Neutemeljeno nametanje bosanstva pretvara se u jugonostalgiju i produbljuje podjele

Kako pokušaji zatiranja Bošnjaka ratom nisu ostvareni, a izrastanjem Bošnjaka u apsolutnu većinu stanovništva te njihovom afirmacijom kao nacionalnih manjina u susjednim državama, bile su potrebne druge metode odnarođivanja. Nametnuta je diskusija o “zajedničkom jeziku” i “bosanskoj naciji”. Zbunjujući Bošnjake, ona služi srpskoj i hrvatskoj velikodržavnoj politici, stvarajući identitarne dileme i odgađajući nacionalnu konsolidaciju i punu afirmaciju

Ljevica i tzv. građanske stranke, pozivajući se na vlastito političko naslijeđe, posebno period socijalističke Jugoslavije, sve više računaju na psihologiju selektivnog pamćenja samo dobrih stvari iz prošlosti, pa iz njihovih narativa izostaju zločini, politička i pravosudna represija i ekonomske krize praćene nestašicama katkad i osnovnih potrepština. Istovremeno, glorificira se period kada njihovi prethodnici nisu imali političku konkurenciju u jednostranačkom sistemu te kod naroda stvaraju dojam o socijalističkoj Jugoslaviji kao Arkadiji u kojoj je sve bilo dobro, nije bilo mržnje niti nasilja, ljudi su živjeli od rada, a slobode su bile velike.

Ta, kako joj vole tepati, Titova Jugoslavija bila je cijenjena u svijetu, gotovo pa moćna i politički utjecajna. No, da je ekonomski bila stabilna, politički sređena barem do razine podjednakog nezadovoljstva sviju, kao i nešto jako cijenjena u svijetu, bi li se tako strašno i krvavo raspala? Da nije bilo mržnje koja se skrivala pod tepih, bi li ona tako isplivala na površinu? Da je stvarno postojalo bratstvo i jedinstvo, bi li Bošnjaci doživjeli ovakva stradanja u posljednjem ratu?

Napokon, u pokušaju odbrane i promocije svojih političkih osnova, počeli su promovirati bosanstvo kao spasonosan recept za podijeljeno bosanskohercegovačko društvo, gotovo kao onomad jugoslavenstvo kao nacionalnu odrednicu koju definira državljanstvo, a ne narodna pripadnost i koja je jedino u Bosni uzela maha. Nije se postiglo ništa, a prvo srpski, pa onda hrvatski nacionalizam u bratstvu i jedinstvu ojačali su do krvoprolića. Cijenu su platili Bošnjaci. Zbog toga se potrebno opet osvrnuti na osnove identiteta kako bi se izbjeglo ponavljanje zabluda i nesreće.

Kod nas su se nacije stvarale na etnokonfesionalnom principu, ne unutar državnog okvira kao u nekim zemljama Evrope i SAD-u. Oblikovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta započelo je austrougarskom okupacijom, u dobroj mjeri dovršeno za vrijeme socijalističke Jugoslavije, unatoč otporima u samoj Komunističkoj partiji, a u uvjetima agresije i genocida je nakon skoro 100 godina vraćen i priznat historijski naziv naroda. Rat je ubrzao historijski hod. Kako pokušaji zatiranja Bošnjaka ratom nisu ostvareni, a izrastanjem Bošnjaka u apsolutnu većinu stanovništva te njihovom afirmacijom kao nacionalnih manjina u susjednim državama, bile su potrebne druge metode odnarođivanja.

Nametnuta je diskusija o “zajedničkom jeziku” i “bosanskoj naciji”. Zbunjujući Bošnjake, ona služi srpskoj i hrvatskoj velikodržavnoj politici, stvarajući identitarne dileme i odgađajući nacionalnu konsolidaciju i punu afirmaciju. Sličnih trendova nema kod Hrvata i Srba. Svi “građanski” i lijevi faktori javne scene u obama narodima ne pomišljaju na propitkivanje vlastitog nacionalnog identiteta. Nametanjem bosanstva, baš kao niti jugoslavenstva, kao nacionalne odrednice ništa se ne postiže, čak se stvara dodatni animozitet drugih dvaju naroda. Stoga su zajedništvo jezika ili bosanska nacija triju vjera promašaj jer neće naći odjeka kod Srba i Hrvata, već samo kod Bošnjaka, i time usporiti njihovu konačnu nacionalnu emancipaciju kao nosivog sistema države i garanta njezina opstanka. Započete procese pune nacionalne afirmacije Bošnjaka, od imena, naziva jezika, kulture, civilizacijskog doprinosa do tradicije, treba dovršiti.

Bosanstvo je lojalnost državi Bosni, domoljuban državotvoran osjećaj i ne smije ga se brkati s nacionalnim identitetom. Bošnjaci, Hrvati i Srbi nacionalno su formirani i žive u više susjednih država kao autohtono stanovništvo. Kod nas su se, zbog više razloga, formirale nacije preko granica država na bazi vjerske pripadnosti. Zbog toga se u Bosni nije formirala jedinstvena nacija. U susjednim državama, prije nacionalističkih pokreta u 19. stoljeću, izvršeno je etničko čišćenje, nametnuta jedna dominantna vjera kao katalizator formiranja nacije. Tragovi prisutnosti drugih i drukčijih temeljito su brisani, satirani, a nastavni programi saturirani krivotvorinama i mitologijom.

Nacionalna geneza u državama bivše Jugoslavije ne smije se poistovjećivati s genezom američke ili australske nacije. Bosanci su građani samostalne, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su narod izrastao u naciju koji živi i autohton je u Bosni i Hercegovini i susjednim državama. Bosanstvo kao nacionalni identitet stvarno se nudi samo Bošnjacima, dok kod pripadnika drugih dvaju naroda izaziva otpor i reakciju. Ako je cilj pojačavati domoljubni osjećaj, onda će nacionalno afirmirani Hrvati i Srbi imati problema s nametanjem bosanske nacije i, paradoksalno, sve će se više udaljavati. Njihovo bosanstvo, gdje postoji, lojalnost je državi, pripadnost političkoj zajednici i ne kosi se s nacionalnim osjećajem hrvatstva ili srpstva. Nema niti sukoba jer su državotvorni i nacionalni identitet komplementarni. Proizvoljno i neutemeljeno nametanje bosanstva u javnom diskursu pretvara se u jugonostalgiju bez osnove i dodatno produbljuje podjele.

 

Prethodni članak

Računajte na nas

Sljedeći članak

Ahdnama 555 godina poslije

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!