“Neka gori, gori, gori, neka gori”

Teško je reći kada me je piromanija uhvatila, možda sam je fasovao posmatrajući svog oca dok je strpljivo i iskusno potpaljivao peć “Kreka Weso” kad bi zima udarila kroz procjepe na vratima i prozorima. Nisam kriv za požar na Čaršiji 1973. godine, bio sam odveć mali, iako ni to nije apsolutno isključeno

Nakon dosta opiranja i neuspjelih izgovora, opet sam se našao u avionu za Kaliforniju. Išao sam sa suprugom da posjetim njenu familiju u vrijeme tradicionalnog okupljanja oko pečenja ćurke, popularnog “thanksgivinga”, Dana zahvalnosti Indijancima koji su nahranili gladne doseljenike ćurkama, a ovi im to gostoprimstvo poslije uzvratili genocidom i rezervatima. Družiti se s dijelom “suprotne strane” familije znači biti totalni posmatrač, slušati priče čije učesnike nikad nisam imao prilike ni čuti ni vidjeti, biti upoznat s događajima iz vremena kada još nisam bio ni rođen, na jeziku koji mi nije maternji. Nikada nisam mogao ni pomisliti da bih mogao imati familiju s druge strane bare, pogotovo ne američku.

Kao neko ko nije ljubitelj letenja, s grimasom sjedam u te aluminijske cijevi s krilima na koja su prikačeni mlazni motori. Nerado se penjem na visine koje ne pripadaju pticama. Kalifornija je trusno tlo. Zemljotresi su također nešto što me užasava, tako da sam između zraka i zemlje kao između čekića i nakovnja. Budući da ništa nije u mojim rukama, ne preostaje mi drugo nego da pogledom preletim usnule putnike i uvjerim se da je sve u redu.

Ćurka je na stolu. Ispečena je jako brižljivo, termometar se zabijao u meso svakih dvadeset minuta da se provjeri da šta slučajno ne izmakne kontroli. Nakon obilnog obroka, kaiševi su se počeli otkopčavati. Popadaše svi naokolo po foteljama i kaučevima. Izađoh iz kuće. Sitna kiša natapala je stidljivo krajolik.

Kuća je usred duboke šume. Sljedeći komšija udaljen je kilometar. Mnogo je veća šansa vidjeti medvjeda kako kopa po smeću ili sovu dok podriguje, nego čovjeka. Utabanom stazom kroz šumu naletjeh na mali proplanak, zavukoh se u šiblje i skupih koliko-toliko suhih grana. Izvadio sam novine mahsuz ponesene za tu priliku i potpalio vatru. Zapaljeni papir prenio ju je brzo na granje, a onda i na deblje komade koji su se počeli pušiti. Ne znam koji me đavo tjera na taj ritual koji redovno upražnjavam kad želim biti sam u prirodi. Vatra je za mene i dalje čudo, kao kad sam je prvi put zapalio na Džidžikovcu.

Teško je reći kada me je piromanija uhvatila, možda sam je fasovao posmatrajući svog oca dok je strpljivo i iskusno potpaljivao peć “Kreka Weso” kad bi zima udarila kroz procjepe na vratima i prozorima. Nisam kriv za požar na Čaršiji 1973. godine, bio sam odveć mali, iako ni to nije apsolutno isključeno. Svaki noćni ribolov na Jablaničkom jezeru, na koji sam redovno išao s ocem i njegovim najboljim prijateljima Miletom i Džaferom, počinjao je paljenjem vatre. Dok su oni pecali, ja sam u nju bacao sve što je moglo gorjeti, a onda satima zurio i slušao pucketanje, sve dok ne bih klonuo glavom i zaspao.

Paljenje kompletne kutije šibica bila je normala. Veliki bi plamen briznuo u sekundi. Ali to nije bilo dovoljno. Sakupila bi se gomila kartonskih kutija i plamen bi suknuo u visinu. Nabacivali bismo sve više i više kartona, dok neko od komšija ne bi graknuo s prozora. A onda bismo sa spiska omraženih komšija izabrali nekoga ko će biti žrtva sljedećeg pothvata: u gomilu bi papira neko od nas obavio veliku nuždu, pa bi se smjesa postavila ispred vrata žrtve, papir zapalilo, a zatim pritisnulo zvono. Žrtva ne bi imala druge, nego da nogom gazi zapaljeni papir i sadržaj koji je u njega bio umotan.

Nakon odgledanog kaubojskog filma, izletjeli bismo u dvorište da jedni drugima šaljemo dimne signale. A pošto to nije bilo dovoljno, u vatru smo bacali municiju od startnog pištolja, popularnog “plašljivca”, i sa sigurne distance gledali kako “rokaju”. A onda smo se penjali na vrh moje zgrade, pravili avione od papira, palili im repove i bacali ih što dalje, sve dok ne bi završili na komšijskom balkonu i “na nečemu” se zadimili.

Slijedio je odlazak u JNA i paljenje “bicikala” i “Tarzana”. “Bicikl” je ono kad spavaš, a džombe ti stave papir između nožnih prstiju i zapale ga. “Tarzan” je bio mnogo gori. Žrtvi se na grudima palio celofan od kutije cigareta i uz tarzanske urlike dlanovima iz sve snage lupalo po prsima da ga se ugasi. Jedan “stažo” (mlađi vodnik) pretrpio je ozbiljne opekotine. Digla se velika prašina, došlo je to do komande garnizona i onda su se svi, da oprostite, usrali.

I gle čuda, pod stare dane dočekao sam vatru i temperature kakve nisam prije mogao ni zamisliti. Zaposlio sam se u art-livnici bronce i aluminija gdje svakodnevno gledam u plamen koji topi metal dok ne postane tečan poput vode. Uvučen u debele kožne jakne i kecelje, s vatrostalnom maskom i rukavicama, s divljenjem gledam u vatru koja je s nama toliko dugo i koja nam toliko mnogo znači.

PROČITAJTE I...

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!