Neka pisma ostaju paučini da na njih odgovara

Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine. Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su

Nakon mnogo godina javio mi se stari prijatelj Goran Hajman. Čestita mi rođendan: šturo, kurtoazno, oprezno, očito zazirući od moje reakcije nakon višegodišnje i ničim izazvane šutnje, njegove šutnje.

Sličnih karaktera, svjetopogleda, sklonosti, brzo smo se zbližili i postali dobri, zaista dobri prijatelji. Bio je pasionirani bibliofil, a moj izoštreni osjećaj za otkrivanje nepoznate a dobre knjige vazda ga je impresionirao, pa smo počesto u Tuzli, a katkad i drugdje, obilazili knjižare, kupovali nepoznate a vrijedne naslove, a potom, u mojoj ili njegovoj kući, žedno i gladno listali knjige i udisali njihov neobično prijatan miris koji se širio sobom poput toplog somuna.

Nakon gimnazije je Goran želio studirati engleski jezik i književnost, no, njegovi su tradicionalno bili ljekari. Goranov otac, ugledni neurohirurg Jakob Hajman, pragmatik i nesklon vazdušastim profesijama poput književnosti ili filozofije, još od gimnazijskih dana pripremao je sina za zvanje ljekara, a njegova interesiranja za nepraktična zanimanja smatrao je mladalačkim zanesenjaštvom koje će se raspršiti s prvim udarima životnih nedaća i, posljedično, prvim naznakama zrelosti. Stari i mudri Hajman bio je u pravu: Goran je iznimno uspješno okončao studij medicine i, štaviše, zavolio profesiju koje se svojedobno gnušao.

Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine.

Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su.

Tog vrelog julskog popodneva ispratio sam ih u jedan od tri dupke pretrpana autobusa. Pozdravili smo se smušeno, bez velikih riječi i obećanja, svjesni da se nema šta reći i da se, možda, vidimo posljednji put.

Nikad se nije javio ili preko roditelja raspitivao za mene, a njegovu adresu, koju mi je, premda to nisam tražio, stari Hajman po okončanju rata dao na ulici, zgužvao sam i bacio u korpu za smeće.

Dugogodišnje prijateljstvo rastočeno je na tugaljivo bizaran način, tim prije jer je Goran imao mogućnost izbora, ja nisam. Mogućnost da ostane ili ode; da se javi ili šuti; da se sjeća ili zaboravi. I zaboravio je.

U početku mu nisam zamjerao zbog toga. Naprotiv, shvatao sam ga. Daleko od izvorišta patnje, okružen blagostanjem, Goran je, razmišljao sam tada, i ne htijući kidao veze sa svijetom kojeg je ostavio iza sebe, tjeran nagonom za opstanskom, novom, bespoštednom dinamikom, mogućnostima koje su mu se nudile, probuđenim ambicijama i sasvim shvatljivom željom da iskreira ozračje za normalan, miran život.

Da, kidao ih je i beli ih je svojski pokidao, a sada ih, iz ko zna kakvog razloga, nastoji naštiklati, oživjeti. Prekasno. Ipak, bilo je jasno da njegova nenadana čestitka sadrži dublje značenje i nakane, a moj rođendan tek je puka izlika, no, o stvarnom razlogu Goranovog javljanja nisam razbijao glavu. Neka ga tamo gdje jeste i neka bude onako kako je to život posložio.

Prenula me je Azra, unuka moje sestre. Bučno je otvorila vrata, hitro skočila u moje krilo i umilno zapovjednim glasom zamolila da joj pročitam bajku. Čitao sam, ljubio je u kosu i to malo, krhko, prelijepo biće, mirisno i čvrsto pripijeno uz mene učinilo je da, uranjajući u njen svijet, barem nakratko potisnem i zaboravim brutalnu zbilju u kojoj jesam.

Čitao sam i pročitao bajku, ugrijao se i ozario Azrinom djetinjom čistotom, ona me je poljubila i istrčala iz sobe, a na Goranovu čestitku nisam i pomišljao odgovoriti.

Prethodni članak

PARADOKSALNA SEMIOTIKA

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!