“Neka ste majki došli, svi ste vi moja djeca”

 Smirila se majka Hatidža na mezarluku Bektići u Sućeskoj. Vjerujem kako se sada grli i ne odvaja od sinova Almira i Azmira, te muža Abdullaha. Uzvišeni Allah obećao je nagradu za sabur, a Hatidžin sabur bio je baška. Skromna, uvijek je spominjala druge majke, sebe nije isticala. Bila je neko ko je govorio u njihovo ime. Borila se za pravdu i pravičnost

Piše: Alma Hadžić

“Neka ste majki došli. Svi ste vi moja djeca”, ovako je rahmetli Hatidža Mehmedović govorila i primala u zagrljaj iznurene učesnike maratona, bicikliste i bajkere. Dočekivala ih je na ulazu u Memorijalni centar u Potočarima dan uoči dženaze. Stajala bi i očima ispratila svakog učesnika Marša mira. Vidjela sam kako u naručju te žene plaču ratni veterani iz Vukovara, smjeli bajkeri i učesnici biciklističkih maratona. Tegoba i bol u Hatidžinim prsima upravo su trebale njihove suze. U smrti poslije života, jer je sama govorila da ono što ima nakon što su joj sinovi i muž ubijeni u julu 1995. godine nije život, bila je dostojanstvena i poštovana. U kući na Vidikovcu (Srebrenica) prematala je uspomene i čekala svoj trenutak. I stigao je suđeni čas. U KCUS-u je Hatidža preselila uoči ponedjeljka, 22. jula 2018. godine. Na dan kolektivne dženaze ove godine zatražila je da je vode u Srebrenicu. Poslušali su je, ali ove godine nije mogla dočekati nikoga od “svoje” djece. Zdravstveno stanje pogoršalo se i ona se vratila na liječenje u Sarajevo.

ISTINA STOJI I ČEKA

Hatidža Mehmedović je 18. jula 2013. godine, kada majke u sklopu obilježavanja godišnjice genocida obilaze stratišta gdje su ubijeni njihovi sinovi, muževi, braća, očevi rođaci, pored abdesta, prepoznatljive bijele mahrame, koju je često nosila u torbi, spremila i kliješta. S njima je prerezala žicu kojom su bila vezana vrata na kapiji u Kravici. Godinama su majke dolazile pred Kravicu, zadijevale cvijeće u kapiju i žice. Te je godine Hatidža odlučila da će ući sa svojim drugama u Kravicu.

Okupili smo se s majkama, članovima porodica žrtava, brojnim novinarskim ekipama pred kapijom. S druge strane ograde postrojen je vod Specijalne policije MUP-a RS-a. Jedan od njih majke upozorava. Ne mogu ući jer time ugrožavaju privatnu imovinu. To je prelilo čašu. “Tražimo da uđemo lijepo. Molimo vas, nismo došli da se bijemo. Mi smo došle samo da položimo cvijeće, da se pomolimo Bogu za naše najmilije, gdje su naši najmiliji ubijeni. Mi se vraćamo, mi smo majke, mi smo žrtve, mi smo porodice! Mnoge su porodice umrle, a nisu dočekale da uđu u ove hangare. Molimo vas otvorite da ne idemo nasilu!”, govorila je Hatidža. Nisu ih pustili. Hatidža onda kliještima presijeca žicu. Kapija je otvorena i više ih niko ne može zaustaviti. Policija ih ne sprečava da prođu.

Kamere i fotoaparati sve vrijeme snimaju, ali ih udaraju jako i žestoko u noge. Čizmama, kao dijelom policijske opreme, nanose teške povrede majkama, tako da su neke po povratku u Domu zdravlja u Olovu zatražile medicinsku pomoć. Bio je to vruć dan. Ramazan je. Svi postimo. Obilazimo mjesta masovnih egzekucija Bošnjaka Podrinja. Majke trče, ulaze u hangare. Na hiljade rupa od metaka. Pitaju se. “Je li moj ovdje ubijen, kako je završio?”

Ne mogu ostati dugo. Majke prelaze očima po odvratnim zidovima i prljavštini hangara u Kravici, s vidljivim rupama od metaka; samo dovoljno vremena da se spusti cvijeće i prouči Fatiha. Više od hiljadu Bošnjaka Podrinja strijeljano je u Kravici. Kasnije su ukopavani u masovne grobnice. Posmrtni ostaci su premještani. Prljav zločin. Naredbodavci i izvršioci sada u TV emisijama kao u rijalitijima analiziraju neučinkovitost i nesmotrenost pri izvršenju zločina. Sve samo da se ne prizna i kaže istina. Istina stoji i čeka! Zgrada osnovne škole u Đulićima jedna je od lokacija koje majke svake godine posjećuju, polažu cvijeće i uče Fatihu. Pred zgradom škole koja je u julu 2013. godine bila pusta zbog ferija majke su ostavile cvijeće. Ni na ovoj zgradi, kao ni na drugim mjestima gdje su lokacije na kojima su Bošnjaci ubijani i mučeni, nema nikakvog obilježja. Kada zatreba, to su logori i mučilište, a onda malo prekrečiš i to nazoveš školom.

“Djeca ne znaju istinu. Tu djeca idu u školu, osnivaju svoju budućnost. Uče da formiraju svoju budućnost. Djeca trebaju znati istinu. Zabrinjavajuće je da ih se ne uči istini i pravdi. Da djeca znaju istinu pa da odluče kakvi će biti”, govorila je Hatidža i pokazivala snagu da misli na budućnost i brine za generacije koje se sada odgajaju u Republici Srpskoj.

Rahmetli Hatidža, zbog toga što je nosila transparent s porukom da je RS izgrađena na kostima djece majki Podrinja i što su joj se u mirnoj šetnji srebreničkim ulicama pridružili prijatelji u januaru 2016, u znak protivljenja obilježavanja dana RS-a, zaprimila je prijavu da je time prekršila Zakon o javnom okupljanju RS-a. Osnovni sud u Srebrenici oslobodio je Hatidžu optužbi.

“Mi smo se svi spontano okupili. Držala sam transparent na kojem je pisalo da je Republika Srpska izgrađena na kostima naše djece. To je nešto što ću uvijek ponavljati i isticati. Mi nemamo problem s običnim ljudima, već s politikom koja je kao i ona iz 90-ih godina. Obični ljudi pate kao i mi što patimo”, kazala je Hatidža. Na Vidikovcu u kući provodila je dane u tuzi i sjećanjima. Dobro je bila samo kada bi u snu ugledala najmilije. Trtoljila bi po kući, namirivala, dočekivala rijetke goste. Bilo je teških i onih više teških dana.

STRAŠNO BUĐENJE

Hatidža je govorila i hrabrila sebe i svoje druge. Muallime Medžlisa IZ Kakanj su je vrlo poštovale. Elmedina Plasto, koordinatorica za brak i porodicu Medžlisa, u sklopu manifestacije “Dani posvećeni ženi” obavezno je pozivala majke Srebrenice i željela da se okupljenim ženama svih životnih dobi na ovoj tradicionalnoj manifestaciji upravo obraćaju one. “Boljih govornika o tome šta je sabur, borba i dostojanstvo od njih nema”, kazivala bi Elvedina.

“Nisam jedina, na hiljade je ovakvih kao ja! Kažu, često ne možemo gledati samo prošlost, ali iz onoga što nam se desilo moramo graditi budućnost, a to samo može na čistim temeljima. Kada budemo došli do istine, pravde i pravednosti. Kada budu prihvatili svi svoju odgovornost, kada budu odgovarali za zlodjela. Nažalost, nismo do toga došli. Srbija je oslobođena odgovornosti. To nas je pogodilo kao grom iz vedra neba! To je svijet i želio, a imali smo i naših koji su sve radili kako bi gledali svoje lične interese. Neka im Bog plati onako kako su radili. Nama je ostalo samo da vjerujemo u Boga i da se borimo sami sa sobom kako bi došle do istine. Nadamo se da su naša djeca sada pametna i da neće dozvoliti više da ih neko zavede. Teško je obilaziti masovne grobnice i tražiti ostatke svoje djece. Moliti dragog Allaha da to bude tijelo ili kost tvoga djeteta, da se pokopa. U Haškom tribunalu su nama ubili uspomene. U Srebrenici su nam ubili djecu, a u Tribunalu uspomene! Carla Del Ponte je uništila uspomene naše djece, uzela je sebi to za pravo. Ja od mlađeg sina nemam ništa. Samo je ostao kliker kojim se igrao”, kazala je Hatidža na jednom od svojih obraćanja u Kaknju.

Nedostajat će nam mati Hatidža. Tražit ćemo njenu bijelu mahramu ili jemeniju u Potočarima 11. jula narednih godina. Bit će teško i Damiru ef. Peštaliću, glavnom imamu MIZ Srebrenica. U Čaršijsku džamiju u Srebrenici neće više dolaziti Hatidža Mehmedović. Ko je bio u prilici pratiti ulazak u džamiju ili dolazak Damira ef. na neki skup gdje su okupljene majke, mogao se uvjeriti kako ga one prate očima kao rođenog sina. On je imam teravih-namaza na musalli u Potočarima s najvećim džematom u BiH, kako kaže Damir ef., “džematom šehida u Potočarima”.

Smirila se majka Hatidža na mezarluku Bektići u Sućeskoj. Vjerujem kako se sada grli i ne odvaja od sinova Almira i Azmira, te muža Abdullaha. Uzvišeni Allah obećao je nagradu za sabur, a Hatidžin sabur bio je baška. Skromna, uvijek je spominjala druge majke, sebe nije isticala. Bila je neko ko je govorio u njihovo ime. Borila se za pravdu i pravičnost. Drugi se bore za izvještaje o Srebrenici. Neka ih dobro pročitaju. U njima neće naći ništa o majci Hatidži i hiljadama drugih majki koje su patile i pate, umrle i umiru u tišini slomljenog, ali ne i izgubljenog srca i nade u Istinu. Neka ti je lijepa i svijetla tvoja kuća u berzahu, naša majko Hatidža!

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!