Nesanica se ne liječi pretresanjem starih kutija

Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput mudroserskog narativnog uljeza, kompoziciono ničim logički povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji nakon njega slijedi. Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao? I čime potaknut? Tim prije jer sam tada imao nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, miran i sređen život

Ponoć je odavno prošla. Ne mogu spavati, pa, ne znajući šta bih sa sobom, vadim iz jedne od kartonskih kutija prvi i nikad dovršeni “roman”, pisan rukom (ni pisaću mašinu nisam imao), čitkim, lijepo oblikovanim slovima. I čitam. I smijem se. Osim nekoliko uspjelih rečenica, pa čak i pasaža, sve je ostalo jako, jako loše. Ipak, i ne bez čuđenja, jer tekst je pisan početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, nailazim na ovaj pasus:

“(…) Taj korak nisam smio napraviti, svjestan da bih tada postao dijelom razularene, raspamećene mase, dijelom primitivizma i hajvanluka, dijelom duhovno oboljele horde koja se pred mojim očima preoblikovala u dvonožnu govoreću stoku i, dakako, kao takva, kreirala, blago rečeno, izopačena pseudovrijednosna mjerila. A taj i takav pseudovrijednosni sistem snažno se ukorjenjivao u kolektivnu svijest – onečišćavao je, trovao, isisavao altruizam, a ubrizgavao virus nezajažljive pohlepe, sveprisutne, brutalne, samožive. Valja to živjeti. I preživjeti.”

Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput mudroserskog narativnog uljeza, kompoziciono ničim logički povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji nakon njega slijedi.

Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao? I čime potaknut? Tim prije jer sam tada imao nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, miran, sređen život, a, ruku na srce, duhovnost i politika nisu me baš zanimali. Zapravo nikako.

Vraćam tekst u fascikl. Nemam ni volje ni snage razbijati glavu bezvezarijama, pa ustajem i posežem za jednim od primjeraka kratkoživućeg sedmičnika Jutro (štampano je svega sedam brojeva), časopisa za koji sam pisao nekako u isto vrijeme kada je nastajao moj prvi i, dalo se vidjeti iz kratkog fragmenta, iznimno neuspjeli romaneskni prvijenac.

Sjećam se, u maloj, neurednoj prostoriji, pretrpanoj papirima, starim novinama, ostacima hrane, prljavim pepeljarama i ustajalim zrakom koji je tjerao na povraćanje, svakog popodneva, gušeći se u smradu, provodio sam sat ili dva koncentriran na posao, a još više na vježbanje pisanja iliti kucanja na pisaćoj mašini.

U početku, zgrožen neredom kojeg sam zaticao, pospremao sam što se pospremiti dalo, ali, uviđajući s vremenom da peksinluku sklona piskarala iz Jutra mnogo brže prljaju no što ja mogu počistiti, ubrzo sam digao ruke od uzaludnog napora.

Po obavljenom poslu odlazio bih u neki od kafića, poručivao espreso i mirno sejirio do prvog sumraka.

Prijala su mi ovakva predvečerja, mirna i tiha, kratak predah između popodnevne gradske vreve i nastupajućeg večernjeg stampeda, kad se s prvim mrakom, iz uskih, bočnih uličica, rijeka ljudskih tjelesa počinjala slijevati na glavne ulice i trgove.

Sjedio bih, tako, najčešće u maloj bašči obližnjeg opustjelog kafića, ne razmišljajući ni o čemu. Naprosto, pio bih polahko svoj kratki espreso i posmatrao kako umorno, zalazeće Sunce sve slabije obasjava vrhove visokih starih borova na Ilinčici i potom, malo-pomalo, sasvim zgašnjava.

Doduše, sinula bi mi katkad prijekorna misao da je pametnije dići se, poći, ne dangubiti, krenuti kući i nastaviti rad na rukopisu čija se prvobitna dnevničko-hroničarska struktura, umišljao sam tada, tokom vremena mijenjala, evoluirala i poprimila odlike višeslojne romaneskne forme.

Tada bih se dizao i žurio kući. I pisao bezvezarije koje su me mnogo godina kasnije nasmijale u gluho doba noći.

Otvaram časopis. Čitam, listam, preskačem. Tekstovi su temeljito autocenzurirani i tematski u suglasju sa sociopolitičkim datostima tog vremena. Određenije: bezlični i dosadni.

Ipak, “kritički prikaz” pozorišne predstave “A. P.”, potpisan inicijalima Ž. F., privlači mi pažnju. Čitam:

“Predstava ‘A. P.’, teatar u teatru, odnosno majstorske radionice tuzlanskog Narodnog pozorišta, spada među najzanimljivije događaje, ne samo u pozorišnom životu.

Zlobnici mogu pomisliti da ovaj uvod je uvod prema teatru, međutim nije podilazno ako nakon jedanaest izvođenja ove predstave ispred teatra ostane 200 gledaoca razočaranih, jer nisu mogli doći do ulaznice. Njihov problem, a bogami i problem aktera ove predstave. Naime, predstava ‘A. P.’ fantastično funkcionira s gledaocem zahvaljujući šestoroma entuzijasta tuzlanskog Narodnog pozorišta (…).”

– Aferim, majstore! Tebi cenzura nikad nije ni bila potrebna – rekoh poluglasno i ustadoh da pristavim vodu za kahvu.

Vraćam se za sto, sjedam, a ispred mene bezličan socrealistički časopis, tekst koji zamalo da se preoblikuje u “višeslojnu romaneskne formu” i duga, preduga, hladna, besana noć.

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!