Neka pisma ostaju paučini da na njih odgovara

Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine. Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su

Nakon mnogo godina javio mi se stari prijatelj Goran Hajman. Čestita mi rođendan: šturo, kurtoazno, oprezno, očito zazirući od moje reakcije nakon višegodišnje i ničim izazvane šutnje, njegove šutnje.

Sličnih karaktera, svjetopogleda, sklonosti, brzo smo se zbližili i postali dobri, zaista dobri prijatelji. Bio je pasionirani bibliofil, a moj izoštreni osjećaj za otkrivanje nepoznate a dobre knjige vazda ga je impresionirao, pa smo počesto u Tuzli, a katkad i drugdje, obilazili knjižare, kupovali nepoznate a vrijedne naslove, a potom, u mojoj ili njegovoj kući, žedno i gladno listali knjige i udisali njihov neobično prijatan miris koji se širio sobom poput toplog somuna.

Nakon gimnazije je Goran želio studirati engleski jezik i književnost, no, njegovi su tradicionalno bili ljekari. Goranov otac, ugledni neurohirurg Jakob Hajman, pragmatik i nesklon vazdušastim profesijama poput književnosti ili filozofije, još od gimnazijskih dana pripremao je sina za zvanje ljekara, a njegova interesiranja za nepraktična zanimanja smatrao je mladalačkim zanesenjaštvom koje će se raspršiti s prvim udarima životnih nedaća i, posljedično, prvim naznakama zrelosti. Stari i mudri Hajman bio je u pravu: Goran je iznimno uspješno okončao studij medicine i, štaviše, zavolio profesiju koje se svojedobno gnušao.

Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine.

Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su.

Tog vrelog julskog popodneva ispratio sam ih u jedan od tri dupke pretrpana autobusa. Pozdravili smo se smušeno, bez velikih riječi i obećanja, svjesni da se nema šta reći i da se, možda, vidimo posljednji put.

Nikad se nije javio ili preko roditelja raspitivao za mene, a njegovu adresu, koju mi je, premda to nisam tražio, stari Hajman po okončanju rata dao na ulici, zgužvao sam i bacio u korpu za smeće.

Dugogodišnje prijateljstvo rastočeno je na tugaljivo bizaran način, tim prije jer je Goran imao mogućnost izbora, ja nisam. Mogućnost da ostane ili ode; da se javi ili šuti; da se sjeća ili zaboravi. I zaboravio je.

U početku mu nisam zamjerao zbog toga. Naprotiv, shvatao sam ga. Daleko od izvorišta patnje, okružen blagostanjem, Goran je, razmišljao sam tada, i ne htijući kidao veze sa svijetom kojeg je ostavio iza sebe, tjeran nagonom za opstanskom, novom, bespoštednom dinamikom, mogućnostima koje su mu se nudile, probuđenim ambicijama i sasvim shvatljivom željom da iskreira ozračje za normalan, miran život.

Da, kidao ih je i beli ih je svojski pokidao, a sada ih, iz ko zna kakvog razloga, nastoji naštiklati, oživjeti. Prekasno. Ipak, bilo je jasno da njegova nenadana čestitka sadrži dublje značenje i nakane, a moj rođendan tek je puka izlika, no, o stvarnom razlogu Goranovog javljanja nisam razbijao glavu. Neka ga tamo gdje jeste i neka bude onako kako je to život posložio.

Prenula me je Azra, unuka moje sestre. Bučno je otvorila vrata, hitro skočila u moje krilo i umilno zapovjednim glasom zamolila da joj pročitam bajku. Čitao sam, ljubio je u kosu i to malo, krhko, prelijepo biće, mirisno i čvrsto pripijeno uz mene učinilo je da, uranjajući u njen svijet, barem nakratko potisnem i zaboravim brutalnu zbilju u kojoj jesam.

Čitao sam i pročitao bajku, ugrijao se i ozario Azrinom djetinjom čistotom, ona me je poljubila i istrčala iz sobe, a na Goranovu čestitku nisam i pomišljao odgovoriti.

Prethodni članak

PARADOKSALNA SEMIOTIKA

PROČITAJTE I...

Znamo zašto to rade? Ugađaju finoj gradskoj raji koja im je najodaniji zagovornik. Našim uvaženim kulturnjacima, dakle, kič je ruho i ogrtač koji izvana sjaji, ali da ih kojim slučajem okrenete naglavačke, iz njih bi ispalo tek nešto špica i koščica i starih zgužvanih jugoslavenskih dinara. Kada bi im neninom lepezom zamahnuli pred očima, ukakili bi se od straha i otkrili da su sušte kukavice, izrijekom papci. Toliko su se osilili da više i ne vjeruju da ih neko može zamijeniti. Mijenjaju funkcije, zanimanja i stranke, ali ne uzmiču, baš kao neizlječiva bolest.

Trideset i kusur godina prošlo je od opsesije brendovima, od nečega što je u svoje vrijeme bilo društveno nezaobilazna stvar. Mislio sam da se sve to davno prevladalo, ali se tu i tamo uhvatim kako bez ikakvog razloga kupujem nešto što me veže za prošlost, a što mi i ne treba, niti od toga imam neke koristi. Ne pušim, ali sam nedavno kupio “Zippo” upaljač. Nisam nikada volio nositi naočale, ali sam, ničim izazvan, kupio “Ray-Ban” cvike, koje uglavnom skupljaju prašinu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!