogo pričale o tome da se godinama susreću s policijom, ali da na ovakvu profesionalnost još nisu naišli.”

Poslije nedavnih demonstracija u Bihaću i zbivanja na Graničnom prelazu Maljevac, Suljića mnogi pitaju hoće li nastaviti pomagati migrantima i izbjeglicama. Njegov odgovor i više je nego jasan: “Nisam bio u Bihaću, ali znam da je tamošnji kamp pakao. Razumijem i građane Bihaća. Oni ne protestiraju protiv migranata, nego protiv nerada i nemara nadležnih. Naravno da ću nastaviti da pomažem, to je moja građanska, ljudska i vjerska dužnost. Postupam u skladu s načelima prema kojim i živim.”

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!