Nekropola na Presjeci: Bošnjo i u mezar tvrdoglavo ide

Nekropola na Presjeci proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 10. maja 2004. godine. Nedavno je uvrštena na listu ugrožene kulturne baštine u našoj zemlji. Iako je u veoma lošem stanju, ova nekropola predstavlja jedan od najljepših kulturnih spomenika u regionu

Groblje na Presjeci predstavlja jednu od najinteresantnijih nekropola u Bosni i Hercegovini, kako zbog unikatne kulturne vrijednosti tako i zbog svoje historije obavijene misterijom. Mnoga narodna predanja, ali i istraživanja arheologa, historičara i drugih stručnjaka govore o nastanku i identitetu nekropole na Presjeci. Prema jednom narodnom predanju, ovdje su se nekada davno sukobili svatovi i svi redom izginuli i okamenili se. Veliko stablo bukve – (Žalosna bukva) s končastim granama koje se pružaju prema tlu u neposrednoj blizini zidom omeđene nekropole kao da svjedoči o tom narodnom predanju.

Groblje na Presjeci sastoji se od nekoliko grupa starijih nišana rasutih po širem području. Najznačajnija skupina nalazi se na raskrižju putova za Ustikolinu i Jabuku, dok je ostatak rasut po okolnim šumama i proplancima. Mnogi od nišana ukrašeni su motivima koplja, zastava, buzdovana, lukova i strijela, sablji, jabuka, dok su neki s predstavama ljudskih ruku.

Uz zapadnu ivicu puta nalazi se plato, približno kvadratnog oblika, s nešto gušćom koncentracijom nadgrobnih spomenika. U obliku su sarkofaga i složeni su od profiliranih kamenih blokova. Postojanje zidanih grobnica uveliko čini ovu nekropolu specifičnom. Sahranjivanje u zidanim grobnicama antička je i starokršćanska tradicija, ali se susreće i kod nekih bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih funeralnih spomenika – stećaka. Međutim, u muslimanskoj je tradiciji sahranjivanja to gotovo nepoznata pojava. Dok unikatni sarkofazi ukrašeni različitim motivima neodoljivo podsjećaju na stećke, dotle muslimanski nišani na njihovim uzglavljima svjedoče religijsku pripadnost onih koji su tu pokopani. Nije teško pretpostaviti da su na Presjeci ukopani bosanski plemići koji su prihvatili islam, ali su tvrdoglavo ostali vjerni vlastitoj tradiciji sahranjivanja. Specifični spomenici, i stećci i nišani istovremeno, oblikovali su jedinstvenu nekropolu.

Presudna bitka za Bosnu

Za ovo mjesto veže se i predaja da se ovdje dogodila smrtonosna bitka za Bosnu, sudar sultanove vojske i bosanske vojske hercega Stjepana Kosače. U žestokoj su se bici vojske presjekle pa je tako nastao i toponim – Presjeka. Nauka će prvi put pokazati interesiranje za ovu nekropolu krajem XIX stoljeća, u isto vrijeme kada pokazuje zanimanje i za nastanak džamije u Ustikolini, prvenstveno zbog činjenice da je osnivač te džamije Turhan Emin-beg sahranjen u ovoj nekropoli. Prvi istraživač nekropole na Presjeci Miron Zarzycki zapisa: „Pošto je sultan Fatih Mehmed došao u Ustikolinu, ostavi tu jedan kol (stražu), a kao zabita (starješinu) ostavi Turhan Emin-bega, koji je po pričanju sagradio ustikolinsku džamiju.“ U istom tekstu kaže: „Čim se dođe na groblje, vidi se s lijeve strane četvrtina, opkopana naokolo i tu su najljepši grobovi sa sanducima. Vele da je tu ukopana obitelj Turhani-Emina. Ni na jednom nema natpisa, nego likovi sabalja, sjekira, buzdovana, luka, strijela, barjaka, itd.“

Narodno predanje govori da je Turhan dao izgraditi džamiju u Ustikolini i da je to najstarija takva građevina u ovom dijelu Bosne. U XIX stoljeću nastala je i stavljena u džamiju limena ploča na kojoj je napisano da je Turhan Emin-beg podigao ovu građevinu 852. hidžretske godine, što odgovara 1488. godini po gregorijanskom kalendaru, te da je u toj godini i poginuo. Zarzycki u svom tekstu spominje i nišan s Turhanovim imenom i prenosi tvrdnju jednog mještanina da je Turhan umro 869. godine po hidžri. Međutim, orijentalista Mehmed Mujezinović tvrdi: „A prema natpisu na njegovom nišanu vidimo da je Turhan Emin-beg umro 969. h. (1561/62), pa prema tome on ne bi mogao podići džamiju koja je nastala 852. h. (1488) godine.“

Na groblju u Presjeci pronađen je stari nišan s natpisom na arapskom jeziku kome je nedostajao dio teksta. Mehmed Mujezinović prvi puta 1954. godine objavljuje faksimil, transkripciju i prijevod postojećeg dijela natpisa. Logika određivanja događaja i ličnosti koju je slijedio Mujezinović usmjerila je čitanje na zaključak da se radi o nišanu Turhana Emin‑bega. Prema njegovom mišljenju tekst na nišanu glasi: ”Preselio je upokojeni T(urhan)…be)g, sin … hercegovački sandžak – beg. Neka Bog oprosti grijehe njemu i njegovim roditeljima i svim vjernicima. Godine (devetstotina) šezdeset i devete. (1561/62).”

I Zarzycki spominje ovaj nišan, ali kao godinu smrti navodi 869. po hidžri. U nedostatku prvog broja u godini smrti, istraživači su mogli samo pretpostavljati o kojoj se godini radi. Oslanjajući se na narodna predanja, Zarzycki je prepostavio da je riječ o 869. godini, što se poklapa s vremenom nastanka Emin-begove džamije u Ustikolini.

Je li Turhan Emin-beg stvarna ličnost?

Razilaženja oko godine smrti Turhana Emina pala su u drugi plan nakon ponovne analize preostalih slova na nišanu, a koja je urađena sedamdesetih godina 20. stoljeća u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Tada se došlo do zaključka da na dijelu nišana koji nedostaje nikako nije moglo stajati ime Turhan. U nadi da će se riješiti misterija oko Turhan-bega, naučnici su provjerili sva imena bosanskohercegovačkih sandžak-begova. Pregled registra bosanskohercegovačkih sandžak‑begova iz 15. i 16. stoljeća nije dao željeni rezultat, jer se niti u jednom dokumentu ne pojavljuje sandžak-beg po imenu Turhan. Mislilo se da je Turhan Emin-beg ličnost iz narodnih legendi.

Ipak, sumnja u Turhanovo postojanje bila je kratkog vijeka. Prilikom arheoloških iskopavanja urađenih 1977. godine pronađen je još jedan fragment starog nišana, gdje se u jednom kvadrantu, koji se sastoji od svega nekoliko riječi napisanih na arapskom jeziku neshi pismom, nalazi jasno upisano ime Turhan. U toku arheoloških iskopavanja obavljenih 1978. godine drugi dio nišana nije pronađen, tako da je ostalo sporno da li je pokojnik bio Turhan ili sin Turhanov. Također, nije se mogla precizno odrediti godina smrti pokojnika. U prilog činjenicama o Turhanovom postojanju govori i jedan dokument iz Dubrovačkog arhiva, pisan turskim jezikom, od 30. ramazana 956. h. (22. oktobra 1549/50. godine), koji je izdao Turhan, na dužnosti emina (obavljao dužnosti carinika, nadgledao prodaju soli i dr.), visokog činovnika Turske u ovom gradu. Ovaj dokumnet nedvojbeno potvrđuje postojanje i položaj Turhan Emin-bega, čija je važnost istaknuta u usmenim predajama stanovnika Ustikoline.

Zaboravljeni nacionalni spomenik

Groblje na Presjeci i dalje pred istraživače i nauku postavlja mnoga pitanja. Zavod za zaštitu spomenika BiH u periodu od 1977. do 1979.godine vršio je konzervatorsku sanaciju ove nekropole. U opisu radova na sanaciji unutar uzdignute, pravilnim zidom omeđene nekropole, kaže se da je „odstranjena tokom vremena nakupljena zemlja, kamen i drveće iz jarka oko zida, izvršena rekonstrukcija okvirnih zidova i djelomična rekonstrukcija sarkofaga, izvršena nivelacija zemljišta i zasađena trava“.

Izvršena je i naučna ekspertiza jednog kamenog fragmenta nišana. Ustanovljeno je da je kamen koji je korišten za izradu nišana bijeli dolomitski krečnjak s kvarcnom kristalizacijom, čija su nalazišta na više lokaliteta u Gornjem Podrinju, poput mjesta Miljevina i sela Slatine. Od ovog kamena bio je izgrađen minaret Turhan Emin-begove džamije u Ustikolini. Nišani su obrađeni u maniru skopske klesarske škole. Prelomljeni uzglavni nišan s Turhanovim imenom pronađen je dalje od grobnih mjesta pa se ne može sa sigurnošću pokazati njegov grob.

Nekropola na Presjeci proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 10. maja 2004. godine. Nedavno je uvrštena na listu ugrožene kulturne baštine u našoj zemlji. I u jako lošem stanju, ova nekropola predstavlja jedan od najljepših kulturnih spomenika u regionu. Samo možemo zamisliti kako je svojom veličanstvenom arhitekturom djelovala na stanovnike Ustikoline i još više isticala Turhanovu ličnost u njihovoj memoriji.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!