Nema stranke za koju Tunjo nije statut napisao

Čista je izmišljotina da je kod Tunje veći turban od glave. Tunjo je uvijek nosio šešir na glavi i, kao pravi džentlmen, češće iznad glave. Upravo sa šeširom “Made in...” šarmirao je englesku kraljicu

Nemoj mi o profesoru Tunji, onako načitanom i naočitom – lijepo ga je u čaršiji vidjeti – išta ružno reći, opominje me moja hanuma dok razvlači jufke za pitu krompirušu, gurmanski hit u gradu podno Trebevića. I neću, mislim ja, kada profesor umije onako lijepo jemečiti, hošafom zalijevati, hošafiti, a bogami, kad zatreba, plaho lijepo i zahošafiti. Perce nema zbog čega da mu se odbije, nastavlja bolja polovica, i još žešće razvlači jufke braneći Tunju, usput se prisjećajući kako se na prevaru za mene udala, mladost sam joj uzeo. Za pedeset godina braka ničeg lijepog sa mnom nije vidjela. Samo brige i belaji. Na moju dobronamjernu opasku da u krompir usjecka ni malo, a niti mnogo luka, te da malo više pobiberi, otresla mi je da gledam svoja posla.

Helem, pita se u rerni peče, a bračno se stanje kuha. Miris krompiruše iz rerne podsjetio me je da sa suprugom moram napraviti kakav‑takav mir. Velikodušno joj nudim ušteđevinu od kahvi koje mi je, iz njemu znanih razloga, redovno u “Krokodilu” plaćao moj drug Kašmo, veliki Nedžibov prijatelj – oba iz Foče. Ponudu da s mojim ušteđenim markicama provuče šnjuru kroz sarajevske radnje hanumu je naglo oraspoložilo. A bogme i mene kada sam na stolu ugledao veliku tepsiju krompiruše u jednom zvrku, reš pečenu, ni mokru ni suhu, kajmakom okrečenu. Mislim i na profesora Tunju, da mi je bliže i da nije u poslu, pozvao bih ga da vidi i kuša Božiju ljepotu, kulinarsko umijeće moj drage.

tunjo

Profesor i akademik Tunjo isti mi je kao kad sam ga prvi put vidio, sada dalekih šezdesetih, onog tamo vijeka. Bio je kao i sada visok, uspravan, elegantan i s obaveznim šeširom na glavi. Tih je godina često viđan u Tuzli, u društvu najvećeg bosanskohercegovačkog pisca Derviša Sušića. Tunjo je iznenada prestao dolaziti u Tuzlu, a čaršijom su kolale priče da je između dvaju prijatelja pukla tikva, što apsolutno nije tačno. Jer da je pukla, sigurno bi se čulo, odjeknulo bi. Prije će biti da je u naglom naletu demokratije Sušić ostao lijevo da piše Parergon, a Tunjo, vizionarski videći da dolazi vrijeme svih mogućih izama, otišao desno da piše statut za vodeću bošnjačku stranku u osnivanju, potom za svoju stranku, a onda redom, od stranke do stranke pa sve do danas.

Kud god da kreneš, profesor Tunjo na svom je terenu. Kao od pamtivijeka uvjerenom i nepoklebljivom Bošnjaku, napokon mu se pružila prilika da ostvari vjekovnu težnju. Inaugurirao je, po vlastitom priznanju, bošnjačku naciju. Iako to ne piše u leksikografskoj knjizi Ko je ko u Bošnjaka, budući da tamo uopće nema Tunjina imena jer profesor nikad nije htio izdavaču, Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca, poslati neophodne podatke.

Akademik i predsjednik ANUBiH principijelno se zalagao i borio da ova institucija egzistira i djeluje na čitavom prostoru cjelovite nam i nedjeljive Bosne, pa i Hercegovine. Usput je, s efendijama Cerićem i Zukorlićem osnovao BANU. Nek se nađe, zlu ne trebalo. Kada mogu drugi, mogu i Tunjo, efendije i njihovi istomišljenici.

Čista je izmišljotina da je kod Tunje veći turban od glave. Tunjo je uvijek nosio šešir na glavi i, kao pravi džentlmen, češće iznad glave. Upravo sa šeširom “Made in…” šarmirao je englesku kraljicu i osvojio “čeličnu lejdi” Thatcher. Također, najveća je neistina da je akademik Tunjo svakom loncu poklopac, jer Tunjo je i lonac i poklopac.

Sve u svemu, s Tunjom je lijepo sjediti u društvu s njegovim monologom. Profesor ne voli da ga se prekida, da mu se prave primjedbe, upadice, da mu se proturiječi, jer zaboravi gdje je stao. Lično sam to i sam iskusio. Na neku moju primjedbu izbio je oštar sukob, zbog čega je akademik demonstrativno napustio sto, društvo i kafanu. Njen vlasnik mi do dan‑danas nije oprostio što mu rastjerujem važne goste.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!