Nevjerovatno, ali istinito: Alija Isaković proglašen neostvarenim piscem

Alija Isaković, za razliku od Dobrice Ćosića, s kojim ga poredi Miljenko Jergović, nije pisao književnost za naciju, nije pisao jer je Bošnjak. Pisao je jer je pisac! Da bi čitao Isakovića, čitalac ni u jednom trenutku ne mora postati dobar Bošnjak, kao što mora biti dobar Srbin da bi čitao Ćosića ili dobar Hrvat da bi čitao Aralicu, kako to primjećuje sam Jergović. Ne moraš biti ni nacionalno, ni religijski, ni etnički, ni seksualno opredijeljen da bi čitao Isakovića. A ne moraš ga, poput Jergovića, ni čitati

Onaj koji čita knjige, pisane i tkane, za svoga života pročita hiljadu, dvije, u vrh glave tri hiljade knjiga. Ni Abu Hamid ibn Muhammed ibn Muhammed ibn Muhammed ibn Taus Ahmed At-Tusi Aš-Šafi Al-Gazali nije pročitao više. Više nije pročitao ni Miljenko Jergović. A nije ih toliko ni napisao, bar još uvijek nije. No, s obzirom na broj objavljenih knjiga, ne bi začudilo da to uspije i tako postane prvi pisac koji je napisao više nego što drugi stignu pročitati. Iz njegovih tekstova stječe se dojam da ne postoji nacionalna književnost, niti pisac, niti tema o kojoj on ne zna apsolutno sve što se o tome treba i može znati. Ništa mu nije promaklo od svekolikog znanja. Doista je simpatično čitati kolumne jednog pisca koji tako samouvjereno piše o svemu, ne sumnjajući da nešto proisteklo iz njegovog pera može biti pogrešno ili netačno. Po širini znanja, ili širini onoga što predstavlja kao znanje, Jergović neodoljivo podsjeća na Nefertija, pripovjedača u Ibrišimovićevom romanu Vječnik, čovjeka koji je pročitao sve velike biblioteke svijeta. Međutim, postoje dvije bitne razlike. Prvo, Ibrišimovićev Neferti skroman je i sumnja u svoje znanje i spoznaje, dok su Jergovića napustile sumnje. Drugo, i mnogo bitnije, Neferti je lik u književnom djelu, svi ljudi o kojima govori i koje susreće također su izmišljeni likovi, dok je u Jergovićevim kolumnama riječ o stvarnim ljudima. U takvom svijetu, atribucije zamjenjuju argumente, dosjetke logičku kauzalnost, a magijski snovi silogizme. Pitanje istine u književnom djelu jeste pitanje uvjerljivosti i načina pripovijedanja, ali je u stvarnom životu to pitanje, da oproste Jergović i prijatelji, više povezano s onim što se naziva činjenicama.

Dobar primjer za rečeno jeste njegov nedavno objavljeni tekst Književno prokletstvo Alije Isakovića, u kojem se jasno prepoznaju natruhe književnog konstruktivizma i fikcije u nečemu što bi se trebalo čitati kao kolumna. Naravno da kolumna podnosi, čak i zahtijeva određenu dozu maštovitosti i fikcionalizacije, ali ne ako ona prerasta u iznošenje neistina, netačnih podataka i neutemeljenih zaključaka o nekoj stvarnoj osobi. Čitalac koji je pročitao ponešto od Isakovića s pravom se može pitati o kojem to Isakoviću Jergović piše.

Valja odmah reći da ima i ponešto istine u ovom tekstu. Knjige koje pripisuje Isakoviću u ovoj kolumni zaista su njegove: Biserje, Taj čovjek, Sunce o desno rame i Pobuna materije. Druge Isakoviće knjige ne spominje iako i njih nije pročitao. Tačno je još i nekoliko bio-bibliografskih podataka o Isakovićevom životu i djelu. Rodio se u Stocu, živio i radio u Sarajevu, Biserje objavio 1972. godine. Naučnici s instituta za trivijalna istraživanja pronaći će možda još poneku biografsku podudarnost s Isakovićevim životom. Do tada ćemo morati preživjeti sa skromnim zalihama istine u rezervoarima Jergovićeva besmislopisa.

Jergovićevi biseri, pardon, biserje

Jergović piše: “To Biserje postalo je kultna knjiga koju, kako to biva s kultnim knjigama, gotovo nitko nije ni pročitao.” Možda bi bilo dobro da je neko ko je imao priliku držati ovu knjigu u rukama objasnio Jergoviću da Biserje nije knjiga koja se čita na način na koji se čita, recimo, Pobuna materije. Možda bi onda i Jergović znao da to Biserje nema zapleta niti je od knjiga koje se čitaju u dahu. Biserje je priručnik, antologija bošnjačke usmene, divanske, alhamijado i savremene književnosti, a ne knjiga za plažu. Jergović nastavlja: “Stvoreno je i široko uvjerenje kako je Biserje bilo zabranjeno, a njegov autor progonjen i sumnjičen.” I ovdje je jasno da Jergović nije držao Biserje u rukama ili je to bilo tako davno da je zaboravio šta mu je sadržaj. Jer, zaboga, ako je Isaković autor te knjige, a ne njen priređivač, onda je sadržaj knjige Isakovićevo djelo. Nije Alberto Fortis autor Hasanaginice. On je samo zabilježio tu bošnjačku baladu baš kao što je i Isaković u Biserju zabilježio more drugih pjesama bošnjačke književnosti.

“Ono Biserje iz 1972. bilo je i od zvanične partijske kulturne politike upisivano piscu u zasluge”, reći će Jergović, valjda misleći na otkaz s televizije kojeg je Isaković dobio 1972. godine kao zaslugu za svoje djelo. Sam Isaković o tome piše: “Biserje sam radio tajno. Predvidio sam većinu stvari koje će mi se desiti. Pristao na konzekvence, kako bi pravnici rekli. Odnio sam rukopis u zagrebačku Stvarnost, Majstoroviću, Hrvatu iz Dervente, partizanu bez ruke. Nisam ni od njega krio moguće opasnosti. Rekao mi je: ‘Mi ćemo ovo štampat, pa šta bude!’ Tanja i Mersa bi svako jutro, kad zakasnim u Radićevu 15, a često sam kasnio, pogledale u mene upitno: Došao!” (Život, br. 1/1996.)

Partijsku naklonost i zahvalnost zbog Biserja osjećali su i brojni Bošnjaci koji su, po svjedočenju znamenitog bibliografa Mustafe Ćemana, uvijek kupovali neku Titovu knjigu uz Biserje kako ne bi bili okrivljeni za nacionalizam. “Na sajmu sam tada odmah primijetio ko je Musliman. To se vidi, kada uzimaju Biserje, kupe i Titova djela uz to. Kasnije sam i ja koristio taj recept”, kazao je Ćeman za časopis Život 1999. godine. “Kad sam se vratio iz Beograda, svratio sam u Orašje na Savi jer sam tamo postavljao biblioteku, i sjedim s Fatimom Jukić, bibliotekarkom. Ona pristavila kahvu. Vidim na njenom stolu Biserje i ona mi govori: ‘Eto, ja to kupila na sajmu, a vidi šta kaže Oslobođenje.‘ Kad sam ja to vidio! Napad na Biserje. Drvlje i kamenje. Muhamed Nuhić. I vidim da je to sinoć bilo na Dnevniku, a zna se ko stoji iza Dnevnika. (…) Kad za sedam dana u Komunistu isti onaj članak Muhameda Nuhića. Ja sam tada mislio da je Alija već uhapšen i očekujem da i mene stave pod ključ. Ja sam Aliju lijepo molio da on mene nigdje ne spominje. Ali je on u napomenama naveo da se zahvaljuje meni, Selimu Brkiću i jedina institucija koja je tu spomenuta jeste biblioteka ‘Hamid Dizdar’ u Tešnju. Vidim ja, nema tu čekanja. Sjetih se da mi imamo poslovne veze s Mariborom, pa ću, računam, samo produžiti preko granice. (…) Sutra se ja spremim na put, kad on zove mene. Ja ga pitam ko nešto šifrovano i konspirativno, kako je kući, ta šta ima novo i tako, a on onakav kakav je, mrtav‑hladan, kaže da će sutra zasjedati Ce-Ka Republike radi Biserja. Kakav Ce-Ka, majka ti jadna. Vrhovni muftija, što se kaže. Gotovo je. Bježat, nema druge. Sutra opet zove Alija i kaže: Ostaje Biserje, spasio nas Branko Mikulić”, ispričao je Ćeman za Život.

O drami koja se odvijala oko Isakovića zbog objavljivanja Biserja napisano je nekoliko vrlo ozbiljnih tekstova. Mikulić je tada, na zasjedanju Ce-Ka, rekao da Muslimani, budući da su priznati kao nacija, imaju pravo na svoju antologiju književnosti, te je naveo listu već urađenih antologija srpske i hrvatske književnosti, o čemu piše u knjizi Za šta, a protiv čega. Mikulić ističe da niko od prisutnih nije ni vidio kako Biserje izgleda, osim njega, jer je jedino njemu Isaković na portirnici ostavio jedan primjerak ove antologije, budući da knjiga još uvijek nije bila puštena u prodaju.

Jergović je toliki jugonostalgik da mu nedostaje čak i način na koji je funkcionirao onaj sistem. I on, poput Muhameda Nuhića i drugih u Ce-Ka koji nisu čitali Biserje, ipak piše o njemu. Ali, za razliku od Jergovića, oni su makar znali da Isaković nije autor nego priređivač te knjige. No, ne dozvolite da posumnjate u Jergovića zbog ove pogreške. Svakom se skribomanu omakne pokoja slična greškica. I skribomani su ljudi koji se od ostalih razlikuju samo po tome što pišu više nego što stignu pročitati, pa onda pobrkaju autora i priređivača. Nije Jergović opasan zbog toga što pravi slične greškice i ne stigne pročitati Biserje. Nije opasan ni zbog toga što atribucije uzima kao argumente i smatra da je dovoljno da on nešto kaže pa da to bude tako. Nije opasan ni zbog toga što izmišlja Isakovićevu herezu, ali jeste onda kada je izmišlja da bi bio inkvizitor nad njim.

Pridjevi, pridjevi, pridjevi…

“Iza Alije Isakovića je u tih nekoliko predratnih godina stajalo opće dobro, koje će se s vremenom pretvoriti u partikularno i nacionalno dobro, a on će biti promoviran u muslimanskog pa bošnjačkog prosvjetitelja, pa i u neku vrstu bošnjačkog Dobrice Ćosića”, trijumfalno zaključuje Jergović. Porediti Isakovića s Ćosićem može neko ko nije čitao književnost nijednog od ovih dvaju pisaca, ili barem jednog od njih. Etikete, u ovom slučaju, zaista ne pomažu. Od poređenja Isakovića i Ćosića jedino bi smješnije bilo opovrgavati takve usporedbe.

Budući da nije čitao Isakovićevo književno djelo, što potvrđuje kroz cijeli tekst, Jergovićevi zaključci izvedeni su iz ničega. Naprimjer, da je kojim slučajem Jergović čitao Isakovićevu knjigu Antologija zla, vidio bi da je Isaković cijelu agresiju na BiH proveo u Sarajevu, uz povremeno napuštanje Bosne, što su radili i drugi istaknuti umjetnici. Na jednoj su strani Isakovićevi dnevnički zapisi o godinama provedenim u opkoljenom Sarajevu, a na drugoj Jergovićeva tvrdnja: “Nakon što se Sarajevo zateklo u opsadi, otišao je u Beč po diplomatskoj službi svoje žene. Tamo je dočekao kraj rata, u društvu vrlo zanimljivom i specifično bosanskohercegovačkom. (…) Bivanje u Beču bilo je čista lirika, praćena slatkom iluzijom o koristi koju Bosna ima od svojih izmišljenih rezidenata.” Toplo preporučujemo Jergoviću, dok biva u Zagrebu, praćen slatkom iluzijom o šteti koju Sarajevo ima od svojih stvarnih rezidenata, da pročita Antologiju zla. I ne samo nju, nego i sve drugo što je Isaković napisao, a što Jergović znalački nije čitao.

Jergović piše: “Ono što je sastavio i napisao za naciju, uglavnom je trivijalno, prigodno, prolazno i normativno…” A šta je to Isaković napisao za naciju? Apsolutno ništa! Ono što je uradio, a što se smatra neknjiževnim radom, uopće nije trivijalno, prolazno ili prigodno. Josip Baotić, naprimjer, pisao je vrlo ozbiljne naučne radove o Isakovićevom sociolingvističkom radu. Njegov angažman na prikupljanju građe za rječnike i antologije sve je samo ne trivijalan. Ali njegov književni rad, o čemu Jergović piše brkajući ga s Ćosićem, tek je primjer brušenog osjećaja za jezik i žanr. Isaković, za razliku od Ćosića, nije pisao književnost za naciju, nije pisao jer je Bošnjak. Pisao je jer je pisac! Da bi čitao Isakovića, čitalac ni u jednom trenutku ne mora postati dobar Bošnjak, kao što mora biti dobar Srbin da bi čitao Ćosića ili dobar Hrvat da bi čitao Aralicu, kao što primjećuje sam Jergović. Ne moraš biti ni nacionalno, ni religijski, ni etnički, ni seksualno opredijeljen da bi čitao Isakovića. A ne moraš ga, poput Jergovića, ni čitati.

U razgovoru s Ivanom Lovrenovićem 2010. godine Jergović priznaje da nije čitao djelo Alije Isakovića.

  • Lovrenović: “Ako ostavim na stranu, jer je sva genijalno nastrana, Petra Gudelja pjesničku knjigu Europa na tenku, jedino upečatljivo, odlično štivo o tom vojničkom užasu koje sam ja čitao, to je ona pripovijetka a kasnije i drama Alije Isakovića Generalij.”
  • Jergović: “Nisam ja to nikad čitao.”
  • Lovrenović: “Spominjem je zato što je tematski izuzetak, ali prije svega zato što je odlična književnost.”
  • Jergović: “Iz koje je to knjige?”
  • Lovrenović: “Iz sjajne knjige pripovijedaka Taj čovjek.”

Istina, Jergović u intervjuu ističe da mu se od Isakovića sviđa “ona geološka knjiga”, “ona njegova neobična knjiga”, ne mogavši se sjetiti ni njenog naslova. Ne tvrdim da se u proteklih šest godina Jergović nije sjetio naslova tog geološkog romana niti da nije mogao pročitati zbirku pripovijedaka Taj čovjek, ali u tekstu Književno prokletstvo Alije Isakovića on tvrdi da tu knjigu niko živ nije pročitao: “Taj čovjek, knjiga priča, briljantni je vrhunac jednog do kraja neostvarenog pisca usred jedne isto tako neostvarene književnosti. Knjiga, pritom, koju niko živ nije pročitao”, tvrdi Jergović – kako to biva s onima koji sebe smatraju mjerom svih stvari – iz vlastitog iskustva. Na tvrdnju da je ta knjiga nepročitana osvrnut ćemo se u nastavku nakon što navedemo nekoliko neostvarenih uspjeha Alije Isakovića. Sintagma “neostvaren pisac” može značiti najmanje dvoje: ili je neko loš pisac neostvaren unutar određenog žanra, ili je nepročitan pa je neostvaren unutar nacionalne književnosti. Krenimo redom, bez pridjeva. Gotovo da nema proznog književnog žanra u kojem se Isaković nije okušao. Pisao je romane, putopise, pripovijetke, drame, eseje, književnu kritiku, priče za djecu… “Pripovjedač i romansijer, dramatičar i putopisac, esejista i književni kritičar, lingvist i bibliograf, antologičar, urednik i redaktor, on se knjigama javljao samo onda kada je rukopis sazrio da u svemu bude nov i poseban, kada je nudio i anticipirao novo i neistraženo. Velika je mudrost i snaga autocenzure kojom je on izbjegavao ponavljanja već ranije osvojenih književnoestetskih polja, ali se uprkos tome njegovo književno djelo rastvara pred čitaocem u izuzetnoj raznovrsnosti i polimorfnosti književnih što se na kraju zbiraju u cjelovitosti književnog opusa u kojem ništa nije nastalo uzgredno i bez velika razloga, ljudskog i estetskog opravdanja”, zapisao je književni historičar Enes Duraković.

Brojni prominentni sudionici bosanskohercegovačkog kulturnog života bavili su se različitim žanrovima Isakovićevog opusa. Bez obzira na različitost pristupa Isakovićevom djelu u tekstovima književnih kritičara, nedvosmisleno je istaknuto da je Isakovićev književni rad izuzetno vrijedan u svakom od žanrova u kojima se okušao. Dakle, Isaković nije ostvaren samo kao romanopisac, niti samo kao pripovjedač, niti samo kao dramatičar, niti samo kao esejista, niti samo kao putopisac, on je istovremeno ostvaren i kao romansijer, i kao pripovjedač, i kao dramski pisac, i kao esejista, i kao putopisac. Tako tvrde književni kritičari koji su čitali njegovo djelo. Je li ostvaren o okviru bošnjačke nacionalne književnosti? Silabusi Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu najbolje govore o njegovoj zastupljenosti na studiju književnosti. Isakovićevih osam dijela izučavaju se kao obavezna literatura u okviru nekoliko zasebnih predmeta na ovom studiju, što govori o njegovoj bitnosti unutar nacionalnog književnog kanona. Među tih osam Isakovićevih dijela nije navedeno Biserje jer se ono smatra podrazumijevajućom literaturom potrebnom tokom cijelog studija. Isaković je, ne treba ni to zaboraviti, dobitnih Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva 1976. godine, a danas se dodjeljuje nagrada “Alija Isaković” za najbolji dramski tekst.

Jergović ksenofobno, diskursom karakterističnim za 19. stoljeće, poručuje da je Isaković neostvareni pisac neostvarene književnosti. Nominalno nepriznavanje zasebne bošnjačke književnosti u doba komunizma ne govori baš ništa o toj književnosti, nego o sistemu koji je sistematski zabranjivao manifestacije bošnjačke kulturne tradicije i uništavao kulturno pamćenje naroda koji je imao neprekinut kontinuitet književne misli još od srednjeg vijeka. Ta se “neostvarena književnost” stotinama godina istovremeno ostvarivala u žanrovima dvaju kulturno-civilizacijskih krugova, orijentalno-islamskom i zapadno-evropskom. Bošnjačka narodna književnost supostojala je s književnošću na orijentalnim jezicima, kao i alhamijado književnošću. Ostvarena je na četirima jezicima: bosanskom, turskom, arapskom i perzijskom. Samo je na orijentalnim jezicima pisalo oko 1.000 autora, a nekoliko desetaka bilo ih je poznato i priznato na trima kontinentima – slava kakvu će teško doživjeti ijedan savremeni autor s Balkana. Ta je književnost imala svoj unutarnji razvoj, o čemu su znalački pisali Muhsin Rizvić, Midhat Begić, Enes Duraković, Sanjin Kodrić… Jergović jeste predoziran apstrakcijama, ali ne toliko da bi brkao negiranje i neostvarenost. Njegovo kvalificiranje bošnjačke književnosti kao neostvarene ima više veze s cekaovskom ideologijom jednoumlja, nego s nekim od usputnih i potpunih promašaja na koje su navikli njegovi čitaoci.

Pitanje prokletstva

“Književno prokletstvo ovog pisca sastoji se u tome što ga nema tko čitati. I neće u budućnosti biti onih koji bi ga mogli čitati”, tugaljivo konstatira Jergović. Kako možemo znati da li se neki pisac čita? Možda Jergović, kao svevideći narator u nekoj lošoj fikciji, smatra da ono što on ne čita neće čitati niko drugi, da ono što se njemu ne sviđa i ne vrijedi. Legitimno je smatrati nekog pisca lošim ili nečitljivim, a nešto je sasvim drugo tvrditi da se taj pisac ne čita. Neki ljudi s bogatim čitalačkim iskustvom, naprimjer, smatraju da je lakše probaviti mrtvog afričkog tvora nego Jergovićev roman Otac, ili onaj Psi na jezeru, ali to im ne daje za pravo da tvrde kako Jergovića nema ko čitati. Ne zbog toga što ima onih s jakim želučanim kiselinama pa bi mogli svariti spomenuta štiva. Ne. Ako se poslužimo argumentima, a ne književnom tehnikom projekcije stvarnosti iz usta svevidećeg Jergovića, vidjet ćemo da je stvarnost drugačija od njegovih fikcija. Jedini parametar na osnovu kojeg se može govoriti o čitanosti pisca jeste zastupljenost njegova djela u kanonu, nastavnim planovima i programima u osnovnim i srednjim školama, ili na studiju književnosti, kao i broj napisanih naučnih radova i eseja o njegovom djelu.

Isaković je u osnovnoj školi u Federaciji BiH zastupljen s dvjema nastavnim jedinicama i jednom lektirom. Njegova Priča o Pink Panteru obrađuje se kao nastavna jedinica za četvrti razred, a priča Niko i ništa kao nastavna jedinica za šesti razred devetogodišnje škole. Lijeve priče uvrštene su u obaveznu lektiru šestog razreda. Možda bi neko pomislio da je s jednom lektirom i dvjema pričama Isaković premalo zastupljen u osnovnim školama, ali prema Nastavnom planu i programu Federacije, Meši Selimoviću u osnovnoj školi data je tek jedna nastavna jedinica, odlomak iz romana Derviš i smrt, što je i razumljivo s obzirom na uzrast učenika. U srednjima školama po Nastavnom planu i programu Federacije čitao se izbor iz Isakovićevih putopisa, kao i drama Hasanaginica. Usput rečeno, njegove se drame i danas izvode u pozorištima širom Bosne i Hercegovine. Na studiju književnosti, na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Isaković je jedan od najčitanijih bošnjačkih pisaca, a njegovih osam dijela izučava se u okviru triju zasebnih predmeta. Na predmetu “Poetika bosanskohecegovačkog putopisa” obavezna literatura jesu Iakovićeva Hodoljublja; na predmetu “Bošnjačka književnost druge polovine XX vijeka”, u silabusu fakulteta među obaveznom literaturom navode se njegove pripovijetke (Taj čovjek), roman (Pobuna materije), drame (Hasanaginica, To), putopisi (Jednom), studije, eseji, članci i polemike; a na predmetu “Granični književni žanrovi i publicistika u BiH”, među obaveznom literaturom našla se i Antologija zla (dnevnička proza).

U posljednjih sedam godina odbranjene su desetine diplomskih radova o djelu Alije Isakovića na Bihaćkom, Tuzlanskom, Mostarskom, Zeničkom i Sarajevskom univerzitetu, kao i nekoliko magistarskih radova o njegovim pripovijetkama, romanima i putopisima. Navest ćemo neke magistarske radove: Fonološke i morfološke osobine pripovjednih proznih tekstova Alije Isakovića Fahire Siručić (Tuzla, 2014); Postmoderna čitanja drama Alije Isakovića – semiotička, naratološka, intertekstualna Jasminke Pitić (Mostar, 2009); Oblici narativnog diskursa u romanima “Sunce o desno rame” i “Pobuna materije” Elvire Burine (Mostar, 2009); kao i Konstitucija putopisnog subjekta u bosanskohercegovačkom putopisu modernizma i postmodernizma Sanele Lišić-Kurtalić (Sarajevo, 2011).

Ako zanemarimo 286 radova o Isakovićevom djelu (prema podacima Mustafe Ćemana i Medhije Maglajlić), činjenicu da je uvršten u osam antologija u regiji; ako zanemarimo naučne radove priznatih bosanskohercegovačkih književnih kritičara poput Midhata Begića, Vedada Spahića, Marine Katnić-Bakaršić, Muhidina Džanke, Nihada Agića, Miroslava Palameta, Envera Kazaza, Fahrudina Rizvanbegovića, Tvrtka Kulenovića, Josipa Lešića, Dževada Karahasana, Alije Pirića, Gordane Muzaferije, Ivana Lovrenovića, Vojislava Vujanovića, Josipa Baotića, Dženane Buturović, Rize Džafića, Muhameda Dželilovića, Lamije Hadžiosmanović, Muhameda Hukovića, Muniba Maglajlića i brojnih drugih; ako zanemarimo školarce, srednjoškolce, studente književnosti i dramaturge – onda možemo reći da niko nije čitao književno djelo Alije Isakovića. Istinsko književno prokletstvo jeste u tome što Isakovića ne čitaju oni koji su, kako zapisa Jergović, alergični na bošnjačku nacionalnu stvar. Ali, to je njihovo, a ne Isakovićevo prokletstvo.

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • NEVJEROVATNO, ALI ISTINITO: ALIJA ISAKOVIĆ PROGLAŠEN NEOSTVARENIM PISCEM | hamdočamo 28.09.2016.

    […] STAV.ba, 28.09.2016 […]

    Odgovori
  • NEVJEROVATNO, ALI ISTINITO: ALIJA ISAKOVIĆ PROGLAŠEN NEOSTVARENIM PISCEM – KAMENI SPAVAČ 21.10.2016.

    […] Izvor: Stav.ba […]

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!